ANTO ĐAPIĆ ZA DIREKTNO: Rušenjem HSP-a i mene ostao je prazan desni prostor i njega je popunila ''kriptodesnica''

U svojoj 30-godišnjoj političkoj karijeri, Đapić je u pet mandata bio saborski zastupnik HSP-a, zatim gradonačelnik Osijeka u dva navrata, a nakon napuštanja HSP-a, osnovao je stranku DESNO (Demokratski savez nacionalne obnove).

U vrijeme Domovinskog rata bio je jedan od utemeljitelja i organizatora HOS-a te obnašao dužnost ratnog zapovjednika Stožera HOS-a, nakon smrti prvog načelnika HOS-a, Ante Paradžika.

Iako i danas izaziva podijeljena mišljenja i kontroverze u hrvatskoj politici, teško je osporiti da je riječ o predstavniku ideološki nacionalne desnice. Nije više aktivan u dnevnoj politici, ali komentira javno sve važnije događaje i ne zamara se tuđim mišljenjima.

U političkoj je mirovini, no, jednom političar, manje-više, uvijek ostaje političar. Tako je i s Đapićem.

Kako Vam se sviđa euro kao naša valuta i osjećate li žal za kunom, kao i mnogi?

Kada govorimo o hrvatskoj kuni, želim naglasiti da sam imao čast u Hrvatskom saboru glasovati o uvođenju kune kao hrvatskog novca. Zasigurno je svakom hrvatskom domoljubu hrvatska kuna predstavljala više od samog platežnog sredstva, već i vrlo snažnu simboliku koja je bila jedan od temelja afirmacije hrvatske državnosti i vrlo snažan instrument financijske stabilnosti, kao i jačanja hrvatskog gospodarstva. Upravo je kroz gotovo 30 godina svog postojanja kuna bila vrlo važan čimbenik kroz sve poteškoće koje je Hrvatska prolazila na svom putu do ulaska u eurozonu.

Naravno, kuna će uvijek ostati naš novac i nasljeđe te iskustvo koje nam jamči kako u bilo kojim izvanrednim okolnostima koje se mogu dogoditi s Europskom unijom i eurozonom, možemo temeljem tog nasljeđa i iskustva uvijek vratiti kunu kao naš novac.

Međutim, danas smatram da je uvođenje eura vrlo dobar strateški potez hrvatske politike. Vi ne možete savršeno precizno birati vrijeme, ili okolnosti kada ćete takav velik projekt realizirati. Uvođenje eura poklopilo se s cijelim nizom okolnosti koje možda nisu idealne, ali kada godinama, desetljećima imate jedan cilj, onda treba biti zadovoljan što smo realizirali ulazak u eurozonu i Schengen. Zasigurno ćemo se puno lakše s ostalim članicama Europske unije koje su dio eurozone, nositi s problemom inflacije, koja je jedan od nuspojava rata u Ukrajini i poremećaja financijskog i energetskog tržišta.

Naravno da je tu i puno nepoznanica, ali strateško određenje Hrvatske- ući dublje u euroatlantske integracije (Schengen, eurozonu i NATO) - ne ostavlja previše prostora za nekakve eksperimente.

Uostalom, činjenica je kako u Hrvatskoj nije bilo ozbiljnijih otpora uvođenju eura kao sredstva plaćanja. Svi znamo kako je već godinama euro paralelno platežno sredstvo u Hrvatskoj, a sigurno ćemo, barem u bankarskom poslovanju, imati manje manipulacija kod tečajnih razlika i stope kreditnih kamata.

Druga je stvar što su pohlepa i neodgovorno ponašanje u prvim danima uvođenja eura omogućile neopravdano podizanje cijena, što je sasvim drugi problem od cilja koji se želi postići uvođenjem eura. Dakle, kuna nam je uvijek u srcu, a na euro smo se već naviknuli.

Vas godinama optužuju da ste ''razbili'' HSP, a ja postavljam logično pitanje: kako to da onda, kada već gotovo 14 godina niste u toj stranci, pravaši nikako da dođu na ''zelenu granu''?

Vi ste u svom pitanju praktički dali odgovor. Povukao sam se iz HSP-a prije punih deset godina, a na čelu stranke nisam 14 godina. Dakle, bilo je više nego dostatno vremena, ako sam ja bio prepreka funkcioniranju i jačanju HSP-a, osigurati novu platformu, ljude, strategiju, novac i barem zadržati one pozicije koje sam iza sebe ostavio u HSP-u.

Podsjetit ću hrvatsku, a posebno pravašku javnost, da sam 2009. godine prepustio svoj saborski mandat, što nitko ne čini, mom nasljedniku, ostavio vrlo stabilnu financijsku situaciju, više od 400 gradskih, općinskih i županijskih vijećnika i 20-tak potpuno opremljenih stranačkih ureda po cijeloj Hrvatskoj. Isto tako, kada sam odlazio imali smo jasno definiranu stranačku politiku i vrlo dobre perspektive.

