Argentina: Diktatorska prošlost, vojna hunta, katolička tradicija, brojni Hrvati i najbolji nogometaši u povijesti

Tango, sočni mesni odresci, jaka hrana, Juan i Evita Peron, prostranstvo pampasa, fantastična nogometna povijest i legende poput Diega Maradone, brojna hrvatska iseljena zajednica koja živi u toj dalekoj zemlji, utočište mnogih nacističkih vođa koji su nakon Drugog svjetskog rata tamo izbjegli, a mnogi pritom dočekali mirno duboku starost, papa Franjo, neke su od asocijacija na Argentinu.

Kao i svaka država, tako je i Argentina poznata po nekim zanimljivostima, koje veliki broj ljudi ni ne zna pa stoga za početak pogledajmo samo neke.

Srebrna zemlja i činjenice koje niste znali

Sam naziv Argentina dolazi od latinske riječi argentum, što u prijevodu znači srebro. Ime je nastalo tako što su prvi doseljenici na ovu teritoriju vjerovali da je zemlja bogata srebrom.

Tijekom prosinca 2001. godine, Argentina je imala pet predsjednika u deset dana! Ovo je bilo uzrokovano devalvacijom nacionale valute, za vrijeme vladavine Fernanda de la Rue, koji je podnio ostavku 20. prosinca, a kao zamjenski predsjednik postavljen je Ramon Puerta. No već sljedećeg dana izglasan je novi predsjednik, Adolfo Rodriguez Sa. Ali, ubrzo i on daje ostavku te predsjednik postaje Eduardo Camaño, da bi 1. siječnja 2002. godine, na vlast došao Eduardo Duhalde.

Jeste li znali da je na jednom privatnom sveučilištu u ovoj državi moguće upisati studij iz egzorcizma u trajanju od tri godine?

Za vrijeme razdoblja diktature, najoštriji protivnici vlasti, bacani su iz aviona s utezima zavezanim oko nogu, kako bi ostavljali što manje dokaza.

Hrvat Huan Vučetić je u Buenos Airesu 1891. godine, napravio prvi otisak policijskih prstiju u povijesti.

Godine 1977. vlasti ove zemlje poslali su jednu trudnicu na Antartik, kako bi dobili dio ovog teritorija. Dječak koji se rodio, postao je prva beba ikada rođena na ovom mjestu.

Papa Franjo nekada je radio kao izbacivač u jednom noćnom klubu u Buenos Airesu, a prije toga jedno je vrijeme čistio podove u laboratorijima.

Legendarni argentinski nogometaš Diego Maradona ima svoju religiju koju su osnovali njegovi obožavatelji.

Tvorac kubanske revolucije, veliki Ernesto che Guevara rođen je u Argentini.

Ushuaia, grad u Patagoniji, najjužniji je grad na svijetu.

Argentinski peso, uklonio je čak 13 nula sa svoje valute od 1970. godine!

U razdoblju od 1974. do 1983. godine, gotovo 30.000 ljudi ''nestalo'' je u ovoj zemlji. Smatra se da je većinu ovih ljudi ubila vojna hunta koja je tada bila na vlasti.

U Argentini postoji i dio u kome se priča velški jezik, odnosno, jedan dijalekt ovog jezika.

Argentina je prva država Južne Amerike koja je legalizirala istospolne brakove, 2010. godine.

Čak 37 % Argentinaca podrijetlom su iz Italije!

Nacionalna životnija u Argentini je rufous hornero.

Političke stranke ovdje imaju svoju posebnu vrstu piva.

Zanimljivo je spomenuti da Argentina ima najveći broj psihijatara po glavi stanovnika.

Prosječni Argentinac provede oko 20 sati tjedno slušajući radio, a to je više od bilo kojeg drugog naroda na svijetu.

Najšira avenija na svijetu je ''9. srpnja'' u Buenos Airesu, a ova ulica ima čak 14 traka!

Nakon Japana, Argentina ima najveću stopu anoreksije na svijetu.

