Autori filma 'Šesti autobus' za Direktno: Kada radite ovako nešto, svi su direktno ili indirektno protiv vas

Filmski kritičari uglavnom se slažu u jednom: otac i sin Galić uspjeli su prikazati težinu teme filma o Domovinskom ratu i Gradu heroju, ali i mračnu sudbinu ljudi iz ''šestog autobusa''. To je zasigurno hvalevrijedan pothvat, uzmemo li u obzir da hrvatski filmovi ratnom tematikom 90-tih nisu baš popularni niti kod kritičara, a još manje kod publike.

Redatelj Eduard Galić te scenarist i producent Dominik Galić u ekskluzivnom razgovoru za portal Direktno otkrili su mnoge zanimljivosti Šestog autobusa, ali i kako je tekao cijeli proces pisanja scenarija i snimanja filma.

Kako ste se upoznali s pričom o Šestom autobusu, točnije kada ste prvi put čuli za njega i kada ste odlučili priču o njemu pretočiti u dugometražni igrani film?

D.G.: Otac i ja zajedno se bavimo temom Vukovara već više od 15 godina. Priču o ''šestom autobusu'' spomenuo je svjedok na suđenju u Den Haagu , a ja sam saznao od oca kada mi je dao transkripte suđenja. Meni se to učinila kao zanimljiva tema jer sam puno znao o nestalima i specifičnoj vukovarskoj priči. Nakon toga je to nekako počelo uzimati svoj neki život. U scenariju su se nakon toga počela miješati fikcija s istinom te s cijelom vukovarskom pričom.

Pisanje scenarija je zahtjevan proces, kako je on tekao kod Vas? U kojoj je mjeri scenarij temeljen na arhivskoj građi, a u kojoj je mjeri on fikcija? Za potrebe scenarija ste koristili i transkripte iz suđenja u Beogradu, ali i primjerice arhivu Vukovarske televizije. Kako ste uspjeli doći do njih?

D.G.: O nekim stvarima zapravo ne želimo ni govoriti. Tijekom rada na ovom filmu mi smo zapravo otkrili tko je ubio Jean-Michela Nicoliera, i to preko transkripata iz Beograda te cijelu priču oko njegove smrti. Hrvatska javnost zapravo do prije deset godina nije ni znala za njega, a sada je svima poznat. Transkripte smo uspjeli dobiti preko Dragoljuba Todorovića, odvjetnika obitelji nestalih na suđenju u Beogradu. Jedan dio tih transkripata završio je u scenariju, dok je ostalo zapravo 90 posto fikcija, ali koja je temeljena na stvarnim događajima, na stvarnim ljudima, pa je sada to jedna mješavina. Kada gledate film ništa od toga nije u potpunosti istina, ali sve se temelji na tome što se dogodilo.

E.G.: Pa negdje je baš i istina. Mislim da ima nekih događaja, za koje neću reći da su se tako vodili, ali jesu se vodili na sličan način, točnije dogodili su se.

D.G.: To je isto i pitanje dosta interesantno s povijesno-sociološke strane. U svijetu postoje filmovi koji su temeljeni na stvarnim događajima, a koji su interpretirani. U Hrvatskoj toga nema ili ima jako malo. Dosta je interesantno da je Hrvatska od svih tih nacija imala rat prije 30 godina, koji je bio takav kakav je bio, a svi se ponašaju kao da su osobe koje ga proučavaju nazadne, što je neka vrsta laži, jer taj rat nije bio prije 100 godina i u temeljima je ove države. Kada gledate druge nacije, ideja da su nazadni oni koji se bave ratom od prije 30 godina kod njih je potpuno suluda, pogotovo uzimajući u obzir da je rijetko tko imao ovakav sukob u 90-tima. S te strane, otac je htio da neke stvari budu baš činjenično točne kako ljudi ne bi rekli: 'aha, to ste vi sada izmisilil', ali to je naravno sve bilo u funkciji filma. Upravo zbog toga je scenarij bilo jako izazovno pisati. Nije lagano kada imate te likove i morate balansirati da ne idete ni u jednu stvarnu priču i stvarno ime, jer onda ona na neki način vuče određene konotacije i ljude, jer ako je on bio tu, bio je i onaj tamo. Mi stalno imamo želje da se kroz film interpretira povijest, što nije zahvalno. Uključili smo cijelu vukovarsku priču, ali u jednom kraćem formatu, što je bilo jako zahtjevno i izazovno.

