Na bojištu sjećanja: Pamtite li Našičane?

Isti poziv objavio je i Radio Našice, a kako je to izgledalo, u knjizi koju je napisao Slavko Peršić – Na bojištu sjećanja opisao je preživjeli dragovoljac iz Donje Motičine, Davor Batrac Keks, danas predsjednik Udruge vukovarskih veterana iz Našica:

"Ja o pozivima Radio Našica u rat tada još ništa nisam znao. Bezbrižno sam s društvom na seoskom igralištu naganjao loptu – tada ne košarkašku, nego nogometnu – sve dok nije navratio Antun Vrbanac Vrba. Upravo je bio stigao s terena, s posla u INA-i. Doimao se prilično užurbanim, ali i nekako veselim, pa sam želio znati što mu se događa. 'Keks, moram odmah kući! Idem u Vukovar!', ispalio je kao da najavljuje odlazak na kirvaj. Odmah mi je sve bilo jasno. Uto se pojavio i Dubravko Mikičić Džimi i uključio se u razgovor, a za koji čas viknuo: 'Onda idem i ja!' I što je meni preostalo – da ostanem papak u uredno pokošenoj travi ili da im se smjesta priključim? Nisam nimalo oklijevao: 'E pa nećete bez mene!'... Prije negoli sam uvukao glavu u auto, stigao sam još viknuti onima koje smo ostavljali: 'Recite mami i tati da sam otišao u Vukovar i da ću se brzo vratiti!'".

Možda će se netko zapitati zašto sam odabrala upravo ovaj citat? Razlog tome je što se grupa od 67 hrabrih ljudi koji su u Vukovar došli u trapericama i tenisicama, neki s posla, neki direktno s igrališta ili ulice gdje su čuli za poziv u pomoć već gotovo potpuno opkoljenom Vukovaru, a da se prethodno nisu stigli ni oprostiti od svojih najmilijih, u povijesti Domovinskog rata zapamćeni jednostavno kao "Našičani", gotovo nikako ili vrlo malo spominju u široj javnosti. Zato bi ovom prigodom trebalo i razjasniti kako branitelji koje spominjemo jednim imenom kao Našičani, zapravo dolaze iz Našica i okolice, pa tako osim doista Našičana, u Vukovar su pristigli i dragovoljci iz Feričanaca, Donje Motičine, Đurđenovca, Velimirovca, Jelisavca, Podravskih Podgajaca, Koške, Lađanske, Našičke Breznice i Zdenaca (Orahovica).

"Kada smo u sumrak stigli u vojarnu, u njezinoj kuhinji je bilo oko 150 ljudi, uglavnom onih što su dopodne bili na Vašarištu i vratili se s rancima napunjenim najnužnijim stvarima, ali i prijekorom uplakanih i uplašenih žena s malom djecom, roditelja... Među njih sada se uguralo i nas nekoliko koji smo od kuće uglavnom otišli bez pitanja i bez oproštaja". (Na bojištu sjećanja)

Branimir Jokić, tajnik  Udruge vukovarskih veterana iz Našica, ispričat će: "Od brojnih voljnih ljudi koji su toga 27. rujna 1991. godine pristigli pred našičku vojarnu, odabrana su šezdeset sedmorica koji su zadužili lako pješačko naoružanje PAP M59/66, 80 kom streljiva 7,62 mm i dvije ručne bombe M75, te su se uputili u pripremljene autobuse. Oko 22 sata, nakon prozivke, s dva autobusa krenut će u smjeru Našice – Đakovo – Vinkovci – Nuštar – Bogdanovci. U Đakovu im se pridružuje autobus s 46 dragovoljaca s đakovačkog područja, te u Bogdanovce stižu oko 23 sata. Nastavljeno je pješke preko poznatog 'Kukuruznog puta', te se malo iza ponoći ušlo u vukovarsko prigradsko naselje Lužac, gdje su dragovoljce prebacili kamionima u sam grad, te ih smjestili do jutra u OŠ Ivo Lola Ribar, danas Osnovna škola Dragutina Tadijanovića. Sljedećeg dana su po potrebi razmješteni na sve dijelove obrane grada Vukovara, manji dio u inženjeriju, Borovo Naselje i na Mitnicu, a najveći, njih čak 47, na jednu od najtežih bojišnica u gradu, na Sajmište. Od 27. rujna 1991. godine pa sve do sloma obrane Vukovara sudjelovali su u svim borbama u gradu s pripadnicima ZNG-a, MUP-a i HOS-a."

S područja Našica, 27. rujna 1991. godine u Vukovar je dragovoljno došlo 67 branitelja. Od njih, sedmorica su imala tek 20 godina. Petorica su iz grada evakuirani konvojem 17. listopada kao teški ranjenici. Jedanaest ih je izašlo u proboju. Trideset i trojica su zarobljena i odvedena u srpske koncentracijske logore, Begejce, Stajićevo, Sremsku Mitrovicu, Beograd i Niš, gdje su podvrgnuti strahovitim mučenjima i torturama boravili od tri do devet mjeseci, a među njima je i nekoliko dragovoljaca koji su pred beogradskim Vojnim sudom osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Osamnaest ih je poginulo u borbenim djelovanjima ili pogubljeno nakon sloma obrane grada. Najstariji od njih imao je 39, a najmlađi samo 23 godine. Od njih, šestorica su deportirana na Ovčaru i tamo mučki ubijena. Trojica se još uvijek vode kao nestali. Oni zaslužuju naše poštovanje i sjećanje. Nemojmo ih zaboraviti.

Imena 18 poginulih branitelja s područja Našica, koji su dragovoljno došli braniti Hrvatsku u Vukovar, odazivajući se na poziv u pomoć gradu koji se već gotovo potpuno nalazio u okruženju, te tamo ostavili najvrjednije što su imali, svoje živote su:

Zvonko CRNKOVIĆ (1960.) Vukovar/Sajmište

Mijo ČEGRLJ (1961.) Vukovar/Sajmište

Branko BOŠNJAKOVIĆ (1958.) Vukovar/Sajmište

Marijan PETROVIĆ (1967.) Vukovar/Sajmište

Manuel GRGURIĆ (1968.) Vukovar/Sajmište

Dragan VINKOVIĆ (1965.) Vukovar/Mitnica

Alojz NIKODEM (1955.)Vukovar/Borovo Naselje

Željko BARIČEVIĆ (1965.) Vukovar/Sajmište

Stevo KUHAR (1952.) Vukovar/Sajmište

Ivan RADAČIĆ (1955.) Vukovar/Ovčara

Nedeljko HLEVNJAK (1964.) Vukovar/Ovčara

Dražen BABIĆ (1966.) Vukovar/Ovčara

Vladislav OREŠKI (1967.) Vukovar/Ovčara

Branko UŠAK (1958.) Vukovar/Ovčara

Damir ŠIMENIĆ (1965.) Vukovar/Ovčara

Marijan BOŠNJAK (1962.)Vukovar - nestao

Josip TOMAIĆ (1964.) Vukovar - nestao

Muhamed JAHIĆ (1953.) Vukovar - nestao