BOJ ZA SELEŠ Neprijatelj je zahvaljujući 'petoj koloni' znao sve, ali jedno ne...

Prema istraživanjima na području južno od Osijeka nekada je bilo oko 120 pustara. Prije stoljeće i pol na njima su živjeli radnici koji su radili u tvornicama i na imanjima veleposjednika. Na nekima je živjelo svega nekoliko obitelji, a ponegdje i više stotina ljudi. Većina pustara sada je srušena, a neke su postale dio gradskih predgrađa.

Neke od njih, poput Orlovnjaka i Seleša, ostat će upisane velikim slovima u kronologiju Bitke za obranu Osijeka.

Nakon sloma obrane Vukovara, u studenom 1991. godine, na slavonskom bojištu nizali su se tragični događaji, među kojima je i pad Seleša, bitke koja je prethodila slomu obrane Antunovca, nakon čega je utvrđena linija obrane oko grada Osijeka, koja se više nije mijenjala do povratka u Antunovac u sklopu procesa mirne reintegracije. 

Pa ipak, ako biste danas upitali širu hrvatsku javnost što zna o Selešu, je li uopće čula za njega, najveći broj odgovora bio bi negativan, a ni upisivanje naziva u tražilicu interneta, ne bi dalo puno rezultata premda je upravo tamo poginulo 14 branitelja, od kojih se tri još uvijek vode kao nestala, a čak 35 ih je teško ranjeno.

Stjepan Šerić, predsjednik Udruge branitelja Antunovac-Ivanovac, sudionik i svjedok događaja, prisjetit će se: ''Dana 20. studenog 1991. godine, oko jedan ujutro dobili smo dojavu kako je na Selešu uništen jedan od dva tenka koja smo tamo imali. Pretpostavka je da su ga uništili niški specijalci koji su se premjestili s vukovarskog ratišta. Granatiranje Antunovca započelo je oko 5 sati ujutro, a napad na Seleš, oko 7 sati. Važno je reći kako smo već bili iscrpljeni, nenaspavani, nismo imali zamjene, bili smo gotovo bez protuoklopnih sredstava".

Crtu obrane od Jakovala do Bobotskog kanala dugačku oko četiri kilometra, na liniji koje se nalazila i pustara Seleš, branilo je svega tristotinjak branitelja. Pripadnika neprijateljskih formacija  je, prema kasnije dostupnim podacima, bilo oko 4000. Napad tri brigade JNA, lake, motorizirane i mehanizirane, pomagali su i tzv. teritorijalci iz Tenje te dvije satnije dobrovoljaca iz Srbije.

Oko 9 sati postaje jasno kako ne možemo izdržati  i tražimo pomoć.
(dio originalnih zapisa)

- 09.10 – Korana javila, jak pješadijski napad, tenkovski na Koranu 2 – javljeno Astri - tražimo pomoć
- 09.40 – Korana javila i traži hitnu pomoć – javljeno Astri
- 09.55 – Korana javila šaljite ljude odmah
- 10.10 – Korana javila probijena Kudeljara tenkovima, ima mrtvih ranjenih, tražena hitna pomoć
- 10.35 – Javljeno Astri za pomoć, probijeni svi punktovi na Selešu – pomoć još nije stigla
- 10.40 – Korana javila vapajno za pomoć
- 11.00 – Korana javila da su opkoljeni, traži pomoć, preneseno Astri
- 11.05 - Korana javlja da pomoć nije poslana
- 11.05 – Orljava javlja da su opkoljeni, javljeno Astri
- 11.15 – Korana traži ljude pomoć u svom obliku…

Oko 13 sati, utihnula je veza. Seleš nije izdržao. Teško je ranjeno 35 branitelja, a 14 ih je poginulo. Među njima i Marijan Pleteš iz Pregrade, koji  je s još 45 dragovoljaca iz Krapinsko-zagorske županije došao pomoći obrani Antunovca i Osijeka.

Nedaleko mjesta pogibije Stjepana Bonija iz Antunovačke satnije, a čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni, nedavno je postavljen križ  koji je dio postaje Križnog puta od Orlovnjaka do Antunovca.

Preplavljen emocijama, Stjepan Šerić će reći: ''Neovisno o sili koju su imali i brojčanim snagama, neprijatelj je zauzeo bojišnicu  u dubini od samo dva kilometra i tamo je zaustavljen. Zahvaljujući 'petoj koloni' sve su znali, sve! Samo nisu znali koliko je srce branitelja i koliko su se spremni žrtvovati!''.