Analiza

Bolković: Milanović- on je Vođa, a stranka i program nisu ništa

Autor

Direktno.hr

Milanović za sebe kaže da je liberalni konzervativac, iako je na čelu socijaldemokratske partije. Ništa u njegovoj politici predsjednika Vlade RH ne daje vidjeti da je on liberalni konzervativac, ali, dopustimo da Milanović sebe tako doživljava, savršeno u toj autostilizaciji u neskladu s realnošću.
11.09.2015. u 20:40
Ispiši članak

Program SDP-a naručio je Milanović od Antuna Vujića, priznajući da je SDP lišen socijaldemokratskog programa.

Potom, Milanović je nedavno izjavio: "Desni centar je tiha većina, to su ljudi do kojih mi itekako možemo doprijeti.“

Dakle, on je liberalni konzervativac na čelu socijaldemokratske partije bez programa, koja želi doprijeti u desni centar: preimenovanje Plesa u Aerodrom dr.Franje Tuđmana ili vojni mimohod dokaz su te ambicije, kaže ugledni komentator Romano Bolković.

Taj liberalni konzervativac koji vodi SDP lišen socijaldemokracije pokušavajući se ugurati u desni centar tu ne staje: Milanović preuzima populistički program Živoga zida i naliježući na najjeftiniji senzibilitet masa nudi rješenje problema švicarskoga franka, baš kao što božićnicama vabi umirovljenike.

Ovo je dakle rezime Milanovićeve politike:

1. On je predsjednik stranke s čijom političkom platformom ne želi imati veze, jer sebe doživljava kao liberalnog konzervativca. Zašto je u socijaldemokratskoj stranci, začudo, nitko ga u toj partiji ne pita.

2. On partiju koja ima odredbu socijal- želi ugurati u desni centar, dakle tamo gdje u Hrvatskoj, usred oportuniteta društvenog središta, u prirodnom staništu klajbirgeraja, buja nacionalno. Da bi dobio glasove na izborima, Zoran Milanović, dakle, jasno priznaje da se ne libi ni nacional-socijalizma.

3. Kako o tome ne bi bilo nikakve sumnje, posljednjih mjeseci povlači samo i jedino populističke poteze.

Zoran Milanović ovime je uništio preostatak supstance onoga što je nekoć bio SDP. Ni o kakvoj se tu ljevici više ne radi. Riječ je o desuspstancijaliziranoj stranci bez politike, ideologije i programa, populističkom provizoriju koji se ne ustručava ni najbesramnijeg koketiranja s desnicom ako bi to donijelo mandat više, pri čemu je u toj idejnoj praznini jedini motiv vlasti onaj Duceov: kad su ga pitali koji je njegov program, Mussolini je odgovorio: Program? Hoću vlast, to je moj program.

Pokušavajući personalizirati kampanju, Milanović opasno pokazuje sklonost ovoj vrst leadershipa: on je Vođa, stranka i program su ništa.

Ali, ovo dizajniranje Zorana Milanovića kao postliberalnog Vođe čiji je ideološki profil bricolage divergentnih ideologema nikako nije slučajno. O tome sam kadikad pisao i podsjećam sada na te retke i zato da bih ukazao na genezu ovog slučaja, ali i zato da bih pokazao tko stoji u podmetu te pripreme Milanovića za ulogu Oca Nacije.

Sjetite se afere Perković. Nije tako davno bila. Obratite pažnju naročito na detalje kao što su obrana komunističkih pozicija nacionalističkim sredstvima i srodne teme.

Jučer sam demontirao imbecilni epehazijski spin, skretanje pažnje s obrane komunističkih zločina, tj. afere lex Perković, na navodnu potporu Viviane Reding ambiciji Vlade Republike Hrvatske da ćirilicom ispiše Vukovar. Prekjučer sam govorio o Milanovićevom nacionalizmu i tuđmanovštini. Jelena Lovrić, koja svoj kruh zaista sve teže zarađuje kao Pavić-Milanovićeva rubrika „Želje&O'Poruke“, danas sumira ta dva motiva:

„Još će teže dobiti podršku javnosti da se radi progona, po njima, komunističkih zločina dira u preambulu hrvatskog Ustava. Kako je to u intervjuu Globusu zatražio Tomislav Karamarko. Šef HDZ-a htio bi da se u, Ustavom priznate, temelje hrvatske države, uz starčevićanstvo, radićevštinu te pozitivne tekovine hrvatske ljevice, odnosno antifašizam, doda i antikomunizam. Ni briga ga što je taj uvodni dio Ustava cizelirao Franjo Tuđman osobno. Takvom inicijativom opet otvara pitanje vjerodostojnosti svoje stranke i vlastite političke agende. Što je inače jedan od HDZ-ovih krucijalnih problema.“

Jelena Lovrić je negdje usput postala karikaturalna pojava: iznebuha, ona i 'Jutarnji list' brane postmoderni Tuđmanov ideologijski bricolage starčevićanske državotvornosti, radićevskog republikanizma i Hebrangove ljevice; brane komunističke interese nacionalističkim sredstvima. O tempora, o mores! Pa to Lovrićka i Mordor odišu tuđmanovštinom. To oni vape za preambularnom hrvatskom nacionalnom državnom ideologijom. Groteskno!

