problemi s arhivima

Banac: Sramota je da Hrvatska još uvijek štiti privatnost svojih tamničara

Autor

Direktno.hr

Ivu Banca kao jednog cjenjenijih hrvatskih povjesničara i stručnjaka za povijest hrvatskog naroda 20. stoljeća, Vlada RH nije pozvala u Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima u kojem se nalaze istaknuti pravnici, povjesničari i politolozi. Kako bi se lakše proučavala povijest, Ivo Banac u razgovoru za Novi list rekao je kako potrebnim smatra omogućavanje pristupa državnim arhivima.

07.03.2017. u 18:06
Ispiši članak

Vlada je osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Treba li se državna vlast baviti „suočavanjem s prošlošću“?

Ne. Državna vlast mora voditi državnu politiku, unapređivanjem obrane i smanjenjem poreza. Ona nije i ne može zamijeniti društvo. Društvo se mora baviti suočavanjem s prošlošću, a vlast mora donijeti zakone što će odstraniti iz javnih službi i medija sve one pojedince koji su bili dio represivnog aparata pod nedemokratskim režimima i omogućiti društvu, odnosno građanima, slobodan pristup svemu što je potrebno da dođu do točnih i pouzdanih informacija. To znači da mora prikupiti sve arhive iz razdoblja totalitarne vlasti i učiniti ih dostupnima svima koje to zanima. Kad bi Plenković to učinio, i to odmah, onako kako su to Nijemci napravili nakon ujedinjenja, ne bi mu trebale nikakve komisije ni druge metode usporavanja. Ono što on i predstojnik njegovog ureda Davor Božinović rade je ništa drugo nego odugovlačenje i skretanje pažnje od onog što se od Vlade i Sabora doista očekuje, dakako umotano u celofan borbi protiv besplodnih ideoloških sukoba, rekao je Banac za Novi list.

Biste li sudjelovali u radu tog Vijeća da su vas pozvali?

Pa, nisu me pozvali, tako da nikad nećemo saznati. Ali ozbiljno, ne vidim zašto bi netko dao legitimitet takvom jednom pothvatu.

Moraju li se Hrvati 2017. suočiti sa svojom prošlošću?

Da se ne varamo, ovdje nije riječ o suočavanju s bilo kojom prošlošću. Nemamo se što suočavati s posljedicama habsburške vlasti isto kao što se Amerikanci nemaju što suočavati s posljedicama ropstva. Ti sustavi su propali i odbačeni. Ako se tu i tamo pojavi koji austronostalgičar ili, pak, povjesničar koji će naglasiti pozitivne strane patrimonijalnog odnosa prema crnim robovima, tako što ne predstavlja društvenu opasnost. Mi se, u prvom redu, moramo suočiti s komunističkom prošlošću, a to onemogućavaju oni koji su bili dio upravnog ili represivnog aparata propale komunističke države ili su u tom sustavu na razne načine bili privilegirani, a tih ima lijep broj.

Bi li se život hrvatskih građana značajno unaprijedio u slučaju da uspije suočavanje s prošlošću i bude postignut konsenzus o temama o kojima ga sada nema?

Apsolutni konsenzus se ne može postići, a i kad bi se postigao došlo bi do nekog novog prijepora, jer prijepor je dokaz da smo živi. U etrušćanskom društvu nema prijepora, jer je mrtvo. Život hrvatskih građana značajno će se unaprijediti kad shvate što je kočilo njihovo samopouzdanje i slobodan odabir, kad prestanu ucjene onih koji šire moralne panike da bi prikrili vlastitu prošlost.

U Vladinoj odluci o osnivanju ovog Vijeća, navodi se da će ono „ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima“. Dakle, jasno se želi reći da režim NDH nije u istoj ravni s komunističkim poretkom, makar su se i u potonjem kršila ljudska prava. Je li to ispravno polazište?

Ne treba dokazivati da su postojale razlike između pojedinih oblika nedemokratskih režima, a također unutar raznih razdoblja istih nedemokratskih režima. Ali, to još ne znači da je jedan nedemokratski režim bolji od drugoga. Ili da sve razlike idu u prilog samo jednog nedemokratskog režima. Fašizam, uz značajne iznimke, nije ugrožavao privatno vlasništvo. Zato i postoji ozbiljan korpus istraživanja (naravno, ne kod nas, nego u svijetu) koji ukazuje na izuzetno negativne društvene posljedice sustavnog razaranja privatnog vlasništva u bivšim komunističkim zemljama i to ne samo zato što su komunističke diktature bile znatno dugoročnije od fašističkih.

Kako biste okarakterizirali vladavinu Ante Pavelića?

U društvu i historiografiji postoji konsenzus o krajnje negativnoj naravi ustaškog režima. To nije bilo kontroverzno ni za značajne dijelove emigracije što je proistekla iz NDH. Nitko ozbiljan ne pokušava prevrednovati NDH.

Je li to najsramnije razdoblje hrvatske povijesti?

Za one koji su počinili razne zločine, pa se imaju razloga sramiti, sasvim sigurno. Možda ne za one koji su razne zločine počinili u trenutku raspada NDH. Ovisi o tomu koliko su počinitelji sposobni na duševnu pobuđenost osjećanja srama. Govorim o pojedincima i sustavima, opasno je čitavim društvima nametati osjećaj krivnje i srama. Uostalom, mi nismo razvili ozbiljnu historiografiju o NDH. Posve je netočno da o NDH sve znamo, kako tvrde neki ameteri. Što uopće znamo o društvenim trendovima u NDH, o svakodnevnom otporu? Na ozbiljnom iščitavanju NDH u najnovijem razdoblju najviše ima stranih djela, više su napravili Jozo Tomasevich i Alexander Korb nego mnogi domaći povjesničari.

Spominjali ste već komunističke vlasti, jesu li one bile jednoznačno negativne?

Nema nikakve dvojbe da je komunistički režim bio totalitaran, pa prema tome i zločinački. Nema te komisije koja može dokazati suprotno. E sad, ništa nije posve jednoznačno. Totalitarni i represivni režimi su ljudska djela, a ljudi nikad nisu jednoznačni. Voljelo se i ljubilo i pod Hitlerom. Sveučilišta su podučavala, knjige su se pisale, bolnice su liječile... Ali, to ne može biti povod za relativiziranje i potiskivanje duboke istine o tim režimima. Uvijek se, recimo, mogu naći razlozi zašto je Davor Božinović radio kao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu SR Hrvatske, ali to ne mogu biti dokazi u prilog demokratkog karaktera JNA.

Kad biste danas htjeli napisati knjigu o Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata i tražiti za to arhivsku građu, na koje biste probleme naišli? Je li, što Most predlaže, neophodno donijeti zakon na temelju kojeg bi se otvorio pristup arhivima?

Iz vlastitog iskustva mogu reći sljedeće. U Beogradu sam u više navrata radio u Titovom arhivu i onda kad je bio u sklopu Muzeja 25. maj i nakon što ga je preuzeo Arhiv Jugoslavije i uvijek sam dobio sve što sam tražio. U Hrvatskom državnom arhivu sam devedesetih čitao dijelove UDB-inih arhiva, ali doslovno iste materijale prije nekoliko godina nisam mogao čitati bez dozvole SOA-e i to samo ekranizirane kopije, ne izvorne papire. Srećom, mnogi materijali saveznog značaja mogu se bez problema dobiti u Sloveniji ili BiH. Sramota je da Hrvatska još uvijek dobrim dijelom štiti privatnost svojih tamničara, a umanjuje ulogu svojih disidenata. Zato je neizostavno potreban novi i nedvosmisleni zakon o arhivima. Ima razloga vjerovati da je Mostov prijedlog zakona pravo rješenje.

Vijeće će i izraditi preporuke za „pravno reguliranje uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima“. Kako biste vi regulirali uporabu tih simbola?

Represija prema simbolima nije korisna, a u našim uvjetima samo bi im dala poticaj. Zato sam protiv sankcioniranja bilo kojeg simbola ili pokliča. Ako netko želi urlikati „Za dom spremni“ ili „Za domovinu s Titom – naprijed“ neka to bude njegova nezdrava strast. To će s vremenom nestati. Drukčije je sa službenom uporabom ili društvenim počastima, „Za dom spremni“ ne može biti službeni vojni poklič.

A trgovi i ulice s Titovim ili Pavelićevim imenom?

Ulice, trgovi i slično ne smiju se zvati po nositeljima nedemokratskih režima.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.