I još jedna bizarnost: vlasti grada Rosarija iz kojeg dolazi Lionel Messi, zabranile su roditeljima da daju svome djetetu ime Messi.

Što znamo o Argentini?

Argentina (Republika Argentina/República Argentina), po površini i broju stanovnika druga je država u Južnoj Americi. Na istoku je omeđena Atlantskim oceanom, na zapadu rastavljena bȉlom Anda od Čilea (duljina granice 5308 km), a na sjeveru i sjeveroistoku rijekama Pilcomayo, Paraguay, Paraná i Uruguay od Bolivije, Paragvaja, Urugvaja i Brazila, a obuhvaća 2 780 092 km².

Ande (Aconcagua, 6962 m) s mnogobrojnim ograncima obuhvaćaju gotovo trećinu Argentine i spuštaju se prema istoku u prostranu nizinu Gran Chaca, Pampa i prema Patagonskoj ploči. Ogranci Brazilskog visočja zalaze u argentinsko međurječje (Entre Ríos) između Parane i Uruguaya. Stepu na podnožju Anda prekidaju usamljena gorja, od kojih je najpoznatije Sierra de Córdoba. Na južnom rubu Pampa leže niska gorja Sierra del Tandil i Sierra de la Ventana. Istočni dio Ognjene Zemlje (pripada Argentini) nalik je na Patagoniju.

Cijela se Argentina nalazi u južnom umjerenom pojasu, osim nekih dijelova na sjeveru, koji leže u tropskom i suptropskom pojasu. Srednje područje Anda ima umjerenu kontinentalnu klimu sa 600 do 800 mm oborina, a južni dio Anda 400 do 600 mm. U pampama se izmjenjuje vrući i vlažni sjeverni vjetar s hladnim južnim i jugozapadnim vjetrom (pamperos). U sjeveroistočnoj Argentini teku rijeke prema sustavu La Plate (Paraná, Paraguay i Uruguay), a u ostalim dijelovima od Anda prema Atlantskom oceanu, ali mnoge od njih završavaju u močvarama. Južnim dijelom Argentine teku rijeke Colorado, Río Negro, Chubut i Chico, najveća su jezera u podnožju Anda, dok se oko 600 malih jezera nalazi u pokrajini Buenos Aires. Atlantska je obala slabo razvedena, osim estuarija La Plate i nekoliko zaljeva u Patagoniji.

Tropske i suptropske šume (uglavnom različite palme) pokrivaju sjeverni dio Argentine. U visokom suhom području sjeverozapadne Argentine pretežu kaktusi i trnovito grmlje, a u prostranoj nizini travnjaci. Veći je dio Patagonije neplodan i bez drveća, pogodan za ekstenzivno ovčarstvo. Na Ognjenoj Zemlji prevladava antarktička vegetacija s dobrim pašnjacima i šumama. Za industriju je najvažnije drvo kebračo (quebracho), koje uspijeva na Gran Chacu, a iskorištava se za dobivanje tanina i za željezničke pragove. Paragvajski čaj (Ilex paraguayensis ili Yerba maté) raste kao divlji grm, većinom uz rijeku Paraná.

Prema popisu stanovništva iz 2010. Argentina ima 40.117.096 stanovnika, a oko trećine cjelokupnog stanovništva živi u Buenos Airesu i njegovoj okolici. Stanovništvo je najvećim dijelom europskoga podrijetla (86,4%), pretežno iz Španjolske i u manjoj mjeri iz Italije. Autohtono indijansko stanovništvo stalno se smanjuje i zadržalo se najviše u zabačenim krajevima Patagonije, na Ognjenoj Zemlji, u Gran Chacu i Andama. Crnci, kojih ima razmjerno malo, stvorili su s bijelcima miješano potomstvo, mulate, a s Indijancima zembo; oni zajedno tvore 6,5% st. Arapa ima 3,3% i ostalih 0,4%. U pampama prevladava doseljeno stanovništvo, a u unutrašnjosti Argentine jak je kreolski element, koji potječe još od prvih španjolskih osvajača iz 16. st.