Kako je izgledalo samo snimanje? Jeste li možda imali neke redateljske uzore za ovaj film?

E.G: Iza sebe imam veliki opus, počevši od filma Crne ptice iz 1967. koji se bavi bijegom iz Jasenovca pa preko onoga što sam radio u Beogradu. Školovan sam na Kinoteci preko nijemih filmova tako da je u mojim godinama čitava ta pozadina tu prisutna. Meni su uvijek najveći uzori bili japanski redatelji  Kenji Mizoguchi i Akira Kurosawa, ali kada bi netko sada išao tražiti poveznicu s njima u Šestom autobusu, ne znam bi li je bilo. Film je rađen, kako se kaže iz mene, od onoga što sam znao o Vukovaru i onoga što smo mogli napraviti s obzirom na sve okolnosti, na novac, scenografiju. Više nemate srušeni Vukovar, primjerice, bilo bi nam lakše da smo film počeli snimati sada pa da ga snimamo u Ukrajini ili da smo ga snimali u Alepu u Siriji. Problem je s pričom o srušenom gradu smjestiti tu priču u srušeni grad, a nemaš dovoljno novca da posebnim ili specijalnim efektima napraviš srušeni grad. Glavni problemi su bili da smo morali napraviti nešto dobro u okolnostima koje imaš. Nije to da se nešto izvlačimo, ali živimo u Hrvatskoj i imaš hrvatski novac, imaš scenografiju koju ti pruža Hrvatska, kao naprimjer Vukovar koji je na sreću obnovljen, ali primjerice 1998. kada sam se počeo baviti ovim temama, ovakav film mogao si snimiti u bilo kojoj ulici u Vukovaru, da smo ga tada snimali mogli smo ga u cijelosti snimiti u Vukovaru.

Na kojima ste onda lokacijama snimali Šesti autobus?

E.G: Nešto smo snimali u Vukovaru, uglavnom scene koje se odnose na 2008. godinu kada je grad već obnovljen, a ono što se događalo 1991. snimali smo u Glini.

Kod biranja glavnih glumaca zanimljivo je da za ulogu Olivije (jedne od protagonistica filma) bila zainteresirana i zvijezda Igre prijestolja Emilia Clark. Međutim, uloga je pripala mladoj glumici Zali Đurić, koja je prema filmskim kritičarima vrlo dobro odigrala ulogu. Smatrate li da bi izborom hollywoodske zvijezde film ipak dospio dao većeg broja gledatelja?

D.G.: Ovaj film je već prodan u dosta zemalja, što je već za hrvatsku kulturu dobra stvar. Priča o Emiliji Clark kojoj se jako svidio scenarij i s kojom smo imali ozbiljne razgovore kao i Ericu Bani, je priča o Hrvatskoj. Dakle, mi smo imali probleme da zbog nedovoljne podrške nije došlo do angažiranja određenih glumaca. Primjerice, imali smo zainteresiranog i glumca iz jednog od Tarantinovih filmova. To je hrvatska stvarnost, da kada radite ovu temu imate gotovo sve protiv sebe. To je razlog što te hollywoodske zvijezde nisu došle. To je i razlog zašto smo radili ovaj film sa suludom malim novcem za temu koju obrađuje i značaj koji će imati. Ali zapravo vas to na kraju nitko i ne pita, zato i mali broj ljudi uspije napraviti nešto ili se odluči napraviti nešto, baš zbog toga. To trebamo reći! Apsolutno, kada radite ovako nešto, svi rade ili direktno ili indirektno protiv vas.

