Balkanska politika i europski standardi kojima Vlada nije dorasla

Kad je zbog loše pripremljenosti bivše premijerke Alenke Bratušek na saslušanju pred Europskim parlamentom izgubljen položaj potpredsjednika Europske komisije i povjerenika za energetiku, Slovenci su se fokusirali na to da slovenska povjerenica dobije drugi važan resor – resor prometa. Koliko god mnogi u Sloveniji nisu bili sretni odabirom kandidatkinje, politika je usklađeno lobirala za to da ona dobije za Sloveniju važan resor. Slovenski se političari ne bi radovali tome da njihov član Europske komisije dobije resor koji možda ima nominalno velik proračun, ali realno nema utjecaja na europske politike, niti može utjecati na šanse svoje zemlje u europskim politikama.

Hrvatska se veselila resoru međunarodne pomoći, koji je dobio njen europski komesar Neven Mimica. Sjeća li se još tko Nevena Mimice? Pamtimo ga kao pristojnog ministra europskih integracija i potpredsjednika Sabora, a Zoran Milanović ga vjerojatno pamti kao onoga koji je umjesto njega u prvom dijelu njegova premijerskog mandata, obavljao sve one složenije komunikacije s međunarodnom zajednicom kojima Milanović nije bio dorastao. Međutim, postoji li ijedan hrvatski politički ili ekonomski interes koji je Mimica zastupao u Europskoj komisiji? Barem koliko je javnosti poznato – ne. Vodila se neka marginalna polemika o tome pomaže li to što se Mimica bavi europskom pomoći izvaneuropskim državama kandidaturi Vesne Pusić za položaj Glavne tajnice Ujedinjenih naroda, ali to je, ionako epizoda bez šansi za uspjeh, a njen domet je, usporedimo li ga sa slovenskim interesom, koji nastoji ostvariti njihova europska povjerenica, posve marginalan.

Hrvatska se od svoga prvog dana u članstvu u Europskoj uniji ponaša neodgovorno i pokazuje da aktualna administracija jednostavno ne razumije kako se vode europske politike. Veliki infrastrukturni projekti, koje se nastoji financirati dijelom i iz europskog novca, nikad ne mogu biti projekti jedne administracije. Očekuje se da o tim projektima postoji i ozbiljan nacionalni konsenzus, ali i politička suglasnost o tome kako takav projekt treba provoditi. Koncept, kojim je Milanovićev ministar Hajdaš-Dončić pristupio projektu izgradnje mosta Komarna-Pelješac, pokazuje kako u Vladi uopće ne razumiju europski način upravljanja projektima. Ideja i koncept izgradnje mosta, koji bi omogućio da se cestom preko Pelješca zaobiđe Neum i da se dubrovačka regija poveže s matičnim dijelom Hrvatske cestom po hrvatskom teritoriju, nije projekt ove Vlade. Dapače, političke stranke, koje pripadaju ovoj administraciji, suprotstavljale su se ideji izgradnje mosta Komarna-Brijesta, a do polovine mandata ove Vlade taj je projekt bio zamrznut i odbačen kao „spaljivanje novca“. Odjednom, nakon pristupanja Europskoj uniji, ova ga Vlada odleđuje i nastoji prikazati kao svoj ekskluzivni uspjeh. Jedino što je, međutim, napravljeno u tijeku mandata, studija je o izvedivosti, koju su napravili europski konzultanti, a financirana je iz europskih fondova.

Za svakog političara, koji je obnašao cijeli mandat izvršne vlasti, izbori su neugodan ispit. Koliko god u nekoj zemlji politička javnost ne bila autonomna, koliko god mediji bili pristrani, na kraju mandata uvijek valja pokazati neki rezultat, neki dovršen projekt. Milanovićev ministar Dončić kao svoj je projekt vodio proces „unovčavanja“ autocesta. Uspio je pritom samo nametnuti pogrešan pojam „monetizacije“, koji u ekonomiji ne znači koncesioniranje, prodaju, davanje u najam, nego tiskanje domaće valute onda kad u neki monetarni sustav, zbog dobivanja kredita ili prodaje neke imovine, uđe velika količina stranog novca. Hajdaš-Dončić pokazao je svoj „marketinški talent“ lansirajući besmisleni pojam, ali to je uspjelo i drugim članovima Vlade uvođenjem pojmova: “spin-off”, “in house”, “outsourcing”  Naravno, ovakva verbalna inovativnost može služiti prikrivanju vladine totalne nesposobnosti nekoliko tjedana, možda i koji mjesec, ali na kraju Vlada „must deliver“, mora ispuniti očekivanja birača, da ne kažemo „mora isporučiti“.

Kao što u ovom mandatu neće biti nikakva oblika privatizacije auto-cesta, tako neće biti niti početka radova na mostu kopno-Pelješac, a nadajmo se, niti raspisivanja natječaja. Priprema natječajne dokumentacije za neki europski projekt složen je posao za svaku članicu Unije, a aktualna Vlada jednostavno nije dorasla takvom poslu. Upusti li se u njega, na dulje će vrijeme opstruirati pokretanje projekta, a vjerojatno će polučiti vrlo nepovoljne rezultate.

Ništa nije počelo s ovom Vladom, članstvo u EU dobila je „na tanjuru“. Unatoč greškama, koje je činila od početka svog mandata, u procesu monitoringa ipak nije zakočila hrvatsko članstvo u Uniji. Hrvatsku je, doduše, izigravanjem preuzetih obveza neposredno prije pristupanja, smjestila u „magareću klupu“ Unije. Danas Milanovićeva Vlada predbacuje prethodnoj da je nisu dočekali gotovi projekti za povlačenje novca iz europskih fondova, iako je sama imala godinu i pol da ih pripremi, ali se time nije bavila.

Jedan se žalosni mandat, prvi politički mandat u kome Hrvatska nije napredovala, u kome nije ostvarila niti jedan važan cilj, nakon kojeg nije ni efikasnija država ni bolje društvo, primakao kraju. Preživjet ćemo i tih preostalih nekoliko mjeseci Milanovićeva mandata, a iduća administracija morat će kompenzirati propuste ove.

Dobro je da je veliki nacionalni projekt, projekt povezivanja juga Hrvatske, postao zajedničkim projektom iza kojeg stoji cijela politička arena. To znači da ćemo ga u idućem mandatu, s Vladom koja razumije europske procedure, moći ostvariti. Hrvatska je poznata po tome da često gubi vrijeme. Kad je riječ o europskim projektima, izgubili smo prve dvije godine članstva, izgubit ćemo još pola godine. Biračko je tijelo toga uglavnom svjesno.

Međutim, ako oko nekog projekta postoji konsenzus, ako je on opći, nacionalni, onda se s tim projektom nitko ne smije poigravati u predizbornoj kampanji, a pogotovo ne zlorabiti ili pogrešno interpretirati europske procedure. Naime, na taj se način, a to je ono što sada rade premijer Milanović i njegov ministar Hajdaš-Dončić, dugoročno može opstruirati ili onemogućiti ostvarenje nekog projekta, koji bi trebao biti oslonjen na europske fondove. Balkanska ležernost i odnos prema politici, kao djelatnosti u kojoj se (osim u ljubavi) najviše laže, nespojivi su s procedurama donošenja odluka unutar EU.