Bobetko je zbog operacije prekršio sporazum: 'Najteža odluka i najveći rizik u mom životu'

U višemjesečnim borbama sudjelovale su brojne pričuvne postrojbe, Hrvatska ratna mornarica, hrvatska policija, gardijske i postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ipak, najveći teret i žrtvu podnijele su 1. i 4. gardijska brigada. Upravo su pripadnici Tigrova pomorskim desantom u noći 21. listopada oslobodili Cavtat. Istodobno, 4. gardijska i 163. dubrovačka brigada izvele su operaciju oslobađanja Vlaštice, uzvisine s koje je neprijatelj imao pod nadzorom dubrovačko zaleđe, kao i mogućnost udara u lijevi bok desantnim snagama u Konavlima.

Prema sporazumu potpisanom u Ženevi nekoliko tjedana prije, postrojbe JNA trebale su napustiti to područje, no operacija Vlaštica izvedena je na inicijativu generala Janka Bobetka koji nije vjerovao političkim dogovorima i operativnim mogućnostima snaga UN-a da preuzmu ta područja prije nego što ih snage JNA u povlačenju manevrom prepuste srpskim postrojbama s teritorija Bosne i Hercegovine. Zbog konfiguracije terena i moćnog fortifikacijskog sustava posebno je teško bilo osvojiti Vlašticu, najviši vrh iznad Dubrovnika.

Zbog snažnog otpora hrvatska strana imala je mnogo ranjenih, a četvorica pripadnika splitske brigade su poginula. Zbog pritiska međunarodne zajednice državni je vrh sugerirao obustavu operacije, no hrvatske snage munjevito su očistile sva preostala okupirana područja čime su stvoreni uvjeti za povratak više od 20 tisuća prognanih Hrvata. General Janko Bobetko svoju je inicijativu poslije opisao kao jednu od najtežih odluka i najvećih rizika koje je preuzeo u životu. Čast postrojbama koje su tolike mjesece oslobađale hrvatski jug, tri dana poslije iskazao je državni vrh, s predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu, posjetom Dubrovniku i veličanstvenom vojnom smotrom u gruškoj luci.

FOTO: Screenshot

'Gotovo da je sramota reći: Ja sam bio dragovoljac!'

Lijepu tradiciju imaju sudionici operacije koji se svake godine na društvenim mrežama prisjećaju Vlaštice.  "U vremenu u kojem, nažalost, živimo, gotovo da je sramota reći: Ja sam bio dragovoljac! Gotovo da se ne usudimo više ni sjetiti što je ovaj naš narod propatio i kako je bilo malo onih koji su se u samom početku usudili braniti ga ... Odmah po završetku akcije Golubov kamen počela je priprema za akciju Vlaštica. Pokušat ću svojim riječima opisati samu akciju. Jutro 05.00 sati 22. listopada 1992.", stoji u Facebook objavi na profilu Veterani i prijatelji 4. gardijske brigade u kojoj je svoje svjedočanstvo podijelio jedan od sudionika operacije Vlaštica.

"Vani iz olovnog neba oblaci sipaju jesenju kišu te ispiru ustaljenu prašinu koja se nagomilala otkako nije bilo većih borbenih događaja. Počela je padati prije otprilike nekoliko sati i nikako se ne smiruje, kao da ometa akciju koja je tako brižno planirana i samo čeka da se izglade osobni nesporazumi na liniji Čigra – Šudarić ili Šiljo i zapovijed koja je odabrala ljude za novu akciju. 'Rode, nije mi drago' gurkao je Čigra Cara uz treptaj slabog svjetla svijeće. 'Nema ga nigdi, a bio je tu sinoć prije nego što smo išli spavat'. 'Šta to rode', zabuljio se u mrak prema njemu Car. 'Šudarića rode! Nema nigdje moga Šudarića'. Nešto dalje Šiljo je bio smrtno ozbiljan, kao da su mu sve lađe potonule. 'Ja idem gore pa da sad dođe sam general. Ako me vi nećete povesti ja onda idem sam', uozbiljio je svoje brkove, a kroz tamu su mu sijevale smeđe oči", napisao je te nastavio svoju priču:

"Apač samo gleda Šilju, ja sam odluku donio, nas dvadeset je spremno i promjene nema. Rode, ponovno je potražila Čigrina ruka Cara u mraku, nije mi drago ići bez Šudarića. 'Ma šta ima veze',  odmahnuo je ovaj rukom kroz vlažni zrak. 'Neš ti, samo će biti lakše onim gori'. 'Znam ja to rode samo mi nije drago'. 'Ma nema ti to nikakve veze', pokušao ga je utješiti car. Glavota je cijelo vrijeme šutio naslonjen na Znaora, bit će je vatao sve te razgovore i nesporazume. Nestali su kao da ih nije bilo. Dosadne kapi kiše iznad Oraha još su pomalo sipile, akcija je krenula. 365 brdašaca ima Vlaštica i baš mi to moramo osvojiti. 'Baš mi', ponavljao je Dubo uživajući u vlastitom glasu. Kažu da se s nje vide Konavle ka na dlanu i Lapad, Dubrovnik Trebinje. Priča je zatim zamijenjena hodom".

FOTO: Screenshot

'Nebo je u tren postalo svijetlo, tolika silina svjetlosti'

"Neujednačen, ali odlučan. Krenulo se polako, ali bez staze ili bilo kakve oputine. Noge su se stale opterećivati brzim reakcijama mozga koji je znao da su prepreke neugodne i kad su suhe, a kamoli ovako isprane kišom. Već satima gazimo negostoljubivi hercegovački prostor kao da se kreću u neku oazu novog života sve tako punih već sedam sati.  Zastajemo, idemo dalje u dvije skupine, gledam Čigru na čelu - vuče naprijed lijevu grupu i strelovito se uznosi prema negostoljubivom nagibu brda. Apač desno i baš dok je smišljao o maloj uzvisini čudnog naziva Buhovac odjednom pijuk zrna prisili bojovnike da traže zaklona za svoja tijela. Nebo je u tren postalo svijetlo, tolika silina svjetlosti. Livo od tebe Glavota je bunker, kao da je nešto govorilo. Iako smo znali to je zadatak druge bojne, dobro je, bar znamo da smo sigurni nisu iza nas, idemo dalje, pred nama Mrkasin brdo nije baš blizu, umor čini svoje, treba malo stati.

U jednom trenutku čujem glas svog Tome iz druge grupe. Znao sam, nije dobro. Čigra Care nije dobro, Milan i Mirko, u tim riječima tuga. 'Već sam javio prije jutra ne mogu doći za izvlačenje', govori Apač. Penjemo se na liticu kamena skupljajući suvarke drveta, palimo vatru ne da bi se ugrijali nego neprijatelju reći tu sam evo vidiš me. Strašno je bilo. Topovske i oklopnih vozila granate nisu nam mogli ništa - samo minobacačke, moli gospu od Anđela. Dočekasmo jutro i glas Šilje eto me gori j....ti majku čedo. Momci krenuše u izvlačenje, ne znam je li mi niz lice klize suze ili kiša. Već umorni i iscrpljeni. Izvlačenje postaje sve napornije i noge i ruke više ne slušaju.

Odjednom ispred nas četvero iz prve bojne, Neno Blažević, Stojko Jurišić, Milenko Brković i Ivan Goreta Prika ostavljaju svog poginulog prijatelja i priskaču u pomoć spašavanja Mirka i Milana, a ostali dalje s dozom opreza ka konačnom cilju. Slovenac zastade, gleda kao da govori to je to, ali ne sve do jedne potpuno iste. 'Ilija, kažem, to je ovo brdo je*em ga, kad će Vlaštica više'. Opet odmor. Mrkasin brdo iznad glave čujemo se zovemo jedni druge, izlazi čedo, viče Šiljo manje od desetak metara jedan do drugoga. Dolazi noć, led ulazi u kosti. Miso će kad ja dođem u Bašku vodu ima tri dana da se ne trijeznim. Slovenac ga pogleda, tuga u očima samo šuti, živa ti. 'Bujan, šta ti misliš kako ono čedo reče da se zove Ilija brdo, bi li ga onako pokosi, mora da je gradina jer u Podbablju biseru svijetli'. Noć je već pomalo ustuknula ispred prvih pokušaja rađanja dana. Nešto se je gore zbivalo u smislu buđenja".

FOTO: Screenshot

'Jutro ponovno svanu'

"Rebić se javi, nema Slovenca, potom nastaje muk. Ponovno je zasulo iz svih oružja, trese se zemlja, komadići kamenja lete na sve strane , odlamaju se poput tvrdog sira kojeg se je dohvatio iskusan miš. 'Kud si nabio svoju njušku', javlja se Rebić, nije li svejedno hoćeš izgubiti svoju ovako ili onako'. Apač se javlja: 'Ne pucaj, čekaj znak'. Apač pusti čovika neka se skloni i prasnuo u smijeh. Muk, tišina, moj Jovane ove imotske ustaše su prava napast neće da uzmaknu. Gledam Šilju, u ruku stavio kinder jaje i smiješi se kao da će reći dosta je. Prolomilo se zrakom i opet tišina nasta.