Argentinci su uglavnom katolici (87,8%), zatim protestanti (7,5%), muslimani (1,5%), Židovi (0,7%) i dr. (2,5%). Dobna struktura stanovništva pokazuje razmjerno velik udjel mladog i velik udjel starog stanovništva. Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 72, 4 godine, a za žene 80, 1 godina.

U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 6,0% aktivnog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 12,6%, a u uslužnim djelatnostima 81,4%.

Sveučilišta imaju gradovi Córdoba (osnovano 1613.), Buenos Aires (1821.), La Plata (1905.), San Miguel de Tucumán (1914.), Santa Fe (1919.), Mendoza (1939.), Morón (1960.), Corrientes (1956.), Rosario (1968.), a službeni je jezik španjolski.

Glavni je grad Buenos Aires (2.890.151 st.; Veliki Buenos Aires 13.588.171 st.); ostali veći gradovi su Córdoba (1.329.604 st.), Rosario (1.193.605 st.), Mendoza (115.041 st., šire gradsko područje 937.154 st.), La Plata (654.324 st.), Quilmes (582.943 st.), San Miguel de Tucumán (548.866 st.), Mar del Plata (593.337 st.), Salta (536.113 st.), Santa Fe (391.164 st.), Corrientes (358.223 st.), Posadas (324.756 st.), Berazategui (324.244 st.), Morón (321.109 st.), Bahía Blanca (301.572 st.)…

U gradovima živi čak 92,2% stanovništva!

Gospodarstvo

Argentinsko je gospodarstvo utemeljeno na bogatoj poljoprivrednoj i stočarskoj proizvodnji te na snažnoj i diverzificiranoj industriji. Obradivo je oko 13% površine, od toga je trećina zasijana pšenicom, kukuruzom, sojom i suncokretom. U proizvodnji soje i u uzgoju goveda Argentina je u samom svjetskom vrhu. Oko 22% površine zemlje pokrivaju bogate šume te se razvila snažna drvna industrija. Argentina ima i bogata nalazišta željezne rude, nafte, plina i zlata, ali do kraja 20. st. rudarstvo nije bilo znatnije razvijeno. Nakon gospodarskoga preporoda (''Argentinsko čudo'') između 1988. i 1998., izvoz je gotovo utrostručen.

Novčana je jedinica argentinski peso ($; ARS); 1 peso je 100 centava.

Povijest u kojoj su španjolski konkvistadori odigrali zastrašujuću ulogu

Početkom 16. st. na prostoru današnje Argentine živjelo je oko 300.000 Indijanaca. Većinu od 20 glavnih domorodačkih skupina činila su nomadska plemena lovaca, skupljača plodova i ribolovaca. U velikim dijelovima pokrajine Buenos Airesa, uz obalu Atlantika i drugdje, pronađeni su brojni arheološki nalazi predmeta od gline i kamena.

Utjecaji razvijenije andske civilizacije Inka dopirali su tek do plemena Diaguita na krajnjem sjeverozapadu zemlje. Oni su, uz Guarane na sjeveroistoku i Araukance u pampama, razvili napredno poljodjelstvo, lončarstvo, trgovinu, a izrađivali su i savršenije oružje. Sjekire pronađene u okolici Mendoze, Córdobe i San Luisa razlikuju se od sličnih europskih po žljebiću za koji se privezivao drveni držak. Pronađeni su i trokutni vršci strijela, kameni idoli u obliku fantastičnih životinja, mlinsko kamenje, ali i brojni metalni predmeti, kao fibule, zvona, čekići od lijevana bakra. Međusobni su sukobi argentinskih Indijanaca bili česti, a hrabrost iskazana u ratu bila je među najcjenjenijim vrlinama.

Iako nema pouzdanih dokaza da je Amerigo Vespucci 1501–02. otkrio ušće Río de la Plate, njegova su izvješća potaknula nove ekspedicije.

Juan Díaz de Solis uplovio je 1516. u korito La Plate, nazvavši rijeku Mar Dulce. Četiri godine potom Portugalac Ferdinand Magellan prezimljuje u južnom dijelu Patagonije, otkrivši većinu današnjih obala Argentine. Sebastian Cabot tek 1526. u slijevu La Plate (nedaleko današnjeg Rosarija) osniva utvrdu Sancti Spiritus. Cabot je španjolski dvor izvijestio o velikom bogatstvu novootkrivenih krajeva. Čitavo to područje nazvano je Argentina, a njegov glavni vodotok Río de la Plata.

Najveću španjolsku ekspediciju u Novi svijet opremio je i vodio 1535. Pedro de Mendoza, koji je 1536. osnovao grad Nuestra Señora Santa Maria del Buen Aire ili Buenos Aires, ali je kolonija napuštena već 1541. Glavno španjolsko naselje u tome dijelu južne Amerike postaje Asunción, danas glavni grad Paragvaja.

Prvo stalno argentinsko naselje Santiago del Estero osnovali su 1553. Španjolci pridošli iz Čilea. Nekoliko doseljenika iz Asuncióna predvođenih Juanom de Garayem obnavlja 1580. Buenos Aires, koji se od tada razvija u važnu luku i trgovačko središte. Potražnja za hranom stanovnika rudničkih krajeva današnjeg Perua i Bolivije pogoduje brzom razvoju naselja u sjeverozapadnom dijelu Argentine. U 16. i 17. st. glavnu ulogu u gospodarskom, političkom i duhovnom životu imao je Tucumán, kojeg postupno potiskuje Córdoba. Osnivanjem sveučilišta 1613. Córdoba postaje jednim od duhovnih središta čitave španjolske Amerike.

Reforme Karla III. (1759–88), kojima je namjera bila učvrstiti kraljevsku vlast, pogoršale su položaj kreola, potomaka španjolskih doseljenika. Novopostavljeni upravitelji, lokalni guverneri, odgovorni izravno kralju, uglavnom su bili rođeni Španjolci. Kraljevska Odluka o slobodnoj trgovini iz 1778. omogućila je lučkim gradovima izravnu prekoatlantsku trgovinu sa Španjolskom. Osnivanje potkraljevstva La Plata 1776. sa sjedištem u Buenos Airesu čini grad političkim središtem današnje Argentine, Urugvaja, Paragvaja i južne Bolivije. Iscrpljivanje rudnika srebra u Andama bilo je uzrokom napetosti između veleposjednika iz unutrašnjosti i stanovnika Buenos Airesa. Uzgoj stoke na velikim posjedima i izvoz sirova mesa postali su temelj argentinskoga gospodarstva.

Napoleonovo osvajanje Španjolske 1808. u Buenos Airesu je shvaćeno kao međuvlađe, za kojega kolonije imaju pravo same organizirati vlast. Prošireno gradsko vijeće s kreolskom većinom uspostavilo je 25. svibnja 1810. autonomnu vladu koja je trebala vladati do ponovnog ustoličenja Ferdinanda VII. Nakon povratka na vlast, kralj odbija kreolske zahtjeve za autonomijom, rezultat čega je proglašenje pune neovisnosti Ujedinjenih Pokrajina La Plate u San Miguel de Tucumánu 9. srpnja 1816. Otpor rojalista u sjevernim područjima skršio je osloboditelj Argentine i Čilea José de San Martín.

Nakon oslobođenja nastaju nesuglasice između unitarista, uglavnom stanovnika pokrajine i grada Buenos Airesa, i federalista, veleposjednika iz unutrašnjosti. Obje su se strane zalagale za nacionalizaciju glavnoga grada. Treća su skupina bili federalisti iz pokrajine Buenos Airesa, koji su težili očuvanju postojećeg stanja. Reformisti iz Stranke reda (Partido del Orden) pobijedili su na izborima, ali se stabilna vlast nije uspostavila sve do 1826. kada je Ustavotvorna skupština ustanovila dužnost predsjednika. U Argentini, međutim, nastaje spor između federalista, zastupnika interesa veleposjednika, koji traže autonomiju za pokrajine i unitarista, predstavnika trgovačke buržoazije Buenos Airesa, koji traže centralističko uređenje. Za vladavine unitarista (1826.–29.) dolazi do rata protiv Brazila, koji je htio pripojiti urugvajsko područje (Banda oriental), ali je mirom 1828. morao priznati nezavisnost Urugvaja. Godine 1829. federalisti su zbacili unitarističku vladu. Njihov vođa Juan Manuel de Rosas slomio je moć pokrajinskih guvernera, ujedinio zemlju i nametnuo se 1835. Uspio je održati sve dijelove zemlje na okupu, što je njegov najveći uspjeh.

Uz brazilsku i urugvajsku podršku general Justo José de Urquiza pokrenuo je revoluciju i u bitki kod Monte Caserosa 3. veljače 1852. porazio Manuela de Rosasa, koji je napustio Argentinu. Urquiza je sazvao ustavotvornu skupštinu u Santa Féu, koja je 25. svibnja 1853. donijela ustav. Buenos Aires odbio je pristupiti novoj uniji pa je Paraná postala glavni grad, a Urquiza, izabran za predsjednika 1854., nastojao je pretvoriti Rosario u glavnu argentinsku luku. Buenos Aires bio je prisiljen pridružiti se 1859. konfederaciji trinaest pokrajina. Nakon što je novi predsjednik Santiago Derqui preuzeo vlast, izbio je građanski rat. General Bartolomé Mitre bio je predsjednik 1862.–68., a Urquizi je ostavljena vlast u pokrajinama Entre Ríos i Corrientes. Konfederacija je postala republika, a Buenos Aires njezinim glavnim gradom.

Razdoblje uravnotežena razvoja narušio je petogodišnji sukob Tročlanog saveza Urugvaja, Brazila i Argentine s Paragvajem (1865–70). Paragvajski odredi Francisca Solana Lópeza zauzeli su argentinsku pokrajinu Corrientes, pa Mitreova vlada pristupa antiparagvajskoj koaliciji. Taj je rat bio posljednji argentinski južnoamerički sukob. On je označio i kraj presezanjima Buenos Airesa na prostor dviju tampon-država uz granicu s Brazilom. Savezna je vojska dobila na ugledu i utjecaju, pretvorila se u jedan od oslonaca vlasti.

Brzom gospodarskom usponu Argentine pogodovao je izum bodljikave žice, uvođenje naprednijih pasmina goveda i ovaca i boljih sorti krmiva i žitarica, otkriće prijevoza zamrznuta mesa. Zemlja se prometno povezuje, natalitet stalno raste, a sve je više useljenika iz Europe, napose iz Italije i Španjolske. Priljev stranih kredita i potpora vojnih krugova pomogli su predsjedniku Domingu Faustinu Sarmientu (1868.–74.) da pobijedi na izborima i uguši ustanak u pokrajini Entre Ríos.

Veliki prihodi središnje vlade omogućili su razvoj najboljega obrazovnog sustava u Latinskoj Americi. Godine 1869. pokrenut je dnevnik La Prensa, a 1870. La Nación. Za predsjednikovanja Nicolása Avellanede (1874.–80) osvojeni su južni dijelovi Patagonije, a tamošnji Indijanci desetkovani.

Zahvaljujući vojnoj i političkoj slavi stečenoj ''osvajanjem pustinje'', general Julio Argentino Roca postaje novim predsjednikom Argentine (1880.–86.). On je ugušio ponovni ustanak u Buenos Airesu, koji je konačno izdvojen iz istoimene pokrajine i, kao glavni grad, pretvoren u posebnu federalnu jedinicu. Političari iz razdoblja 1880.–1916. zastupaju interese veleposjednika i veletrgovaca liberalnoga i antiklerikalnoga svjetonazora. Za kratkotrajne revolucije 1890. Miguel Juárez Celman odstupa, a njegov nasljednik Carlos Pellegrini uspijeva u financijskom oporavku države. Politički nezadovoljnici, mahom srednji i radnički slojevi te španjolski i talijanski doseljenici, okupljaju se u Socijalističkoj stranci Juana B. Justoa i Radikalnoj stranci (Unión Cívica Radical) Leandra Alema i Hipólita Yrigoyena.

Drugi Rocin mandat poklopio se s novim gospodarskim usponom, a 1902. riješen je i opasni granični nesporazum s Čileom. Nastojanjima reformski raspoloženog konzervativca Roquea Sáenza Peñe (1910.–14.) parlament je 1912. izglasao zakon o obvezatnom i tajnom glasovanju za sve muškarce.

Pobjeda radikala Hipólita Yrigoyena na izborima 1916. označila je ulazak nižih slojeva u politički život. Argentina je proglasila neutralnost u Prvom svjetskom ratu, a potom se sa zakašnjenjem i nakratko (do 1921.) priključila Ligi naroda. Njezina je diplomatska uloga u Latinskoj Americi bila vodeća pa je tako ministar vanjskih poslova Carlos Saavedra Lamas 1936. dobio Nobelovu nagradu za mir zbog posredovanja u sukobu između Paragvaja i Bolivije. Radikalni režim Hipólita Yrigoyena i Marcela T. de Alveara, koji su naizmjence vladali do 1930., nije bitno popravio socijalne prilike u Argentini. Yrigoyenova nesposobnost da ublaži posljedice svjetske gospodarske krize 1930. povod je vojnom udaru profašističkoga generala Joséa F. Uriburua.

Na izborima 1932. pobijedio je general Agustín P. Justo, kojega su podržali konzervativni krugovi. Gospodarske su se prilike pokušale popraviti radikalnim financijskim i socijalnim zahvatima te uvođenjem javnih radova. Novim vojnim udarom 4. lipnja 1943. ustoličen je general Pedro P. Ramírez, koji je podupirao sile Osovine. Pod pritiskom SAD-a Argentina je 1945. ipak ušla u sukob na strani Saveznika, a generala Edelmira Farrella, koji je na čelu države od 1944., na izborima je u veljači 1946. naslijedio Juan Domingo Perón, jedna od najutjecajnijih osoba vojnoga režima.

Vladavina Juana i Eve Peron, poslije Falklandski rat

Za Perónove vladavine (1946.–55.) ustavnim su reformama (1949.) bile ograničene demokratske slobode, a politički monopol stekla je njegova Nacionalno-revolucionarna stranka. Osnažen je državni utjecaj u privredi, koju je Perón pokušao zaštititi od američkoga kapitala, uvedeno socijalno zakonodavstvo, čime je osigurana potpora sindikata. Nakon vojnog udara potkraj 1955. Perón se sklonio izvan Argentine.

Maria Eva Duarte de Peron rođena je 7. svibnja 1919, a umrla je 26. srpnja 1952. godine od posljedica raka materice. Bila je prva argentinska dama i druga žena latinoameričkog predsjednika Huana Perona, što joj je omogućilo da dotakne oblake za kojima je uvijek težila i iskaže talente koje je imala. Svijet je pamti po nadimku Evita, načinu na koji Latinoamerikanci nazivaju nekog od milja, a mnogi je i danas zovu ''sveticom''. O njoj je napisano pet biografija i snimljena su dva filma, od kojih je najpoznatiji onaj pod nazivom Evita u kome njen lik tumači pop ikona Madonna, a iz kojega je poznata pjesma "Don’t Cry for Me Argentina". ''Ne plači za mnom Argentino, ono što je istina je da te nikada nisam napustila, kroz moje divlje dane i moje nestašno postojanje, održala sam moje obećanje, a vi se nemojte udaljiti…'', riječi su pjesme koju u filmu Evita poručuje s balkona vlade.

Životna priča Evite Peron uči nas tome da je put od dna do vrha, od siromaštva do bogatstva i od nepoznate osobe do revolucionara itekako moguć. Ona ga je ostvarila za 33 godine života. ''U cijeloj Latinskoj Americi samo jedna žena ima tu emociju, odanost i iskrenost koja je uporediva sa Marijom. U mnogim domovima u Latinskoj Americi slika Evite stoji na zidu pored slike Blažene Djevice'', citat je iz jedne od biografija Evite Peron.

