NISU ZABORAVLJENI

Bila je to ljubav - prerano su poginuli braneći Vukovar

Autor

Tanja Belobrajdić

Ivanka Soldo i Ivica Jurkić. Ivanka je poginula dva dana prije Ivičinog dvadeset i trećeg rođendana. Imala je samo dvadeset godina. Ivica je poginuo četiri dana nakon svog dvadeset i trećeg rođendana.

08.11.2019. u 19:12
Ispiši članak

Oboje su bili branitelji Vukovara.

Ivanka Soldo rođena je 1. prosinca 1970. godine u Vukovaru kao najmlađa od tri kćeri Anđe rođ. Brekalo i Vinka Solde. Kao i njene starije sestre Zdravka i Anka, pohađala je Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo u Borovu naselju, danas osnovna škola Blage Zadre. Srednju ekonomsku školu završila je u Vukovaru, a potom u Osijeku upisala ekonomski fakultet. Školske prijateljice opisat će Ivanku kao djevojku koja je bila iznimno ženstvena, voljela se lijepo obući, imala je nekakav svoj posebni stil po kojem se isticala od ostalih u svojoj generaciji. Ističu kako je bila iznimno zabavna i duhovita, te da ih je često uveseljavala svojim pošalicama. U slobodno vrijeme, Ivanka je rekreativno igrala odbojku.

Djevojku prekrasnih smeđih očiju i širokog osmijeha, ratna zbivanja zaustavila su na drugoj godini studija. Bezbrižnu mladost i studentske obveze, zamijenila je puno ozbiljnija zadaća. Ivanku i njenu stariju sestru Anku, budući da su stanovale u Slavonskoj ulici koja je izbijala na Trpinjsku cestu na kojoj su se svakodnevno vodile žestoke borbe, pa je prema njoj gravitiralo puno branitelja, te budući da su njih dvije unatoč opetovanim molbama roditelja odbijale napustiti svoj dom, za potrebe logistike osobno je mobilizirao Blago Zadro.

Ivankina starija sestra Anka, ispričat će:

"Kada je vidio da odbijamo otići, da smo ostale i da smo mi punkt koji hrani naše branitelje na položajima, sestru i mene mobilizirao je Blago Zadro osobno. Nije bilo oružja, pa nismo ni došle u poziciju da nosimo pušku, ali imale smo drugi način na koji smo branile svoj dom. Nakon žestokih borbi, 14. rujna 1991. godine, tenkovi JNA ušli su u našu ulicu, sve do naše kuće na broju 55, ubijajući i gazeći sve pred sobom. Povlačili smo se kroz ulice, do Priljeva gdje smo se na dva dana smjestili u poznatu pekaru kod Matoša, no čim su naši dečki vratili položaj, vratile smo se u obiteljsku kuću. Tada sam spoznala Ivankinu odlučnost. Prestravila me bomba koju mi je pokazala, a koju joj je dao njen dečko Ivica Jurkić. Bila je spremna aktivirati je, ukoliko bi četnici na Priljevu, preko Lušca, uspjeli doći do kuće u kojoj smo se nalazili".


Ivica Jurkić rođen je 6. listopada 1968. godine u Vukovaru, kao prvi sin Barbare rođ. Mišić i Stjepana Jurkića. Pohađao je Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom u tadašnjem COUO-u Edvard Kardelj upisuje gimnaziju koju završava s odličnim uspjehom. Nakon srednje škole, odlazi na odsluženje vojnog roka u Bihać, na vojni aerodrom Željava. Po odsluženju vojnog roka, u Vinkovcima upisuje Poljoprivredni fakultet, smjer poljoprivredna mehanizacija. Kao vrstan nogometaš, aktivno je igrao u vukovarskom NK Sloga, a školski prijatelji opisat će ga kao pristojnog i dragog i u svemu uspješnog.

S djevojkom Ivankom Soldo, hodao je dvije godine. Oni koji su ih poznavali reći će – Bila je to ljubav. Velika. Oboje su bili lijepi i pametni, uvijek nasmijani. Bili su poseban par.