Dakle, u ovih 14 godina od kako nisam na čelu HSP-a možemo govoriti da je pozicija u kojoj je HSP bio kad sam ja odlazio, gotovo nedostižan san za današnji HSP. Meni je to žao, volio bih da je drugačije, ali mogu bez ikakve prepotencije kazati da je rušenjem mene srušena i Hrvatska stranka prava kao ozbiljna i parlamentarna politička stranka.

Sve uvrede koje idu prema meni kao ''grobaru pravaštva'' ne mogu promijeniti te činjenice. Velika operacija uklanjanja mene s čelnog mjesta HSP- a bio je težak udarac autentičnoj desnici u Hrvatskoj, od kojega se ona u institucionalnom smislu nikad nije oporavila.

Je li desnica, ona prava, autohtona, u Hrvatskoj zauvijek mrtva?

Godinama se kao kukavičje jaje na hrvatskoj desnici podmeće priča o nekakvim pokušajima okupljanja, na koje mogu nasjedati samo oni koji uopće ne poznaju stanje na desnom političkom spektru. Da biste uopće mogli govoriti o postojanju autentične nacionalne desnice, morate imati nekoliko vrlo snažnih pretpostavki koje bi omogućile ponovno oživljavanje desnice kao relevantne parlamentarne snage.

Desno biračko tijelo u Hrvatskoj postoji, ali ne postoji jasna politička ideja, platforma, frontmeni, stranačka infrastruktura, aktivnosti, osuvremenjivanje, pa se zato stječe dojam da nema desnice u Hrvatskoj.

Ovo što se percipira u hrvatskoj javnosti kao desnica, antipod je onoga što desnica u Hrvatskoj treba predstavljati. Kako je rušenjem HSP-a i mene ostao institucionalno ispražnjen prostor desnice, njega su popunile opcije koje slobodno možemo nazvati ''kriptodesnicom'', pri čemu ponajviše mislim na MOST, Domovinski pokret i Suvereniste. Nemam namjeru svaku od tih grupacija posebno elaborirati, ali je više nego vidljiv potpuni nedostatak ideje i vizije. Cjelokupno političko djelovanje ove ''kriptodesnice'' svodi se na to da budu sablja u rukama Zorana Milanovića u obračunu s HDZ-om.

Nikako nije jasno kako ta tzv. desnica misli u slučaju dolaska na vlast voditi državu i s kime. Koji je vrijednosni sustav kojeg zagovaraju, osim povremenih ideoloških moratorija koje zagovara, primjerice, MOST i Nino Raspudić iz čisto pragmatičnih razloga? Dakle, oni očito dijele vrijednosni sustav s SDP-om, Peđom Grbinom, Zoranom Milanovićem, MOŽEMO, PAMETNO, stoga, takva pozicija ''kriptodesnice'' da nije tragična, bila bi tragikomična.

Zašto je Hrvatskoj potrebna desnica?

Ovo što sam gore naveo put je bez povratka i dok god se u život ne vrati prava nacionalna desnica u Hrvatskoj neće biti moguće nikakve kvalitetne promjene, jer će jedine opcije biti HDZ bez korektiva, ili jugoslavenska ljevica sa svime što ona predstavlja i nosi.

Upravo zato i dan-danas djelujem politički. Moji komentari, analize, objave koje vrlo intenzivno plasiram još od predsjedničkih izbora, nisu samo analiza stanja na desnici i u hrvatskom društvu, nego kroz svako pojavljivanje u javnosti govorim o onome što u Hrvatskoj treba činiti kako bi se uspostavilo desno krilo hrvatske političke scene koje bi imalo snagu potaknuti korjenite promjene u hrvatskom društvu. Hrvatskoj je upravo zato potrebna desnica.

Je li danas naša država u ''raljama'' globalističke, tzv. woke politike i slijedi li zapadne trendove?

Svijet danas nije svijet iz 1991. godine kada smo u tadašnjim epohalnim promjenama u svijetu, posebno u Europi, iskoristili trenutak, obnovili i obranili svoju državu. Stvaraju se nove blokovske promjene svijeta, a mi pripadamo zapadnom civilizacijskom krugu, ma što on predstavljao. Uistinu, mi nismo ni vojno ni politički nesvrstana država, nego duboko integrirana članica Europske unije i NATO saveza, iz čega proizlaze određena prava, ali i obveze, pa i pravila ponašanja koja su dominantna u tom krugu.

Naravno, u tom okruženju ima cijeli niz pojava, pravila, koja ne odgovaraju, ili dijelom, ili većinski onom vrijednosnom sustavu kojega hrvatski narod u svojoj tradiciji i uljudbi najviše njeguje. To je odnos prema obitelji, vjeri, domovini, ali to je također izazov i prilika da se hrvatski narod okrene tim vrijednostima na kojima smo prije više od tri desetljeća krenuli u projekt stvaranja hrvatske države.

Globalističke politike postoje, svijetom pušu novi vjetrovi, ali to ne znači kako mi kao narod, jedan od najstarijih naroda Europe, nemamo potencijala i unutarnje energije čuvati svoj identitet. Danas se često koristi izraz suverenizam, a ja bih radije koristio, kada se već radi o nama kao narodu, izraz hrvatski nacionalizam.

Koji uopće narodi u svijetu mogu biti suvereni u poimanju suverenizma iz 19., ili početka 20. stoljeća? Možda samo veliki narodi i države, kao Kina, Amerika, Indija, možda Brazil, mislim da ne mogu niti oni i da se poimanje suverenizma, barem kada se radi o nama, treba podvesti pod nazivnik očuvanja identiteta te nacionalnog intergacijskog povezivanja hrvatskog naroda u domovini i izvan nje, što je ustvari prava tema hrvatske desnice.

Kako se snalazite u ovom ''novom'' svijetu koji se stvara pred našim očima?

Osobno nemam problema nositi se s izazovima tzv. novih vjetrova, jer smatram da kao narod možemo i moramo kroz obitelj i kroz odgoj čuvati svoj identitet koji je jednako suverenitet. I u doba komunizma i zatiranja hrvatskog imena, jezika, kulture, upravo kroz obitelj i vjeru, ne samo da smo sačuvali svoj identitet, nego smo akumulirali energiju koja je omogućila stvaranje hrvatske države. I danas upravo na tom modelu možemo plivati kroz ovo vrijeme u kome se svijet danas nalazi.

Vjerojatno nitko u hrvatskoj politici nije bio toliko kritiziran, da upotrijebim i grublji izraz, koji vjerno oslikava s čime ste se suočavali, ''pljuvan'', kao Vi. Kako ste se s time nosili prije, a kako danas gledate na to?

Bio sam kritiziran, napadan i vrijeđan, i bit ću, upravo zbog ovoga što sam Vam iznio u ovom razgovoru, jer smatram da predstavljam, odnosno, zalažem se upravo za one vrijednosti koje hrvatskom narodu omogućavaju opstanak na svjetskoj pozornici.

Iz današnje perspektive to ''pljuvanje'' doživljavam drugačije nego kad sam bio 30 godina mlađi. Tada sam to smatrao nekom vrstom osobnog napada na mene i smetalo mi je, ali danas to doživljavam kao priznanje svojoj dosljednosti i autentičnosti.

Jeste li zadovoljni kvalitetom hrvatske države?

Kada govorimo o kvaliteti hrvatske države, prvo moramo upozoriti kako mnogi postojanje neovisne države uzimaju zdravo za gotovo, a ja dobro znam da to nije baš tako. Ogromne su žrtve i trud uloženi u postojanje Hrvatske i zbog toga ne smijemo biti zadovoljni postojećim trenutnim stanjem, ali ne na način negacije svega što se u Hrvatskoj čini i radi. Jasno da može biti kvalitetnije i bolje i bit će.

Gdje smo pogriješili, što je moglo bolje?

Ako govorimo što je moglo biti bolje, spomenuo bih propuštene prilike provođenja lustracije u hrvatskom društvu, odnosno, otklanjanja posljedica komunističkog totalitarnog sustava koji je uništavao hrvatsko društvo pola stoljeća. Neprovođenje lustracije ostavilo je teške posljedice na svim poljima društvenih i ekonomskih djelatnosti u Hrvatskoj.

Vjerujem u mlade obrazovane naraštaje i nadam se kako će upravo oni iskoristiti priliku i ponosno izgrađivati Hrvatsku kao državu po mjeri svakog njezinog državljanina.

Za čime najviše žalite u svojoj dugogodišnjoj karijeri?

Osobno ne žalim ni za čime. Jer smatram da sam dao svoj doprinos stvaranju hrvatske države, a sama politička karijera u datim okolnostima, usuđujem se ustvrditi, bila je briljantna.

Žao mi je, na neki način, samo to što nisam uspio 2003. godine uvesti HSP u hrvatsku Vladu, usprkos izvrsnog izbornog rezultata, ali su se Ivo Sanader i HDZ tada opredijelili za oživljavanje političkog srpstva i dovođenje Milorada Pupovca u poziciju u kojoj je, evo, već 20 godina, a čije posljedice i danas osjećamo. Šteta, nije moja krivica, ali mi je žao.