Državni udari, prevrati, vojna hunta…

Uslijedilo je razdoblje političke nestabilnosti s čestim državnim udarima (1962., 1966., 1971). Na predsjedničkim izborima 1972. pobijedio je peronistički kandidat H. Cámpora, koji je Perónu omogućio ponovan dolazak na vlast (1973.). Nakon Perónove smrti 1974. za predsjednika je izabrana njegova udovica Isabel Perón-Martínez, koja je vojnim udarom svrgnuta 1976. Vlast je bila preuzela tročlana hunta koju je predvodio general Jorge R. Videla. Poduzeo je likvidaciju oporbe i lijevih političkih organizacija tijekom koje je 6000 do 15.000 Argentinaca proglašeno ''nestalima''. Nakon smjene u vojnom vrhu 1981., kratko je vladao general Roberto Viola, potom Leopoldo Galtieri, koji je otpočeo rat s Velikom Britanijom (1982.) za Falklandske (Malvinske) otoke.

Rat je trajao 74 dana i završio argentinskim porazom; poginulo je oko 650 Argentinaca i 250 Britanaca. Optuženi za ratni poraz i tešku gospodarsku krizu, generali su se postupno povlačili s vlasti, a na izborima 1983. pobijedio je Raúl Alfonsín, vođa Radikalne stranke. Posredovanjem Vatikana (1984.) on je postigao sporazum s Čileom, čime je riješen dugotrajan spor oko podjele morskog prolaza Beagle (Čile je zadržao tri sporna otoka, a Argentina pravo na morski pojas). Na izborima 1989. vlast preuzimaju peronisti, a predsjednikom je postao Carlos Saúl Menem (pobjeđuju i na izborima 1994). Potkraj 1991. s Čileom je dogovorena međunarodna arbitraža za sporni pogranični teritorij (oko 530 km²), koji je 1994. dodijeljen Argentini.

Ostalo je otvoreno pitanje Falklandskih otoka, za koje predsjednik Menem predlaže dvojni suverenitet. Argentina se 1994. protivi britanskoj odluci da isključivu ribolovnu zonu oko Falklanda proširi sa 150 M na 200 M. U podmorju oko Falklandskih otoka potkraj 1993. otkrivena su velika naftna ležišta, a Argentina i Velika Britanija su 1996. dogovorile stvaranje zajedničke komisije za eksploataciju nafte u južnom Atlantiku. Argentina svojata i britanske južnoatlantske otoke (Južna Georgia i Južni Sandwich) na temelju zakonâ iz 1966. i 1991., a na Antarktici se njezini teritorijalni zahtjevi (od 1943) preklapaju s britanskima i čileanskima.

Dugotrajna ekonomska kriza završila je potkraj 2001. financijskim slomom (vanjski dug od 155 milijardi USD) te masovnim prosvjedima i nemirima. Tijekom 2003.–07. predsjednik je bio Néstor Carlos Kirchner (vođa Stranke pravde); uspostavlja društvenu stabilnost (umro je 2010.). Njegova supruga Cristina Férnandez de Kirchner predsjednica je od 2007. (reizabrana je 2011.). Od prosinca 2015. predsjednik je Mauricio Macri (vođa konzervativne stranke Republikanski prijedlog, a od 2007.–15. gradonačelnik Buenos Airesa).

Političko uređenje

Po ustavu od 22. kolovoza 1994. Argentina je savezna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike istodobno je šef države i predsjednik vlade. Biraju ga na mandat od četiri godine (i na najviše dva mandata) birači na izravnim izborima. Predsjednik ima široke ovlasti u vanjskoj i unutarnjoj politici, imenuje članove vlade, zapovjednik je oružanih snaga, imenuje suce Vrhovnog suda, što potvrđuje Senat dvotrećinskom većinom. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Nacionalni kongres (Congreso Nacional), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Cámara de Diputados) i Senata (Senado). Zastupnički dom ima 257 zastupnika koji se biraju na četiri godine na izravnim izborima, koji se provode svake druge godine kako bi se izabrala polovica zastupnika. Senat čine 72 senatora koje izravno biraju građani na način da se svake dvije godine bira trećina senatora za mandat od šest godina. Biračko pravo je opće i jednako, stječu ga svi građani s napunjenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud (Corte Suprema) sa sedam sudaca. Administrativno je Argentina podijeljena na 23 provincije i jedan autonomni grad (Buenos Aires).

Nacionalni praznik je Dan revolucije i od 1810. godine slavi se 25. svibnja.

Hrvatsko iseljeništvo

U Argentini živi oko dvije trećine Hrvata doseljenih u Južnu Ameriku. Razlog je tome argentinska useljenička politika u sklopu koje su kolonizirana velika prostranstva plodne zemlje. Hrvati se masovnije useljuju u Argentinu od 1880-ih. Dio ih ostaje u Buenos Airesu, gdje rade u luci i u pomorstvu, a dio odlazi u unutrašnjost i bavi se poljoprivredom (najviše u pokrajini Santa Fé). U Buenos Airesu Hrvati su dugo bili koncentrirani u lučkim četvrtima Hoca i Dock Sud. Među uspješnim pojedincima ističe se Nikola Mihanović, koji se smatra utemeljiteljem argentinske trgovačke mornarice i koji je na svojim brodovima zapošljavao mnoge Hrvate.

Iseljenici se u Argentini organiziraju dosta rano. Prvo društvo, Slavjansko društvo uzajamne pomoći, osnovao je u Buenos Airesu 1882. Zadranin Dinko pl. Grisogono Bortolazzi. Društvo je imalo čitaonicu Spavajući lav te glasilo Iskru slavjanske slobode. Pozitivnu ulogu u očuvanju i njegovanju nacionalne svijesti imalo je Društvo iseljenih Jugoslavena za materinsku riječ koje je zajedno s glasilom Materinska riječ djelovalo u Rosariju de Santa Féu 1908.–10. Iz Argentine je 1913. došao poticaj za utemeljenje Hrvatskoga saveza, krovne organizacije Hrvata u Južnoj Americi, a pokretač je bio Ivan Radeljak, koji je izdavao list Zajednicu. Projekt nije uspio jer se Zajednica početkom Prvog svjetskog rata postavila oportunistički prema Austro-Ugarskoj, dok je veći dio organiziranih iseljenika, osobito uz tihooceansku obalu, pristupio jugoslavenskome pokretu.

Nacionalno osvješćivanje između dvaju ratova, na koje je utjecalo i novo doseljavanje, prekinuto je za vrijeme Drugog svjetskog rata, osobito zbog politike NDH prema Dalmaciji, odakle je bila većina iseljenika. Dok se novo iseljeništvo pasivizira, staro se uključuje u Jugoslavensku narodnu obranu sa sjedištem u Čileu. Nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu se doselila znatna skupina Hrvata koja je emigrirala iz NDH. Oni su bili osnovica hrvatskoga državotvornog iseljeništva koje se vrlo brzo organiziralo i razvilo snažnu političku, društvenu i kulturnu djelatnost. U razgranatom izdavaštvu posebno mjesto pripada kulturno-književnomu časopisu Hrvatska revija, koju su u Buenos Airesu pokrenuli 1951. Antun Bonifačić i Vinko Nikolić. Nakon Drugog svjetskog rata veliku ulogu u životu Hrvata u Argentini ima Katolička crkva s hrvatskim svećenicima. Argentina je među prvim zemljama priznala Hrvatsku i s njom uspostavila diplomatske odnose.

Geslo Argentinaca

En unión y libertad! Ili, u prijevodu sa španjolskog: "U jedinstvu i slobodi!".

Čini se da bismo tu njihovu domoljubnu parolu u četvrtak mogli preuzeti i naši ''Vatreni''.