Film se u suštini bavi odnosom Hrvata i Srba za vrijeme Domovinskog rata u Vukovaru. Neke uloge su pisane i na srpskom. Jeste li kontaktirali neke srpske glumce? Kakav je bio njihov stav oko tih uloga? Što mislite općenito, kako će u Srbiji odjeknuti ovaj film?

D.G.: Mi smo neke uloge dali srpskim glumcima za koje smo smatrali da će napraviti dobru ulogu. Uloge su bile pisane na jeziku koji se onda govorio na tom području, a ne na srpskom. A to kako će Srbija reagirati na film ne zamara nas, jer oni ionako imaju svoju interpretaciju povijesti. Jedan dio srpskih glumaca je vrlo rado pristao, točnije vidjeli su da tu zapravo nema nikakvih iskrivljavanja, dok je jedan dio pristao pa se malo uplašio, jer je Srbija danas puno gora nego prije 15-tak godina. Onda su se puno lakše suočavali s onim što su napravili i nekako su, barem javno, išli prema tome. Danas je ta cijela priča, potpuno drugačija.

E.G.: Najviše su se bojali medija. Velika većina njih bi pristala na ulogu, ali rekli su: 'kada bih to napravio, razapeli bi me i gotovo je s mojom karijerom'.

Najavnu pjesmu za film pod nazivom ''Život kao rijeka'' snimio je Goran Bare, frontmen grupe Majke, u suradnji s Antom Gelom. Malo je reći da je pjesma privukla pozornost, jer trenutno je na prvom mjestu domaćih glazbenih ljestvica. Kako je došlo do te suradnje?

D.G.: Angažirali smo Antu Gelu oko originalne glazbu u filmu. On je predložio da bi Goran bio najbolji po svom habitusu za spomenutu pjesmu. Suradnja je bila sjajna. On je čovjek koji ima određeni imidž u javnosti, a u potpunosti se unio u pjesmu i pokušao probdjeti istinski u film i u sebe. Ispao je kao dobar PR, ali nije tako zamišljeno. Prvenstveno je bilo nešto što smo misli da će biti dobar spoj glazbe i filma.

E.G.: Htjeli smo imati neku uvodnu pjesmu. Bio je razgovor tko bi to pjevao, a postojala je i mogućnost da koristimo jednu neobjavljenu pjesmu Olivera Dragojevića. Međutim, došlo je do Bareta, koji je razgovarao s nama te smo mu ispričali o čemu se radi film. On je napisao ono što je napisao, a zatim i snimio. 

Nakon premjere na festivalu u Puli, reakcije su vrlo pozitivne. Kakva su vaša očekivanja sada kada će se film prikazivati u hrvatskim kinima?

E.G.: Volio bih da publika gleda film i da ga prime onako kako smo ga mi zamislili. Kao film o Domovinskom ratu, s najboljim namjerama, da ispričamo jedan mali dio onoga što se dogodilo u Vukovaru, tj. u ratu 1991. godine i kakve je on imao posljedice na obitelji i općenito život.

D.G.: Rat svakoga odnese na neku drugu stranu, što je i poveznica s Baretovom pjesmom. Kada ljudi uđu u njega, zapravo nikada nisu sigurni.

Zašto smo morali čekati 30 godina na reprezentativan film o Vukovaru?

E.G.: Za neke je rat davno završio, za neke nije nikada ni postojao, a za neke nikada nije ni završio. Kod nas imam osjećaj da jedan dio ljudi, možda pretjerujem, misle da se samo 1945. godine borilo za neku slobodu, a 90-tih za nikakvu slobodu, nikakvu Hrvatsku, kao da rat nije bio ni potreban i sve se moglo riješiti u miru. Kao povjesničar nisam sreo ni jedan narod koji tako misli. U takvim okolnostima mi pravimo film.

