dr. ivo lučić

Boljševičkim jugoslavenskim antifašizmom protiv Hrvatske

Autor

Direktno.hr

22.02.2015. u 21:19
Ispiši članak

Ovih dana ponovno raspravljamo o Josipu Brozu Titu, njegovoj povijesnoj ulozi i političkoj upotrebi. Objavljeno je kako nedavno izabrana predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović navodno namjerava izbaciti njegovu bistu (i sve ono što ona predstavlja) iz svoga ureda, a „doživotni bivši predsjednik“ Mesić žali za bistom (i svime što ona predstavlja) i nudi joj utočište u svom uredu. Politička javnost se podijelila, jedni potiču predsjednicu na deložaciju mrskog diktatora i zločinca, dok se drugi sablažnjavaju nad tim činom. Prvi se pozivaju na demokraciju i jasnu distancu prema svakom totalitarizmu dok se drugi pozivaju na Brozovu ratnu i državničku ulogu tvrdeći kako je antifašizam upisan u Ustav Republike Hrvatske.

Počnimo odatle. Antifašizam nije upisan u Ustav Republike Hrvatske. U „Izvorišnim osnovama“ navedeni su „različiti državni oblici“ u kojima su se očitovali hrvatska nacionalna samobitnost i državna opstojnost, počevši od „hrvatskih kneževina“ iz sedmoga stoljeća, preko Kraljevstva Hrvata, Banovine Hrvatske, do „uspostave temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943)“. Zatim su spomenuti ustavi NR i SR Hrvatske (od 1947. do 1990.) te je zaključeno kako je hrvatski narod „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjene međunarodnog poretka u Europi“ na prvim demokratskim izborima (godine 1990), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

Kao posljednje očitovanje hrvatske državnosti u „Izvorišnim osnovama“ Ustava Republike Hrvatske naveden je Ustav RH iz 1990. te „pobjeda hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“.

Dakle, u Ustavu RH pobrojani su različiti oblici hrvatske državnosti bez da je ijedna ideologija koja ih je pratila uzeta kao posebna vrijednost. Kada se ustavotvorac poziva na srednjovjekovne oblike hrvatske državnosti, on ne zagovara povratak feudalnih odnosa u društvu niti tadašnjih društvenih vrijednosti. Isto vrijedi i za Banovinu Hrvatsku odnosno temelje hrvatske državne suverenosti postavljene odlukama ZAVNOH-a.

Josip Broz Tito nije sudjelovao u radu ZAVNOH-a, a uz ulogu vođe jugoslavenskog partizanskog pokreta i uz zasluge u pobjedi antifašističke koalicije, neodvojiva je i njegova uloga jugoslavenskog komunističkog diktatora i odgovornost za masovne ratne i poratne zločine kao i dugogodišnja teška kršenja ljudskih prava. Pozivati se danas na Josipa Broza i propagirati njegov način vladanja, zapravo znači zagovarati povratak režima koji je svoje stvarne ili moguće političke protivnike strijeljao ili ih je u boljem slučaju trpao u zatvore. Zato danas povik „smrt fašizmu“ znači isto ono što je značio i 1945. ili 1946., odnosno smrt fašizmu, ali i političkim protivnicima i neistomišljenicima.  

Komunisti i njihovi današnji krinkom liberalizma i građanstva loše prikriveni nasljednici su sve svoje protivnike nazivali i nazivaju fašistima. Staljin je Tita zvao fašistom, a i ovaj njega. Titovi agitpropovci tiskali su knjige koje su dokazivale da je Staljin surađivao s Hitlerom, a sovjetski agitpropovci su opet objavljivali dokumente o takozvanim „martovskim pregovorima“ iz 1943. godine dokazujući da je Tito surađivao s Nijemcima. Sve to da bi jedni druge politički diskreditirali. Čak je i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašen fašistom nakon što je razotkrio Gulag. S druge strane Staljin se predstavljao vođom antifašističkog pokreta u svijetu. Europski komunisti su antifašizam smatrali gotovo svojim monopolom. Antifašistima su sebe smatrali i nazivali i Berija, Ranković, Čaušesku... Slobodan Milošević i Ratko Mladić sebe su također nazivali antifašistima, nastupali su pod komunističkim petokrakama, a počinjene zločine nad Hrvatima pravdali su tobožnjom borbom protiv fašista.   

Antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u partizanskoj porodici, i(li) članstvom u komunističkoj partiji. Zbog toga su Milošević, Mladić, Šljivančanin, Goran Adžić… i uspijevali dugo vremena prikrivati pravu priroda zla koje su činili. Komunistička je izmišljotina kako je antifašizam istovremeno i demokratizam, kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Jugoslavenski su komunisti gradili „državni socijalizam“ u čijem temelju je bio jedan vođa i jedna partija koja je vladala kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole  stanovništva. Koliko god euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona nisu mogla prikriti činjenicu da se zapravo radilo o jednakoj ili pak srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja.  

Komunistički antifašizam nije isto što i demokratski europski antifašizam na koji se danas, kao i nekada, mnogi (ne)zasluženo pozivaju i pokušavaju ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim političkim i ustavno-pravnim prijeporima. To je nešto sasvim drugo. Ne postaje se danas antifašist strijeljanjem „fašista“ ili preoravanjem njihovih grobova. Antifašizam se potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stiče vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika.

Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma i opravdanje bilo kakvoga i bilo čijega zločina. On je emancipiran od svoga predloška (fašizma) i nije (više) zarobljen samim fašizmom. On nije sam po sebi apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima. Ono je definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a pod taj pojam onda potpada sve što je protivno nama i našim ciljevima.   

Upravo taj dualizam predstavlja totalitarnu matricu. (Post)moderna demokracija i civilizacija, odnosno demokratski antifašizam, ne prihvaćaju totalitarnu matricu, ne prihvaćaju dvovrijednosnu orijentaciju apsolutnog dobra i zla. Umjesto nje zahtijevaju multivrijednosnu orijentaciju po kojoj se umjesto dihotomijom, odnosno podjelom na apsolutno dobro i apsolutno zlo služimo skalama. Tako na primjer u meteorologiji ne postoje samo vruće i hladno, nego čitava skala stupnjeva na termometru. Isto tako ljudi nisu samo dobri i zli, nego postoji čitava skala društvenih vrijednosti po kojima se onda mogu definirati kao odlični, vrlo dobri, dobri, manje dobri, loši i slično.  

U demokratskim društvima, za razliku od totalitarnih društava, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su onda protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Demokratski svijet ne dijeli se na „nas“ i „njih“, a politička borba ne vodi se između nas – avangarde i njih – zločinačke organizacije. Suprotstavljeni interesi prihvaćeni su kao jednakopravni. Onaj tko ih u demokratskoj državi ne bi prihvatio i tko bi svoje političke protivnike nazvao fašistima (da ne kažemo gadovima), sam bi sebe diskvalificirao i prokazao. Ne bi ga smatrali antifašistom, nego antidemokratom i zagovornikom totalitarizma. Baš takvim smatram „doživotnog bivšeg predsjednika“ koji za svoj ured traži bistu „bivšeg doživotnog predsjednika“, a s njom i simboličnu političku ostavštinu koju ona nosi sa sobom. Te se ostavštine, tog teškog utega prošlosti  hrvatsko društvo i hrvatska država moraju riješiti kako bi mogli napraviti iskorak u budućnost. S Pantovčaka, kao i sa svih javnih prostora treba ukloniti simbole totalitarizma i zločina bez obzira jesu li oni „naši“ ili „njihovi“. Zato pozdravljam uklanjanje biste doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz ureda demokratski izabrane predsjednice Republike Hrvatske.    

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.