Ulazi Apač u bunker, gotovo je i gleda prema Šilji kao da mu govori ustaj sokole domovine Hrvatske. Ujo laka ti Hrvatska zemlja, volim te, moli se za hrvatsku, suze mu samo naviru na oči. Bože! Bože! Vidiš li? Ponovno se stišalo kao da se one razularene eksplozije nisu ni dogodile, sve je opet postalo mirno i nesnošljivo dosadno. Ovo je treća štemalica. 12.7 na Vlaštici javlja se ludo dijete. Kakvi se samo neobjašnjivi preokreti događaju i Trebinje potpuno pusto u daljini. Još jednu noć dočekasmo prvi put mirnu i tihu, nije više ni hladno, samo oko srca steže, opet se ne može utonuti u san.

Jutro ponovno svanu, a prijatelja nema, treba se spustiti prema samom gradu. Nekih dva tri sata i prvi osjećaj nešto se čuje u daljini. Čujemo neko se smije, po glasu i priči Hercegovci i onaj čudni naglasak - to je naš Slovenac. Tako je veseo ka da je sve normalno, a tri ga dana nema. Priča on kako je ostao bez upaljača. 'Naiđu ona dva, ja ih pitam imaju li vatre'. 'Iii...'. 'Šta i care. Ostavili upaljač za uspomenu, a oni otišli svojim putem kući. 'Znaš li išta kako su Milan i Mirko?'. 'Rekli su mi da je Milanu srce prestalo kucati pred samom bolnicom".

'Djelić onoga što smo prošli tih strašnih dana 92.'

"Puno je 26 sati prošlo od ranjavanja. Bogu hvala ostao je živ bit će on dobro. Mirko mali care, teško prijatelju, teško, govore da će ga prebaciti za Split. Doli skroz na niže sjećaš se onog položaja Buha tako nešto. Sreo sam Ivana Goretu Priku, njegovu ekipu', kažu Beljo i Livaja. 'Da oni iz Sinja i Beljo iz Rame'. Kuki njemo promatra kao da želi reći nešto, ostade njem, tuga u očima. Šta ovaj dida radi ovdje. Kaže da traži ovce. Kaže da na Šiljinoj dolini čuva cijeli život. 'Je li to ti mene j... u zdrav mozak... Od kud si?'. 'Tu iz sela Klikovići sinko'. 'Di su ti dica, žena?'. 'Otišli sinko, puca se pet dana'. 'Znači, dida, sve uteklo u Trebinje. Ima li još itko u selu'.

'Troje nas sinko samo starih'. 'Koje je ono selo desno?', 'Bobovište'. Znao sam da su u selo Bobovište ušla četiri pripadnika 4. bojne i to pok. Davor Jović, Nediljko Tolj Penzija, Miro Moro Mrki i Pero Bradarić Pop, ali ja se pomalo pravim zbunjen. 'Ima li ikoga?' 'Ima sinko, čeljad se sakrila u kuće'. Laže sigurno, tu mi nešto smrdi. Pogledaj, vidiš gori na vrhu ima nekoga, pitaj ga di je vojska doli u selu Gola glavica. Vraćamo se natrag. Treba provjeriti pa se vratimo. Idemo cestom. Tišina teška, u daljini se čuju detonacije jako daleko. Zastaje pokazuje nešto – mine".

Krstičević: Bobetko je otac moderne Hrvatske vojske i jedan od najzaslužnijih za stvaranje Hrvatske

"Zato nisu ni izašli iz sela, zaključujemo. Dvije potezne skidamo, tenkovske zaobilazimo. Možda sat vremena prva kuća s desne strane - čuje se galama. Odlaze, napuštaju selo. Čuje se priča... Vraćamo se natrag, gotovo je. Desetak dana poslije odlazimo. Do kraja rata Dubrovčani su čuvali položaje, nakon rata preuzima HVO. Ovo je najsloženija akcija koju je dobila brigada u Domovinskom ratu izvedena bez jedne mrlje. Zapovjednik brigade može biti ponosan što je pred njega stavljeno i kako je odrađeno do kraja. Neka imena su izmišljena. Bar djelić onoga što smo prošli tih strašnih dana 92. Nikada zaboraviti...", objavljeno je u spomenutoj grupu na Facebooku.