Odmah po naznaci ratnih sukoba, Ivica se stavlja na raspolaganje, pa sudjeluje u stražama i organiziranju obrane. Početkom šestog mjeseca nakratko s bratom odlazi k ocu koji je radio u Njemačkoj, no nakon prvih granatiranja i bombardiranja, s tada sedamnaestogodišnjim bratom Nikicom, vraća se u Vukovar i pridružuje na punktu Petru Kačiću, zapovjedniku toga dijela Sajmišta, kojemu ubrzo postaje desna ruka i jedan od najpouzdanijih ratnika. Sajmište je poznato kao jedna od najkrvavijih i najtežih bojišnica u Vukovaru. Prema izjavi pukovnika Ivana Anđelića- Doktora, Ivica Jurkić je sudjelovao u svim, posebno najtežim akcijama, a svojom hrabrošću i razboritošću zadobio je povjerenje i nadređenih i suboraca. Kada bi se crta bojišnice razvukla, Petar Kačić ga je s punim povjerenjem slao kao vođu borbene jedinice, znajući kako će zadatak biti izvršen, te da je Ivici na prvome mjestu sigurnost njegovih suboraca, a hrabrost i odlučnost neupitna.

Dana 14. rujna 1991. godine započeo je opći napad na Vukovar. Na Sajmištu su se vodile žestoke borbe, a nakon nekog vremena, JNA potpomognuta pobunjenim srpskim lokalnim stanovništvom i četnicima iz smjera Negoslavaca uspjela je prodrijeti do vojarne, ali i spojiti se s četnicima u gradskom naselju Petrova gora. Tijekom toga napada, zarobljeni su Ivičina majka i sedamnaestogodišnji brat Nikica. Oboje su prošli četveromjesečnu torturu u zarobljeništvu, prvo na Veleprometu, vojarni, po različitim privatnim podrumima na Sajmištu gdje su zatvarani i maltretirani, a potom su prebačeni u Bečej, te naposljetku u Sremsku Mitrovicu odakle su razmijenjeni.

U međuvremenu, Ivica je bezuspješno pokušao sa suborcima prodrijeti do tvornice Vuteks, gdje se vjerovalo kako četnici drže zarobljene civile nesrbe, a tijekom boravka na Veleprometu gdje je bio zarobljenik, Ivičinom mlađem bratu Nikici je jedna od susjeda iz Zrinske ulice, Srpkinja, rekla kako je Ivica s još tri-četiri dečka jedan dan čak došao do njene kuće, nedaleko od njihove, želeći saznati što mu je s majkom i bratom, te je na nju viknuo – "Bako, ulazite u kuću i ne izlazite van, rat je". Nisu mogli dalje, bilo je puno rezervista. Ipak, Nikičinom bratu i majci, ta je vijest bila utjeha jer su dobili informaciju da je Ivica živ.

Ipak, nakon nekog vremena, kako su se širile glasine, do Ivice je došla vijest da su mu mama i mlađi brat mučki ubijeni, zaklani i zakopani u vrtu njihovoga dvorišta.

Ivankina sestra Anka, ispričat će:

"Jako je patio. Obožavao je mlađeg brata i nije mogao pojmiti kako ga više nema. Svako malo, čim bi na Sajmištu malo 'stalo', dolazio je k nama u Borovo naselje. Naš otac koji se jako brinuo za njega, govorio mu je: 'Nemoj Ivice, vidiš kako je, dogodit će ti se nešto', a moja Ivanka mi je rekla: 'Eto, htjeli ste da odem, brinuli ste za mene, a da sam otišla, moj Ivica bi ostao sam'".

Iako je stanje na bojišnici postajalo sve teže, Ivankina majka, sestra i Ivanka svakodnevno su pripremale obroke za branitelje, pa tako i toga kobnog 4. listopada. Jedan od pripadnika interventnog voda, poznatijeg kao Turbo, Stipe Mlinarić Ćipe, ispričat će kako su sat vremena prije granatiranja upozorili Ivanku i njenu sestru da odu, da bi ponovo moglo doći do tenkovskog napada, no one nisu htjele jer su, budući da više nije bilo struje pokušavale spasiti hranu iz zamrzivača. Granata koja je iznenada pala, a sumnjalo se kako je bila dojava da se u tome dvorištu skuplja veliki broj branitelja, Ivanku je usmrtila na mjestu. Još dva branitelja bila su teško ranjena, kao i njena sestra kojoj je izvađeno 13 gelera.
"Još pred sobom vidim Ivanku u bijeloj majici i bordo trenirci. Vozili su nas sve kombijem u bolnicu, tata je vrištao i plakao držeći u naručju Ivanku koja je izgledala kao da spava jer je dobila samo jedan geler, ali smrtonosni, u potiljak, a Vinko Crnjac koji nas je vozio pokušavao nas je utješiti kako je Ivanka samo u nesvijesti, iako je odmah znao da je mrtva. Ja sam mu vjerovala, željela sam vjerovati, pa kada je u bolnici, u ambulantu u koju su me odveli ušla jedna medicinska sestra i rekla 'djevojka koju su također dovezli je mrtva' – počela sam jaukati, slomila sam se. Brzo su me počeli uvjeravati kako je to neka druga djevojka, ne moja sestra, a ja sam im povjerovala, jer sam to očajnički željela. Istinu su mi rekli tek nakon nekoliko dana".

Sudbina je htjela da, upravo nakon što su Ivanku mrtvu dovezli, zbog ranjenog suborca u bolnicu dođe i Ivica. Pred bolnicom je čuo što se dogodilo, te iako ga nisu željeli pustiti, izbezumljen i prijeteći oružjem, gotovo je provalio unutra. Kasnije je Ivankinoj sestri ispričao kako su Ivanku, u zgradi Lučke kapetanije gdje su odnosili mrtve, stavili u drveni sanduk i privremeno pokopali na Sloginom stadionu.

Vasilija Tucker, braniteljica i bolničarka sa Sajmišta, ispričat će kako je, kada se vratio iz bolnice, Ivica sjeo pokraj nje i rekao da mu je poginula djevojka.

"Ja sam ga slušala, a onda smo samo gledali ispred sebe... Više nismo ni riječi progovorili. Sjedili smo tako možda nekih dvadesetak minuta, ja sam ga potapšala po leđima... Na sekundu je naslonio glavu na moje rame, a onda je ustao i otišao".

Šest dana nakon Ivankine pogibije, 10. listopada, poginuo je i Ivica, spašavajući poginulog suborca. Svjedoci će ispričati kako ga je tijekom granatiranja ovaj zvao – "Jura, pomozi, ranjen sam", Ivica je istrčao iz zaklona, a sljedeća granata usmrtila je i njega. Kao i njegova Ivanka, i Ivica je privremeno pokopan na stadionu NK Sloga.

Za Ivičinu smrt, majka i brat čuli su u kamionu kojim su voženi na razmjenu. Nikica, njegov mlađi brat ispričat će:

"Slomio sam se. Bio mi je sve. Sve na svijetu. Brat, prijatelj i uzor. Disali smo zajedno. Mislili smo zajedno. I dan danas mislim, sad će pozvoniti na vrata, nadam se da će to i učiniti, i reći - Evo me... Tu sam...".
Nakon sloma obrane grada, Ivankina ranjena sestra Anka, majka i baka koje su bile u Borovo Commerceu, prvo su odvedene u Borovo selo, u sportsku dvoranu, odakle su vođene na ispitivanje. Tamo su posljednji put vidjele oca, supruga i sina, Vinka Soldu, koji je također iz Borovo Commercea, gdje se povukao sa suborcima, doveden u Borovo selo.

"Drugi dan našeg boravka u Borovu selu, pod pratnjom vojnika JNA, prišao nam je tata. Do tada nismo znali kako je i on iz Borovo Commercea doveden u Borovo selo. Pretpostavljam kako je nekome rekao da su mu u dvorani majka, žena i kći kojima bi odnio majčinu torbu koja je bila kod njega. Tad mi je uspio samo kratko reći da je u nekom podrumu koji ima jako puno vode. Odveli su ga i više ga nikada nismo vidjeli. Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni“.

Tijekom okupacije, tijela Ivanke i Ivice, premještena su u masovnu grobnicu na vukovarsko Novo groblje Dubrava. Nakon mirne reintegracije, ekshumacije i identifikacije, oboje su pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginula, Ivanka, kći i sestra, imala je samo dvadeset godina. Poginula je dva dana prije Ivičinog rođendana. Ivica, sin i brat, poginuo je četiri dana nakon svog dvadeset i trećeg rođendana. Cvijet hrvatske mladosti. Ivanka i Ivice, nismo vas zaboravili.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.