Anušić se prisjetio jednog od najtežih dana u Domovinskom ratu: 'Sam dragi Bog me spasio'

"Najgori dan u mom životu je bio 6. listopada 1991. Taj dan je bio jedan od najgorih za nas sve. Bio sam u mlađoj ekipi koja je tada preuzela jutarnju smjenu, bilo nas je dvadesetak. Prvo je rano ujutro krenuo artiljerijski napad na Orlovnjak. Bio je strašno masivan i dug i znali smo da se sprema nešto puno veće. Nakon dva i pol sata smo iz rovova čuli tenkove kako drobe, a meni je ostao samo jedan okvir municije", započeo je ministar.

S kolegom koji je tada bio dvije godine stariji od njega je izašao iz rova te su se počeli povlačiti prema Antunovcu. Provlačili su se između staja na farmi, ali su već mogli čuti glasove neprijateljskih vojnika koji su ih vidjeli i počeli pucati po njima. "Izlazimo na cestu koja nas je trebala odvesti prema Antunovcu i iz tog smjera nam prilaze dva tenka i transporter. Tu me sam dragi Bog spasio", kazao je Anušić i nastavio opisivati nevjerojatan susret s neprijateljskim tenkovima.

"Istrčao sam pred njih, a na sebi sam imao šljem od JNA s hrvatskom šahovnicom naljepljenom preko crvene zvijezde i automatsku pušku. Misleći da su to naši tenkovi stao sam ispred njih i pokazivao im da se vrate nazad. Vikao sam im 'Vratite se nazad, nema nikoga od naših' i oni su se vratili. Mi smo si zapravo spasili život ne znajući da si spašavamo život", ispričao je Anušić.

'To me u potpunosti promijenilo'

Međutim, to nije bio kraj susreta s neprijateljskim tenkovima. "Ono što nam je spasilo glave je kukuruz. Ušli smo u polje, a njihova pješadija je već došla i vikala da se predamo. Mi smo se primirili i nismo odgovarali, a oni su počeli pucati nasumice po kukuruzu. To je trajalo dobra dva sata i onda smo krenuli puzati i došli smo blizu parkiranih tenkova, ne znajući i dalje da su njihovi. Tada smo se podignuli i slobodno počeli kretati, a onda sam na anteni transportera vidio jugoslovensku zastavu i odjednom mi je sve postalo jasno", prisjetio se ministar.

Jedina ruta koja im je preostala je bila minirana, ali su se uspjeli izvući. "To je iskustvo kojeg jako dugo nisam bio svjestan, što smo sve prošli. Samo dragi Boga nas je spasio, nikakvo naše vojno znanje niti hrabrost, ne, samo dragi Bog", naglasio je Anušić. Istaknuo je da je najgore bilo to što je u bitci za Orlovnjak poginuo njegov prijatelj s kojim je odrastao i dan danas se ne zna gdje su mu posmrtni ostaci. Također, pogunio je još jedan njegov prijatelj te šest hrvatskih branitelja i civila. 

Prisjetili se jednog od najvećih heroja Domovinskog rata: 'Bio je simbol vođe i zajedništva'

"Neki su mučeni, neki masakrirani, a neki su stradali u borbi. To znamo jer su Srbi snimali taj napad. Njih je bilo oko 250, a nas je bilo dvadesetak. Snimili su izmasakriranog civila koji je vodio brigu o farmi i čak su ga zavezanog vukli tenkom. Odvratno što su radili tim ljudima. Taj datum je bio prekretnica u mom shvaćanju i razumijevanju rata i to me u potpunosti promijenilo. Sedam dana nakon toga sam napunio 18 godina, ali tog dana se uopće ne sjećam", otkrio je Ivan Anušić između ostalog Borni Mariniću u podcastu "Gdje si bio '91.?".