Bakir Izetbegović miloševićevskom retorikom i politikom želi kriminalizirati hrvatski narod

Korpusi pristigli u Hercegovinu bili su glavni dio snaga koje su 1. listopada 1991. napale Dubrovnik, uništivši pritom 22 hrvatska sela i naselja u južnoj Hercegovini, među njima i selo Ravno. Na sjednici Vlade SR BiH održanoj 9. listopada 1991., BiH je odlučila ostati neutralna u sukobima koji su započinjali na prostorima bivše Jugoslavije.

Rečenica zbog koje se rat prošrio poput stihije

Na sarajevskoj televiziji Alija Izetbegović, otac Bakira Izetbegovića tada je izjavio:"Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat".

Izetbegovićeva politika prema Hrvatskoj tada i njegov odnos prema hrvatskoj politici i borbi za nacionalnu slobodu i državnu suverenost, ponajbolje oslikava njegovo lobiranje protiv međunarodnog priznanja Hrvatske. Američki veleposlanik Warren Zimmerman napisao je kako mu je krajem listopada 1991. Alija Izetbegović rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku te izrazio želju za dobrim odnosima s JNA, za koju je čak rekao da je u BiH "dobrodošla".

Zabijanje noža u leđa i turski amanet

A jabuka ne pada daleko od stabla. Otac Izetbegović pozivao je na mir i suživot sve do trenutka dok nije Hrvatima zabio nož u leđa i započeo sukob protiv hrvatskog stanovništva. Čak i onda Hrvatska je primala izbjeglice iz BiH muslimanske vjeroispovijesti, dok je u isto vrijeme Armija BiH činila pokolje u Lužanima, Busovači, Lašvanskoj dolini, Konjicu, Zenici, Travniku, Trusini, Travniku, Vitezu, Kaknju, Jablanici, Bugojnu, Mostaru, Žepču, Uzdolu, Zavidovićima, Varešu, Fojnici i mnogim drugim manjim mjestima. 

I sada, nakon 20 i više godina od tih pokolja, za koje je malo tko odgovarao, Bakir Izetbegović koji se, uzgred rečeno, za vrijeme tog žalosnog sukoba skrivao u trezoru Centralne banke u Sarajevu ili s ostatkom obitelji bavio 'logistikom' u inozemstvu, dakle rata nije vidio, proziva Hrvate agresorom u BiH. U onoj istoj za koju je, kao da je njegova, Alija Izetbegović - prema Bakirovoj - izjavi Turcima ostavio u 'amanet'. 

I danas opet bošnjačko vodstvo, valjda ne znajući bolje, Hrvatima opet zabija nož u leđa. Radi sitnih političkih poena i velike političke nemoći te vjerojatno jer je plaćenik onih s kojima je 'logistiku' obavljao, Bakir Izetbegović započeo je politički džihad protiv Hrvata. 

Pelješki most smeta samo jednoj stranci 

Nakon što mu ranije nije smetala gradnja Pelješkog mosta, za koji je Hrvatska više puta mijenjala planove kako bi odgovarali i BiH, Izetbegović je pokrenuo verbalni rat protiv svega što nije bošnjačko, ne shvaćajući da je BiH zemlja tri konstitutivna naroda, a u kojoj je jedino hrvatski zakinut. 

Politički džihad Bakir Izetbegović započeo je u veljači ove godine kada mu je propala obnova procesa pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i JNA zbog genocida i agresije. One iste koju je njegov otac Alija priželjkivao. 
Tada je Bakir, kojeg su napale bošnjačke udruge i stranke pa čak i ratni veterani Armije BiH, krenuo u rat protiv druga dva konstitutivna naroda. Kad je primijetio da međunarodna zajednica više nema strpljenja za njegovu politiku blokiranja institucija, jednaku onoj Milorada Dodika, okrenuo se nacionalističkoj i huškačkoj retorici. 

Tako je, komentirajući zalaganje HDZ-a BiH za unutarnji preustroj zemlje, odnosno za uspostavu entiteta s hrvatskom većinom, Izetbegović kazao kako njegova Stranka demokratske akcije (SDA) nije i neće biti partner za razgovore o tome. "HDZ BiH odnosno Hrvatski narodni sabor (HNS) ne odustaju od etno-teritorijalne federalizacije koja bi rezultirala i jednim predominantno hrvatskim entitetom, ali su svjesni da o tome ne mogu razgovarati sa SDA i ne započinju takve razgovore", izjavio je Izetbegović. 