D.G.: Malo smo se toga već i dotakli. Zato što ga svi žele, a zapravo ga nitko ne želi. Imate dobar dio kulturne javnosti koja ima svoje mišljenje o ratu, zapravo da bi se ratni filmovi trebali raditi da se suočavamo sa zločinima, a to proizlazi iz njihova općeg pogleda na rat. Ovaj drugi dio, suočava se i s ovakvim problemima s kojima smo se mi suočili, da kada tako nešto pokušate, uđete u to da svatko ima svoju ideju, i da svi rade protiv filma. Hrvatska je država koja je, kada je malo bolje analizirate, suluda. Malo ljudi zna da kada radite tako nešto, što je temeljeno na nekoj vašoj priči, onda zapravo izvan Hrvatske ne možete dobiti gotovo nikakva sredstva. Druge države i europski film kao takav nisu zainteresirani. Teško je snimati, nemate lokacije, jako je skupo, imate javnost, koja sad pokazuje da zapravo to ipak želi, mali čovjek želi, a ovo iznad je sve uklopljeno u nekim svojim interesnim sferama. To možemo povezati s filmom, to vam je kao da kažete istinu nakon 30 godina. Sve je zapravo na neki način protiv vas jer to više nikome nije u interesu. Postavlja se pitanje, kada malo duže radite to, kome je uopće u interesu film o Vukovaru?

E.G.: Živimo u zemlji u kojoj nitko nije napravio obiteljsku i sociološku sliku branitelja. Da se vidi iz kojih su obitelji i kojeg socijalnog miljea potekli. Tijekom našeg rada na ovom projektu, jako puno branitelja nam je govorilo da je Vukovar branila sirotinja. Ne možemo reći da je to totalna istina, ali jest u velikom dijelu. Bitno je tko je onaj koji je 1991. uzeo kalašnjikov ili lovačku pušku i išao braniti. Uvijek te nešto iz prošlosti definira danas.

D.G.: To je produžetak intelektualne hrvatske šutnje u malo drugačijim okolnostima. Jer mi sada kada ne moramo više šutjeti i dalje šutimo.

E.G.: Problem je što su oni koji su šutjeli 80-tih danas glasni.

D.G.: Oni je nikada nisu stvarali, zato je ne priznaju. Stvarao ju je mali narod, a oni kada su je dobili nisu znali što s njom. To će trajati bez obzira na naš film, iako se nadam da će biti uspješan. Šutnja će ostati i dalje će direktno ili indirektno raditi protiv takvih filmova.

E.G.: Kada pročitate transkripte suđenja za Ovčaru u Beogradu, vidite da ima toliko priča iz njihove perspektive, a da ne govorimo s naše. Svaka od njih mogla bi biti film. Obilje tema u transkriptima je na neki način nama i pomagalo i opterećivalo nas. Zato smo napravili tri puta po 10 epizoda serije Heroji Vukovara, a o svakoj priči iz epizode mogli bismo napraviti pet filmova. Nije tako  samo s Vukovarom, tako je i s Dubrovnikom, Gospićem, Zadrom...

Možete li nam otkriti neku priču sa seta filma koja vas je posebno dojmila?

E.G.: Dojmila me scena s kraja filma.

D.G.: Imate interesantne scene, gdje su neki statisti igrom slučaja ispali sjajni. Neki su dali replike koje čovjek nikada ne bi napisao u scenariju, a zapravo su ispale nevjerojatno dobre.

E.G.: Vidjeli smo da se određeni statist toliko uživio u ulogu da je rekao možda najokrutniju rečenicu u filmu, a koja nije ni napisana.

I zadnje pitanje, kakvi su vam planovi za budućnost? Hoćete li se i dalje baviti tematikom Domovinskog rata ili ne?

D.G.: Završavamo zadnji dio serijala Heroji Vukovara. Imamo nekoliko dokumentarnih filmova, između ostalog i dokumentarac o Marku Babiću i Vladimiru Đereku Sokolu. Ali malo ćemo se i odmaknuti od tih tema, međutim to je još u razvoju pa ne bi javno o tome.

E.G.: Možda se ja vratim Miroslavu Krleži.

'Šesti autobus' u kinima se prikazuje od 17. studenoga, dan prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara.