Autor 'oba su pala' emotivan i nakon 33 godine: 'Teško mi je pogledati snimku'

Gaćina je vikao: "Oba dva, oba dva! Oba su pala". Njegove riječi ušle su u legendu i Hrvatima su donijele nadu da možemo pobijediti agresora. Rušenje dva neprijateljska aviona bio je jedan od najvećih podviga na početku Domovinskog rata. Avione su oborili Goran Pauk koji je kasnije bio župan šibensko-kninski i Neven Livajić.

Pauk je bio pripadnik 113. brigade i srušio je prvi zrakoplov pomoću topa 3/20 mm M55, dok je drugi zrakoplov s pomoću sustava strijela 2M srušio Livajić. Pauku je upravo Filip Gaćina punio top. Gaćina je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine poginuo u miru prilikom razminiranja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiranje "Mungos".

Život mu je zaustavljen sa samo 30 godina. Najgore od svega je i činjenica da je to trebao biti njegov posljednji pirotehnički izlazak na teren. Usklik Filipa Gaćine i danas je izraz uspjeha i u popularnoj kulturi počeo je imati šire značenje. Šibenska klapa Bonaca snimila je pjesmu "Hrvatska se Šibenikom diči". 

Rujan 1991. godine

U stihu "Šibenčani pamtit će, do groba, svog heroja i te riči: Nije jedan, već su pala oba" odaju počast herojima koji su obranili Šibenik u rujanskom ratu. Iste riječi su osvanule i na muralu koji je 2012. godine naslikan na šibenskim Vidicima. Legendarni snimatelj Ivica Bilan za portal Direktno prisjetio se svega što se događalo u rujnu prije 33 godine.

"Taj rujan je bio posebni lud period na šibensko-vodičkom području. Mene je neprijateljski napad zatekao sa šibenske strane mosta. Kad su osvojene tri kasarne u primoštensko-rogozničkom kraju, našu postrojbu je dopala ona u Zečevu. Cila naša obala je predivna, ali zanimljivo je da su za kasarne uvik odabirane najlipše uvale. I onda bi tamo smještali topove, a u kilometarskim potkopima na tisuće sanduka s granatama. Isti slučaj je bio i na Zečevu", rekao je na početku razgovora Bilan.

Dodaje kako su tada granate ukrcavali u kamione i slali ih diljem Hrvatske gdje god je trebalo. General Rahim Ademi bio je tada s njima. "Dobro se razumio u topove. Avioni su svakodnevno nadlijetali kasarnu, a često bi nas i granatirali. Iz pravca Šibenika i mojih Vodica mogli su se vidjeti oblaci crnog dima. Osim onih preko radio veze, nije bilo drugih informacija. Tada nije bilo mobitela. U predvečerje 21. rujna doletjela su dva aviona. Pretpostavljam da su došli iz Bihaća. Otamo su najčešće dolazili. I iz Mostara", priča.

FOTO: HINA/Damir Senčar 

'Većina onih koji su iznijeli Domovinski rat na svojim leđima bili su ljudi poput Filipa'

Rekao je Bilan kako nema smisla da nam prepričava kako je završio susret aviona sa Šibenčanima jer njegova snimka to najbolje pokazuje. "Poklopilo se u nepunoj minuti puno toga. Sabrani suborci na protuavionskom oružju i uzvici oduševljenja Ante Ivice Klarića i Filipa Gaćine. Puno ljudi misli da sam tamo bio u ulozi snimatelja. Bio sam vojnik poput ostalih. Kameru sam ponio sa sobom za slučaj da se dogodi nešto zanimljivo i eto dogodilo se", kazao je skromno.

Bilanu se i dalje bude emocije kada puštaju njegovu snimku. "Na jednoj radijskoj postaji svakodnevno ide emisija Domovinske minute. Špica te emisije počinje uzvikom 'Oba dva, oba su pala'. Imam nezdravi običaj slušanja radija noću. Preko dana ne stignem. Točno u tri sata u noći emitira se repriza emisije. Pa tako svakonoćno čujem te povike iz rujna 1991. godine. U tim trenucima osjećam nekakvo blago zadovoljstvo. Za razliku od situacija kad ugledam snimku na TV-u. Ako je u mojoj blizini još netko, poželim da snimka što prije završi i nastojim s drugima o njoj ne pričati. Ne znam zašto, ali draže mi je kad je šutke odgledamo", priznaje hrvatski branitelj.

Prisjetio se i Gaćine te otkrio po čemu ga pamti. "Većina onih koji su iznijeli Domovinski rat na svojim leđima bili su ljudi poput Filipa. Hrabri i nenametljivi. Koliko god mi je zbog morala svih ljudi u Hrvatskoj drago da je obaranje aviona zabilježeno kamerom, puno više mi je to važnije zbog Filipa. Njegova sestra Marica mi uvijek zahvaljuje na tome što sam njenog brata učinio besmrtnim. Zna mi reći kako za njega nitko ne bi znao da ga nisam snimio u trenutku u kojem on svima nama podaruje nezaboravni uzvik Oba dva. Iz škrte primoštenske zemlje ne dobiva se samo vrhunsko vino. Ona je plodonosna i kad su dobri ljudi u pitanju. Iz takve zemlje je i Filip ponikao. Jedno posebno dobro biće", rekao je.

FOTO: Hana Krnić/Direktno 

Projekt televizije Vodice

Bilan već godinama u medijima ponavlja kako ne ide na proslave i obilježavanja. "Klanjam se svakom poginulom, ali ne idem na takve događaje. Cvijeće na grobove poginulih treba donositi. To nije upitno. Sve ostalo bih ukinuo. To ne bi značilo da ne poštujemo one koji su dali život za ovu lijepu zemlju. Isti stav sam imao i u bivšoj državi kad su u pitanju bile partizanske proslave", rekao nam je.

Zanimljivo je napomenuti kako je Bilan u razred u srednjoj školi išao s dobro poznatim novinarskim imenima poput Denisa Latina, Zorice Antulov, Nikole Koštan, Živane Juras i Ksenije Bilan. U proljeće 1991. godine uključio se u projekt televizije Vodice koji je osmislio Šime Strikoman. "Televizija je život krenula koji mjesec prije početka rata. Oko 30-ak volontera rasporedilo se, prema svojim afinitetima, na razne vrste televizijskih poslova. Šime Strikoman, Sanja Radin-Mačukat, Ivan Kranjac, Zoran Pletikosa, Toni Mateša, Željko Bandl-Valeš, Vlado Kindl, Zoltan Kabok... samo neka su od imena ljudi koji su stvarali program Televizije Vodice", rekao je.

Dodao je i kako je bilo puno mladih srednjoškolaca. "Stvarali smo baš dobar program. I snimka sa Zečeva je dio te priče. Neki od kolega s televizije su u međuvremenu umrli. Ivan Kranjac i Vlado Kindl. Šimu i Sanju srećem često. Njih dvoje su zaslužni što će se sav video materijal uskoro digitalizirati pa će biti i pregledniji. Lijepa je uspomena na dane kad je Televizija Vodice postojala. Sada živi kroz sačuvane zapise koji se s vremena na vrijeme objave na portalu Info Vodice", kazao je.

FOTO: Privatni arhiv

Hajduk mu je slaba točka 

Danas, 33 godine od najpoznatije ratne snimke, Bilan živi miran život i najveći dio dana provodi u vodičkoj knjižnici u kojoj radi zadnjih 10-ak godina. "Bavimo se u knjižnici svim i svačim. Evo, u ovim trenucima u njoj se održava besplatni tečaj sviranja gitare. Prošli tjedan imali smo akciju darivanja krvi. Svi mi iz knjižnice aktivni smo i u klubu darivatelja krvi i u Crvenom križu. Organiziramo izložbe, predavanja i predstavljanja. Imamo razne projekte. Jedan je posvećen samoniklom jestivom bilju. Zove se 'Pijat zeja'. Ma, ima svega", pohvalio se.

OBA SU PALA Goran Pauk: Čuli smo brujanje motora, zasjeo sam na top...

Dodao je i kako ponekad nešto novinarski napiše za lokalni portal Info Vodice. "Nešto za svoju dušu. O dobrim dušama iz našega mjesta", rekao je. Slaba točka mu je splitski Hajduk za kojeg navija od rođenja. "Što se Hajduka tiče, s njim u mislima i u srcu i liježem i budim se. On je Svetinja s velikim S. Moj otac je pokopan prekriven Hajdukovom zastavom. Onaj tko nije 'unutra' u toj priči, teško to može razumjeti", rekao je Bilan i time zaključio naš emotivni razgovor.