I tada je, kao i u nedavno u Mostaru, prozvao Hrvate agresorima na BiH izjavivši kako se 4. korpus armije BiH nalazio u borbi protiv dva neprijatelja. Valjda je zaboravio kako je 4. korpus tijekom cijelog rata na tom području bio u savezništvu s vojskom Republike Srpske. No to ne mijenja činjenicu da je za Bakira Izetbegovića i njegovu stranku,  hrvatska vojska i država, koje su priznale BiH, koje su pokrenule otpor prema JNA, koje su organizirale i izvele akciju Lipanjske zore, koje su opskrbljivale Armiju BiH oružjem, koje su liječile ranjenike Armije BiH u Hrvatskoj, slale medicinsku opremu, primale izbjeglice, prikupljale humanitarnu pomoć i novac za opkoljeno Sarajevo, sklopile mir i vojni savez s Armijom BiH, sklopile Federaciju BiH i zajedno proveli pobjedničke vojne akcije 1995. - agresor na BiH. 

Najžalosnije je što takvom izjavom Bakir Izetbegović, koji je izgubio u veljači ove godine međunarodnu pravnu bitku protiv Srba, vjerojatno u svojoj stranci razmišlja o pokretanju iste bitke i protiv Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH. 

Napad na Hrvatsku 

Nije ostao dužan ni hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, nekadašnjoj 'kraljici Balkana', kako su je nazivale Majke Srebrenice zbog njene osude tog odurnog srbijanskog ratnog zločina. Nakon upozorenja Kolinde Grabar-Kitarović na veliki broj boraca koji se vraćaju u BiH s ratišta iz Sirije i Iraka, gdje su se borili na strani terorističke organizacije Islamske države, te nakon što je ukazala na trend porasta radikalizma i ekstremizma, Bakir Izetbegović opisao je Predsjednicu kao europskog ksenofoba i islamofoba, a Hrvatsku kao zemlju u kojoj bujaju "neonacizam i razne anticivilizacijske ideologije". 

Takve izjave tek su početak njegove ofenzive protiv hrvatskog naroda u BiH. Neizglasavanje izbornog zakona kojim bi bilo omogućeno hrvatskom narodu da sam izabire svoje poslanike i predstavnike u institucijama Federacije BiH i BiH, protivljenje RTV programima na hrvatskom jeziku, osporavanje hrvatske konstitutivnosti, jezika pa čak i pripadnosti hrvatskom narodu, izmišljajući novu povijest Bosne i Hercegovine, dovelo je politiku Bakira Izetbegovića na razinu one Slobodana Miloševića iz sredine 80-ih godina te kasnije krvave politike 90-ih. 

Hrvati u BiH, uz malu ili nikakvu pomoć Vlade RH koja je uvijek razumski i diplomatski pokušavala riješiti sukob, dovedeni su u situaciju kao i narod Kosova. Ostavljeni sami sebi na milost i nemilost naroda koji ga želi istjerati, jer jedino tako može proširiti svoj životni prostor, nauštrb hrvatskog naroda. Na isti način hrvatske socijalističke vlasti i strukture šutjele su dok je Slobodan Milošević činio zločine protiv Albanaca s Kosova krajem 80-ih. Jednako kao i Milošević, Izetbegović ne zna birati bitke. Do sad je izgubio svaku koje se uhvatio, a umjesto da vodi bošnjačko stanovništvo prema europskim i zapadnim institucijama kamo i pripada, vodi ga prema sumnjivim tvorevinama. 

Protivljenje izgradnji Pelješkog mosta, koji bi napokon spojio dva kraja Hrvatske, nije hir ili političko igranje. Protivljenje je politički rat protiv opstanka hrvatskog naroda u BiH. Protivljenje nije politički projekt BiH kao države, već samo jedne stranke koja na leđima Hrvatske i hrvatskog naroda pokušava dobiti političke poene, a u pozadini priče svesti Hrvate u BiH na manjinski narod bez prava koja ima ili bi trebao imati kao najstariji konstitutivni narod.