Borovčak: Za zločine u Maceljskoj šumi nitko nije odgovarao, komunizam se u Hrvatskoj reinkarnirao u antifašizam

 "Naš narod, kao rijetki narodi, stradao je kroz povijest i zato nikad ne smijemo zaboraviti žrtve, moramo se žrtvama klanjati, ali i ulagati energiju i upravo graditi perspektivu na odnosima koji garantiraju kvalitetnije međuljudske odnose u društvu i poštivanje ljudskih prava", poručio je Medved, dodavši da se na današnji dan tradicionalno posjećuju obilježja na Mirogoju, Macelju, Golom otoku.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma obilježen je u ponedjeljak kod grobnice uz Spomen-crkvu Muke Isusove i križa u Lepoj Bukvi, na području gdje se smatra da je pogubljeno 13.000 žrtava nakon Drugog svjetskog rata.

Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović naglasio je da su masovna ubojstva bez suđenja, kakva su se dogodila i u Macelju, najtragičnija posljedica vladavine nedemokratskih režima.

Tim povodom razgovarali smo s Damirom Borovčakom, povijesnim istraživačem i publicistom te idejnim osnivačem i dopredsjednikom Udruge Macelj 1945. Macelj je poznat kao mjesto smaknuća 21 svećenika i bogoslova te nikada nitko nije odgovarao za ove zločine. 

"Partizanski stražar, pokajnik Mladen Šafranko 1994. detaljno je opisao događaje ubojstva 21 svećenika te optužio kao počinitelja partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, oficira OZN-e za Krapinu. Naveo je i neka druga imena počinitelja egzekucija, popisanih u knjižici svjedočanstava Frana Živičnjaka 'U vječni spomen'. Stjepan Hršak poslije ubojstava u Macelju seli u Zagreb, za nagradu dobiva otetu vilu na Tuškancu 61. Nekoliko puta odlikovani partizan i kapetan prve klase Hršak, nakon rata radio je u MUP-u u Sekretarijatu za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je bio pomoćnik načelnika za opću upravu", objasnio je Borovčak. 

"Godine 2008. povodom optužbi protiv tada 89-godišnjeg Stjepana Hršaka, u Jutarnjem listu od 9. veljače 2008., odlučno je negirao da je 1945. godine likividirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Kako to da partizanski komandant 'Zagorskog odreda' govori o 25 svećenika, kad ih je na Macelju bilo svega 21? Međutim u cijelom Hrvatskom zagorju sveukupno je doista pobijeno 25 svećenika. Izrečena brojka je dakle točna, a kako je to Hršak znao, zaključak je sam po sebi jasan", dodao je. 

Borovčak otkriva i što misli, zašto se u posljednjih 30 godina hrvatske države nitko nije odgovarao.

"U srpnju 2009., poslije službeno pokrenute istrage protiv Hršaka, tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić osobno ga je posjetio, zaštitio svojim izjavama  i tako zaustavio svaku daljnju istragu o ubojstvima na Macelju. Navedeni sadržaj bio je vidljiv na tadašnjim mrežnim stranicama Ureda predsjednika RH, a objavljen je u monografiji Macelj 1945. Hršak je bez optužbe umro 2013. u 94. godini života u Zagrebu. Također nitko od preostalih imenovanih počinitelja i sudionika zločina nije procesuiran. A danas nisu više ni živi. Zašto u posljednjih 30 godina hrvatske države za komunističke zločine poslije 'oslobođenja' u Macelju nitko nije odgovarao – jasno je da ih se političkim utjecajima zaštitilo. 

No Udruga Macelj 1945. se ne bavi time, naše je načelo kojeg se držimo:

Mržnja NE, osveta NE – želimo samo ISTINU dostupnu javnosti!", poručuje Borovčak.

Dvostruki kriteriji i ideološke podjele

Zanimalo nas je smatraju li da postoje dvostruki kriteriji kada su u pitanju žrtve rata te svodi li se na kraju sve na ideološke podjele.

"Župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar, nedavni kandidat za nedosanjano mjesto predsjednika SDP-a, nije nikada javno bio u Macelju. On radije hodočasti u Kumrovec, s počasnom gardom i povećom svitom partijskih uhljeba, gdje se podno brončanog šinjela 'ljubljenog maršala' zločinca rado naslikava, paleći svijeće s hrvatskom trobojnicom i hrvatskim grbom. Nevjerojatno ali istinito, to čak radi i na katolički blagdan Svih Svetih, što je posebno izopačena morbidna vrsta blasfemije i provokacije. Vjerojatno mu je iskreno žao što to iz nekih razloga nije učinio i '70-tih godina u Kući cvijeća u Beogradu, jer bi tada zasigurno za tu političku inovaciju svijeće s hrvatskim grbom za druga Tita, dobio vrijedno nagradno putovanje na Goli otok. 

Doduše, da je pravi zagorski muž i junački dečko svoje SDP partije, trebao bi to učiniti i u današnje vrijeme, jer bi mu to zasigurno priskrbilo reputaciju genijalnog političara.   

Sve je svedeno na ideološke podjele i smatram da je Hrvatska propustila svoju povijesnu priliku poslije završetka obrambenog Domovinskog rata, zabraniti petokraku i komunizma i tu ideologiju pospremiti u ropotarnicu. Nažalost, to se nije dogodilo pa se komunizam reinkarnirao u antifašizam, što je podvala zdravom razumu i svima onima koji imaju imalo poštenja i pamćenja iz zloglasnih vremena raznoraznih dekreta SKJ iz 'brionske radionice druga Tita'", poručio je. 

Zapostavljene maceljske žrtve 

Naš sugovornik odgovorio je i smatra li da se maceljskim žrtvama ne posvećuje dovoljno pijeteta, pažnje, kao i vijesti u medijima.

"Apsolutno nedovoljno! No ono što također brine jest sporost sadašnje crkvene hijerarhije, koja nije shvatila da je Macelj posebno i sveto mjesto. Čast pojedincima koji su u Maclju izgovorili niz dojmljivih propovijedi o komunističkim zločinima, no o tome nije ovdje riječ.

Ne treba zaboraviti da je već 9. lipnja 1990. godine u udolini Lepa Bukva kardinal Franjo Kuharić, po prvi puta služio svetu misu. Taj se događaj dogodio prije ikakvih materijalnih tragova zločina. Postojao je svega jedan pisani trag i to upis gvardijana fra Ostijana Ostrognaja u Kronici franjevačkog samostana u Krapini. Tu su popisani 21 svećenik, franjevac i bogoslov koji su u noći s 4. na 5. svibnja nestali negdje u Maceljskoj šumi, gdje im se gubi svaki trag.

No čini se kako je kardinal Kuharić veliku vjeru darovao svjedoku Franju Živičnjaku, jer je prvu sv. misu služio svega nekoliko desetaka metara od jame sa svećenicima, koja je tek iduće godine otkrivena i istražena. Po tome se dade zaključiti da je vjerovao katoličkom vjerniku i svjedoku Franu Živičnjaku, koji je i sam u tom ludom vremenu 1945. jedva izbjegao smrt. Naime, on je već krajem ’80-tih započeo istraživao sve okolnosti maceljskih komunističkih zločina i često dolazio i na Kaptol i u Hrvatski sabor. No kardinal Kuharić je bio prvi koji je pokrenuo pitanje stradanja i zločina u Maceljskoj šumi. Od tada je prošlo već 30 godina.

U kronici Franjevačkog samostana u Krapini, svezak B-1-3, str. 105, u svibnju 1945. od tadašnjeg gvardijana fra Ostijana Ostrognaja popisana su sva imena pobijenog svećenstva te je u tom zapisanom svjedočanstvu znakovito naznačeno: "XXI. veri martyres pro fide et patria".  Kao katolički vjernik smatram da je to vrlo snažno i uvjerljivo, jer je zapisano u vremenu kad se dogodilo, prije 76 godina. Stoga, molimo i potičemo, kao Udruga Macelj 1945. svojim dopisima biskupima da se započne postupak pokretanja Postulature za proglašenje Maceljskih mučenika", poručio je Borovčak.

Odnos države prema žrtvama komunističkih zločina

Otkrio nam je i kakav je odnos države prema žrtvama komunističkih zločina na Maclju.

"Ove godine rado bi čuli poticaj i zauzimanje svih predstavnika vlasti u RH, pa tako i izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora i izaslanika predsjednika Vlade RH, kako da se uredi Lepa Bukva kao mjesto dubokog pijeteta i molitve hrvatskog naroda iz RH kao i iz BiH. Također bi nas zanimalo može li se Hrvatski sabor zauzeti da se Freudenreichova kuća, logistički centar počinjenih zločina, a kasnije prozvana 'Titovo lovište', spasi od totalnog urušavanja i time zatiranja sjećanja na zločine, mjesta gdje su krvnici pilatovski prali ruke od masovnog ubijanja katoličkog svećenstva, a u idućim godinama u lovu na divlje svinje (simbolično, zar ne?) ugošćivali svog "ljubljenog maršala Tita"', rekao je Borovčak.   

Ujedno, kako kaže naš sugovornik, Udruga Macelj 1945. je već prije više godina pokrenula prijedlog Zakona o spomen- području Macelj zbog trajnog očuvanja i poštovanja uspomene na žrtve komunističkih zločina ubijene u Maceljskoj šumi i logorima u Mirkovcu te Oroslavju kao i na druge žrtve komunističkih zločina ubijene tijekom Drugog svjetskog rata ili u poslijeratnom razdoblju. "Predugo se to već odugovlači", dodao je. 

'Tapkamo na mjestu' 

Zanimalo nas je i govori li se o ovim zločinima samo prigodničarski.

Nažalost, kaže Borovčak, stječe se takav dojam. "Kako u crkvi tako i u politici. Kao da se čeka neko odgovarajuće vrijeme. A vremena je i previše izgubljeno. Na Maclju se u posljednjih desetak godina, od odlaska župnika i graditelja svetišta crkve Muke Isusove fra Drage Brgleza, ništa značajno nije dogodilo. Tapkamo na mjestu. I to je ono što nas ne zadovoljava, barem nas iz Udruge Macelj 1945".

Misli da se može i mora učiniti mnogo više.

"Smatramo da treba puno više činiti kako bi ova strašna istina doprla da ušiju, ali i srdaca hrvatske katoličke javnosti. A potom i do one druge javnosti, koja i danas tvrdi da je u Titovom komunističkom vremenu sve bilo bajno i krasno. Možda ipak i nekom od njih savjest proradi", zaključio je Borovčak za Direktno.