Prekjučer sam objasnio o čemu je tu zapravo riječ: riječ je o dizajniranju ideološke pozicije Zorana Milanovića po uzoru na politički profil Franje Tuđmana još za Milanovićevih ranih radova, na početku njegove čelničke karijere; tog se PR-poduhvata tada poduzeo upravo Mordor - to epehazijsko međuzemno carstvo kojekakvih podzemljara - o kojima sam u to real-timeu, kad su izvodili Milanovićev make-over, napisao sljedeće:

 „U tekstu o tadašnjem predsjedniku SDP-ova Savjeta za vanjsku politiku, Zoran Milanović kaže da je njegov „politički uzor Miko Tripalo“, jer da je „u tom je čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala“, dodavši da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata". U usputnoj biografskoj crtici, konačno, Milanović će zaokružiti svoj idološkopolitički background ili profil, kako vam drago: „Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Prema 'stanju duša', maticama, mogu pratiti povijest svoje obitelji tristo godina. Djed Ante bio je težak, bio je organizator pomoći partizanima te je, praćen sumnjama, zaglavio u ustaškom zatvoru 1942., ali je uspio pobjeći. Njegov brat Ivan prošao je sve ofenzive, sudjelovao u formiranju brigada u Dalmaciji. Zanimljivo, njih dvojica su se nakon četiri godine ratovanja sreli u Trstu. Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije“. Rezimirajmo:

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo. Potom, odmah na početku teksta, kaže da su "Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata." I konačno zaključuje: "Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije...".

Zapamtimo ovu formulu: Starčević + Radić + antifašizam.

Napravimo malu digresiju, koliko fascinantnu toliko bizarnu: 5. studenog 2009., Inoslav Bešker analizirao je hrvatskoga feniksa, Milana Bandića: evo što je o sebi kazao Bandić, a što je o tome rekao Ino Bešker: „Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja.“, also sprach Milan Bandić. Bešker će na to: „Napokon prvi programski akcent, ali povijesno i idejno šaren, koji računa na privlačnost političkih brandova, pri čemu se Bandić ne upušta ni u naznaku što je to starčevićevsko ili radićevsko primjereno i primjenjivo danas. Definicije su još nejasnije danas ako se zna koliko su bile nejasne još prije sedamdesetak godina, kada su se i na Starčevića i na Radića u Hrvatskoj pozivali i partizani i ustaše.“

Bože, kako naivno, kako nepažljivo!

Jer, trebao se Bešker dosjetiti barem Manolića, ako ne već Tuđmana: „Zbog toga smo mi rekli: Gradit ćemo na pozitivnim tradicijama Starčevića, Radića i Hebranga, odnosno ljevice. To ne treba zaboraviti!“, kazao je Joža Manolić, ne jednom, i ne samo u citiranom interviewu.

Ako je Bandićeva predsupilovska PR-pirotehnika simbolizirala pokušaj revivala devedesetih na next level, beskrajno dirljivi napor da se nakon oca domovine Franje Tuđmana i predsjednika građanina Stipe Mesića, pojavi i svehrvatski predsjednik, onaj koji rehabilitira hrvatstvo nakon što je Stipe prereagirao na Franju, Manolićeva opaska nema ništa od te poze: ona je autentično prisjećanje na izvornu HDZ-ovu kompozitnu ideologiju Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice. To je naime ideološki bricolage Tuđmanove ideologije, kako je opisan u programskim dokumentima HDZ-a s kraja osamdesetih i početka devedesetih.

Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika etc.etc.; uporišna točka totalizacije ovakvog ideološkog polja, poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. Evo o kakvoj je praznini riječ: "Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley. Ili, kako je Milanović te 2009. govorio o Bandiću, proglasivši ga je čovjekom bez ikakve ideologije, lišenim bilo kakvih političkih određenja. Neosporna je dakle činjenica da je ideološka pozicija Milana Bandića, ali i Zorana Milanovića, tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr. Franje Tuđmana.“

Kao što se vidi, Zoran Milanović je ideološki sasvim ispražnjena pojava, e da bi ljudi različitih političkih orijentacija projektirali vlastite vizije na taj ekran želja. Predstavlja se lažno kao liberalni konzervativac, iako to njegov politički opus ničim nije dokazao, ni u tragovima. Kao liberalni konzervativac nalazi se na čelu socijaldemokrata, što je nonsens: činjenica da tu besmislicu SDP trpi, indeks je bespomoćnosti stranačkoga vrha kao i bezidejnosti stranačkoga članstva. Projekt „stare škole“, Milanović je stasao u poznatom miljeu: Mesić kao politički mentor, Pavić kao medijski mecena. Dizajniran u tom okružju kao avatar dr.Franje Tuđmana - u stvari patvorina koja papagajski ponavlja definiciju svoje kompozitne ideološke pozicije, anakrone notorne besmislice - da bi kad tome dođe vrijeme najrazličitijim političkim afinitetima mogao ponuditi dio sebe kao cjelovitu ponudu,

Milanović je jedna od figura koje su, navlas istovjetno profilirane, pripuštene u hrvatsku politiku kako bi se barem jedna od njih održala, jamčeći zaštitu upravom onom poretku koji ih je iznjedrio. Milanović je u tom smislu po sebi anakronizam: relikt hrvatske loše prošlosti koji se mimikrijski prilagodio sadašnjosti – kao, on je liberalni demokrat ( sic! ) – e da bi se i sutra održao status quo, da se ništa ne bi promijenilo. U toj suludoj ambiciji, ne dopuštajući sadašnjosti da iz prošlosti – vidi: lex Perković – zakorači u budućnost, Milanović se pokazuje kao prva prepreka koju valja otkloniti, želi li ova zemlja ikakvu budućnost. Na ovim izborima to će se, srećom, i dogoditi.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.