Blago Tica, Žuti mrav, heroj s Trpinjske ceste; Branio je hrvatsku zastavu…

Blago Tica rođen je 21. rujna 1967. godine u Vukovaru kao najmlađi od troje djece Veronike rođ. Knezović i Mate Tice. Pohađao je OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a potom dvije godine usmjerenog obrazovanja u COUO-u Edvard Kardelj u Borovu naselju, te još dvije godine u istoj školi, smjer trgovac. U slobodno vrijeme rekreativno je volio zaigrati nogomet, osobito u društvu svog dobrog školskog prijatelja, a kasnije Hajdukovog prvotimca, Ante Miše. 

Blagin rođak, Rosan Tica, ispričat će kako je Blago bio iznimno društven, 'kolovođa' u društvu za kojim se rado povodilo, iznimno markantan, izrazito 'svoj', mangup u pozitivnom smislu.

Njegov stariji brat Ivan, s tugom će reći: "Oduvijek je bio takav, još kao dijete, živ, ljut", rekli bi, kao da je prebrzo živio… Nažalost, prebrzo je i otišao…".

Nakon srednje škole, Blago Tica odslužit će vojni rok u bivšoj državi, u Svilajncu, Srbija, a godine 1990. oženit će se Žaklinom Gadže – Đanom,  koja će im u lipnju 1991. roditi sina Franu. Jedno vrijeme radit će u "podrumu" Čelarevo, ugostiteljski objekt i prodaja pića, a pred sam početak ratnih zbivanja, s bratom će u obiteljskoj kući na Borovskoj cesti otvoriti vlastiti caffe bar, no to ga neće spriječiti da se pri prvim naznakama ratnih sukoba odmah uključi u organiziranje obrane Borova naselja.

Jedina fotografija sa sinom

Ivan Tica će ispričati: "Iako sam bio dosta stariji od njega, čini se da je Blagi sve bilo puno prije jasno što se događa, negoli meni. Rekao mi je da im ne možemo ovo dozvoliti, te da, ako treba dati svoj život, dat će ga… Tako ga je i izgubio… Ipak, osim ogromne ljubavi koju osjećam prema mome bratu, a jako mi je teško o tome govoriti, osjećam i beskrajan ponos…"

Marinko Leko – Čamac, jedan od poznatijih branitelja s Trpinjske ceste, za Blagu će reći: "K nama na Trpinjsku cestu, među Žute mrave, Blago je došao s Borovske ceste i tu je ostao. Što god bi se za njega pozitivno reklo, bilo bi malo. Dečko na svom mjestu, kulturan, mlad ali iznimno srčan i hrabar".

Marinkove riječi potvrdit će još jedan branitelj s Trpinjske ceste, Stipo Majić – Pipe: "Nakon prvih demokratskih izbora na Mjesnoj zajednici Alojzije Stepinac, tada još uvijek MZ Bratstvo i jedinstvo, na Trpinjskoj cesti, Blago Tica postavio je hrvatsku zastavu. Tridesetak Srba se okupilo prosvjedovati protiv tog čina, želeći je skinuti, no Vinko Budimir - Slon je istupio pred njih i rekao: 'Donijet ću vam ljestve. Skinite je ako imate hrabrosti!'. Blago Tica je bio odmah uz njega i nije dozvolio da se zastavi itko primakne".

Nažalost, Stipo Majić je i jedan od svjedoka Blaginog teškog ranjavanja i pogibije: "Bilo je to dana 28. rujna '91., čini mi se oko podne, tijekom jednog od dogovorenih primirja koje su četnici po tko zna koji put prekršili. Granata je doletjela, kako bismo to rekli – niotkud, iz 'vedra neba'. Udarila je o susjedovu staru kuću i na sve strane rasula smrtonosne gelere. Ispred moje kuće u kojoj je bilo naše zapovjedno mjesto, bilo nas je dvadesetak, dio na terasi, dio u prostoriji u koju se ulazilo iz dvorišta. Vani je teško ranjen jedan francuski novinar, a naš suborac Drago Skoko ostao je bez ruke.

U prostoriji je Željko Mlinarić ranjen ispod pazuha, a Blago Tica, najteže, u preponu. Blago Zadro koji se tamo također nalazio, odmah mu je pritrčao i uzeo ga u naručje, a ja sam mu, ne znajući od silne krvi koja se pod njim širila gdje je sve ranjen, pokušavao otkopčati košulju. Krv mu je šikljala kroz rukave i nogavice jer mu je bila presječena arterija, sklopio je oči i lagano se gasio. Blago Zadro ga je zgrabio, svi smo pomogli i u žuti Golf koji je vozio naš bolničar Zdenko Mažar, nekako kroz gepek, na spuštena sjedala, doslovno pogurali sve ranjene. Blago Zadro je uletio na mjesto suvozača, zalupio vratima i oni su kroz kišu granata koje su i dalje padale odjurili prema bolnici. Nažalost, za Blagu Ticu je bilo prekasno".

Ivan Tica, s tugom će se prisjetiti: "Blago je suprugu i sina početkom srpnja sklonio u Zagreb, kod njenoga strica Zdravka Gadže. On me je nazvao i rekao mi da je na radiju čuo kako je Blago poginuo. Nisam posumnjao u tu vijest, nekako sam odmah osjetio, znao kako je to istina… Snahi su prvo rekli da je samo ranjen, nisu joj odmah imali snage reći da je Blago mrtav, a onda su morali… Frano je imao tek tri mjeseca… Nakon toga, s Miletom Dedakovićem dogovorili smo da se Blagino tijelo izveze kroz kukuruze do Vinkovaca, a onda smo ga odnijeli pokopati u Hercegovinu, u Donje Mamiće, zaseok Ledinac, rodno mjesto našega oca…"

U rujnu 1994., posmrtni ostaci Blage Tice bit će premješteni u Zagreb, na gradsko groblje Mirogoj, u Aleju branitelja, gdje je danas posljednje počivalište i Blaginog prerano tragično preminulog sina Frane.

Kada je poginuo o obrani svoga grada i Domovine, Blago Tica, suprug, otac, sin i brat, imao je samo dvadeset i četiri godine. Blago, nismo te zaboravili.