Antifašistički, domoljubni poučak dr. Hasanbegovića i mentalni komunisti

„Hrvatska je u drugom svjetskom ratu pobijedila dva puta. Prvi put 10.travnja 1941, uspostavom NDH-a, koju su priznale sile osovine, a drugi puta 1945. kad smo sjeli za stol sa Staljinom i antifašistima."

Druga izjava osebujnog Burduša je još znakovitija! U emisiji kod svog dragog prijatelja, svog kućnog ljubimca i hvalospjevca, na pitanje što mu je najveći politički uspjeh u njegovoj političkoj karijeri Mesić spremno odgovara:

„Vrhunac moje političke karijere bio je kad sam sjeo u Titovu fotelju, u kabinetu predsjednika predsjedništva Jugoslavije"!

Stvaranje hrvatske države u Domovinskom ratu, uvođenje parlamentarizma, demokracije, osamostaljenje, Burduš nije ni spomenuo na ljestvici svojih političkih uspjeha, to su za njega marginalani povijesni događaji. Čak štoviše, ono što prešućuješ vjerojatno ni ne postoji, vjerojatno nisi nikada želio, vjerojatno si se protiv toga i borio.

U stvari nema nagađanja, nema „vjerojatno", ako želim svjedočiti istinu i ako želimo biti vjerodostojni. Mesić je uvijek želio i želi novu konfederalnu Jugoslaviju!

Mesić se sigurno fanatično borio protiv uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države sanjajući „region", a kad je Hrvatska konačno napravila prve novorođene korake , onda se fanatično borio kako bi tu državu srušio. Mesić-Manolićev „antifašistički" kružok svima je dobro poznat!? Priprema rušenja Tuđmana i državni udar svima su znani, progon Hercegovaca, branitelja, umirovljenje generala, utmničenje hrvatskih generala, lažno svjedočenje protiv svoje vlastite zemlje na Haškom sudu, optužbe vlastite zemlje za agresiju na BiH, svima je to poznato i dokazano.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište zbog toga je Mesića etički osudilo za veleizdaju nacionalnih interesa!

Nije do kraja istražen monstruozni plan fizičke likvidacije Tuđmana i to u više navrata. Raketiranje Banskih dvora samo je dobra indikacija za osnovanu sumnju kako su postojali možebitno dobro razrađeni planovi likvidacije Tuđmana u najperfidnijoj udbaškoj maniri.

Postoje i osnovane sumnje da Tuđman nije preminuo kad ga je dragi Bog pozvao k sebi, već se to moguće dogodilo voljom „antifašističkih"udbaških bogova, koji su Tuđmana prisilno poslali na onaj Svijet. A ako se to dogodilo, to ne bi bilo ništa čudno ni novo u moru nerazjašnjenih udbaško-antifašističkih likvidacija!?

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović, novi ministar kulture u hrvatskoj novoj Vladi, dokazani znanstvenik, humanist, autor brojnih znanstvenih radova iz područja povijesnih znanosti ima posve suprotan stav , suprotan Mesić-Manolićevom stavu, suprotan stavu odnarođenih koji su samo privremeno i prividno sišli sa hrvatske političke pozornice.

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović , nasuprot Mesiću tvrdi, kako Hrvatska nije dva puta pobijedila u drugom svjetskom ratu, već naprotiv, dva puta teško je poražena, fizički, moralno i mentalno.

Prvi puta Hrvatska je poražena nakon 10.travnja 1941. godine, jer se NDH pod vodstvom poglavnika Pavelića, nedugo nakon proglašenja koje je hrvatski narod s oduševljenjem dočekao, vrlo brzo pretvorila u nedemokratsku i totalitarnu državu, potpuno ovisnu o dominaciji sila osovine. Nedemokratsku i totalitarnu zbog toga što je ukinuta demokracija, ukinute su parlamentarne stranke, potpuno su derogirane ustavne ovlasti Hrvatskog državnog sabora koji je postojao samo fiktivno, dok je Pavelić vladao manirom diktatora po diktatu Hitlera i Gestapa.

Drugi puta Hrvatska je poražena još teže, s nesagledivim posljedicama 1945. kada je postala sastavnica komunističko-staljinističke Jugoslavije, svojevrsne tamnice naroda i narodnosti. I baš tu pobjedu Mesić glorificira.

Pod doktrinarnim plaštem tek rođenog, Titovog antifašizma, stasala je i rasla komunističko-staljinistička Jugoslavija. Pod „floskulom" antifašizma temelji Jugoslavije udareni su prvo zločinima na Bleiburga i bio je to tek početak te „antifašističke" borbe koja je strateški provedena zbog genocidnog i biološkog uništenja potencijalnih ideoloških protivnika. Titov antifašizam pretvorio se u fašistički ubilački stroj u miru nakon poraza nacizma i fašizma.

Osveta, uklanjanje neprijatelja u ratovima i nakon njih je poznata stvar, ali dokidanje svake slobodoumne misli, dokidanje demokratskih dosega, višestranačje, parlamentarizam, dokidanje onih dosega sloboda na kojima zapravo u dubokom smislu počiva i istinski antifažizam nije ništa drugo doli klasična diktatura.

Oduzimanje slobode, neprocjenjivog Božjeg dara, nema nikakve veze ni s antifašizmom niti s opće ljudskom humanošću, sa socijalizmom s ljudskim licem, kako se znaju dičiti drugovi.

Klasičnu diktaturu sila osovine koja je provođena u Drugom svjetskom ratu porazili su istinski antifašisti predvođeni zapadnim demokratskim politikama , a oni koji su nakon tih događaja uveli novu komunističku diktaturu kao što bijaše Titova Jugoslavija, nisu ništa drugo nego novi fašisti s antifašističkim predznakom!

Ta dva pojma okrenuta jedno prema drugom, u samom svom biću, u dubokoj su suprotnosti. Svaki istinski, općeljudski, humanitarni i globalni antifažizam uvijek bi se borio protiv svakog oblika diktature, borio bi se protiv komunističke zločinačke filozofije, borio bi se protiv dokidanja demokratskih dosega, borio bi se protiv svakog oblika dokidanja ljudske slobode, borio bi se za parlamentarizam.

Umjesto borbe za te opipljive i dokazane globalne političke vrijednosti, jugoslavenski antifašisti pretvorili su se u najgore fašiste, organizatore i pomagače u počinjenju najgorih zločina protiv čovjeka i demokracije od 1945. sve do 1990.godine. Provodili su teror i zločine isto kako ih je provodio i sam Hitler. Na žalost, oni su i dan danas vladari Hrvatske!

Istinski hrvatski i ini antifašisti , koji su znali što riječ antifašizam znači, pogubljeni su poput Andrije Hebranga, a njihove obitelji „ubijane" su stvarno i fiktivno kroz cijelo vrijeme postojanja bivše Jugoslavije, dugih 45 godina.

Iskreni hrvatski antifašisti pokazali su svoje lice i svoje hrvatsko srce „maspokom" 1971. god. za vrijeme „hrvatskog proljeća" i doživjeli su strahoviti pogrom pod plaštem jugoslavenskog antifašizma iza kojega se zlokobno skrivao tipičan fašizam!

Doživjeli su pogrom, bili su prokazani kao najgori fašisti i nakon toga su osjetili svu moć i torturu malja tog demagoškog jugoslavenskog „antifašizma i socijalizma s ljudskim licem". Stotine tisuća godina robije zapravo jasno otkrivaju lice tog „antifašizma" koji se koristio najgorim fašističkim nedemokratskim metodama.

Jednostavno nije ni teoretski moguće biti istovremeno i fašist i antifašist. Ili si jedno ili si drugo? To čak nije moguće ni u formuli „alter ega", to je čisti psihijatrijski slučaj, koji se toliko izopačio da su i sami uvjereni „antifašisti", aktivirajući svoj psihološki obrambeni mehanizam, uvjerili sami sebe kako je komunistička diktatura zapravo jedan humani oblik antifašizma.

Ti zabluđeni „antifašisti" ponašaju se kao Munchaussen koji sam sebe pokušava iščupati iz močvarnog živog blata vukući se za vlastitu kosu. Tako i oni sebe žele izvući iz septičke jame prepune morbidnih zločina, ali ne mogu. Ne mogu dok ne priznaju istinu, ne mogu dok ne zatraže oprost, ne mogu dok ne prođu katarzu, ne mogu dok ne budu lustrirani.

Još uvijek se nadaju kako će neki imaginarni novi svjetski poredak, neka nova Jugoslavija zauvijek prikriti njihov fašistički antifašizam, njihovu povijesnu prijevaru koja preko ZAVNOH-a stoji i u hrvatskom Ustavu, što je navodno dokaz njihovog istinskog antifašizma.

Nažalost njihov mentalno-komunistički antifašizam se ne može mijenjati, jer je mentalan, nepopravljiv, a Ustav Republike Hrvatske itekako se može mijenjati unošenjem pravog, humanog, općeljudskog, globalnog antifašizma, unošenjem jedinog i pravog antifašističkog temelja nastanka i opstanka hrvatske države, a to je antikomunistički Domovinski rat koji nas je obranio od komunističke Jugoslavije.

Znak jednakosti između fašizma i komunizma danas ni jedan ozbiljniji teoretičar ne dovodi u pitanje!

Istinsko domoljublje i istinski antifašizam u punom značenju tih riječi jedno je te isto. Fašist ne može biti domoljub, kao što fašist ne može biti istovremeno i antifašist. Jedno i drugo su u dubokom moralnom, božjem i ljudskom sukobu i tako će biti dok bude Svijeta i Vijeka!

Pravi hrvatski domoljubi i pravi hrvatski antifašist, oni koji su bili skriveni u krilu totalitarne zločinačke diktaturi bivše Jugoslavije, oni koji su bacili partijske knjižice, i oni koji nikada nisu imali partijske knjižice pokazali su svoje zajedništvo, prihvatili su šansu demokracije i neviđenom hrabrošću na krilima vizije Franje Tuđmana krenuli su protiv klasičnog jugoslavensko-srpskog fašizma braniti i stvarati slobodno i demokratsko društvo.

Hrvatski branitelji jedini su istinski pobjednici u povijesti Hrvatske, jedini su pravi i istinski državotvorci, a to su djelatno pokazali kad su porazili najgore oblike komunističkog, Jugoslavenskog, Titovog fašizma.

Jesu li domoljubne snage istinski porazili mentalno-komunističke-„antifašiste" do kraja? Nisu, jer kako svjedočimo iz dana u dan, to baš i nije tako jednostavan zadatak.

Piramida jugoslavenskog komunističko-diktatorskog zla pod plaštem lažnog antifašizma strateški je građena dugih 45 godina, strateški je savršeno isplanirana, a u temeljima te piramide duboko su zazidani zločini, istina i svjetlo iza bezbroj pregradnih zidova kakve su istraživači zločina našli u Hudoj jami. Posljedice tog strateškog plana zla osjećamo i dan danas, a u sva tkiva hrvatskih institucija infiltrirali su se čuvari smrti, čuvari lažnog antifašizma.

Otkrivanje „Istina" o svim zločinačkim ideologijama prvi je i najvažniji preduvjet za ostvarenje „hrvatskog sna" , drugi preduvjet je priznanje počinitelja, ideologa i sakrivača zločina iz kojega izlazi katarza!

Treći preduvjet je demokratizacija medija, kao nužnog alata kako bi se istina u kratkom roku mogla iskomunicirati s običnim narodom kojemu je ispran mozak do te mjere da još uvijek, zabluđeni, gotovo u 50 postotnom broju glasuju upravo za svoje jedine i istinske neprijatelje, za zatirače sloboda, za otimače vjekovnih snova našoj dragoj naciji.

Istina, ta univerzalna Kristova poruka, jer bez istine nema „ni puta ni života", temelj je svakog humanog demokratskog ustroja kako ga žive i poštuju gotovo sve demokratski ustrojene zemlje Svijeta! Istina je ta koja osobađa stvaralački duh, koja pokreće ekonomiju, gospodarstvo, kulturu, pisanu i izgovorenu riječ.

Inzistiranje na lustraciji nije „lov na vještice", inzistiranje na istini univerzalan je doseg čovječanstva i jedino na temeljima istine može biti izgrađeno svako demokratsko društvo koje imalo drži do sebe, koje drži do svoje zemlje, do svojih nacionalnih interesa.

Potrebno je lustrirati mentalno komunistički sustav razmišljanja i zakonski zabraniti veličanje Titovog komunističkog režima i svih njegovih sastavnica i sljednika!

Antifašistički poučak dr.sc. Zlatka Hasanbegovića tek je „friška" boja na startnoj crti u utrci za istinom, a put do cilja je dalek, trnovit i mukotrpan.

Nedavno smo tome svjedočili u najprljavijoj saborskoj noći otkako pamtim hrvatski parlamentarizam, nedavno smo svjedočili pripremi „ubojstva" Hasanbegovića, glavnog trkača prema ciljnoj ravnini na kojoj piše ISTINA. Trebalo ga je ubiti, moralno i ljudski diskreditirati, dok još nije napravio ni prvi korak. Tako to rade ubojice, „bolje sprečiti nego lečiti"!

Piramida mentalno-komunističkog zla još uvijek stoji netaknuta, još uvijek imaju novac i sve alate u svojim rukama, pozivajući se na demokratska prava i procedure kojima do beskraja žele produžiti svoju dominaciju nad hrvatskim društvom u svim segmentima.

Samo hrvatska hrabrost, srce, pamet, razum, istančan osjećaj za pravdu i strpljivost mogu nas dovesti do cilja istine, jer kad prijeđemo tu zadanu ciljnu ravninu više nikada ništa ne će biti isto, nestat će ugroze Hrvatske, bit će oslobođena hrvatska državotvorna misao, nacija i demokracija.

Isplati se raditi na tome svaki dan sve više, isplati se obuzdavati emocije, isplati se kontrolirano trpjeti! Na pravom smo putu! Imamo Hrvatsku, imamo Predsjednicu, imat ćemo Premijera, predsjednika Hrvatskog državnog sabora. Imat ćemo sve političke poluge moći i u jednoj demokratskoj plimi, koja će na površinu, iz dubina uzburkanog mora izjedriti istinu, a zbog toga, zbog te istine, moramo svi biti na istom valu te plime.

Idemo zajedno, svi na istom plimnom demokršćanskom valu, svi oni iskreni antifašisti koji duboko razumiju i žive domoljubni antifašistički poučak Zlatka Hasanbegovića, hrvatskog ministra kulture.

Gospodin Zlatko Hasanbegović i gospođa Bruna Esih, oboje relevantni znanstvenici s instituta Ivo Pilar, oboje na listama HDZ-a, imaju znanje, kompetencije, viziju, domoljublje i hrabrost suočiti se sa najvažnijom povijesnom zadaćom.

Imaju hrabrosti osvijetliti tamne strane hrvatske povijesti! Za demokršćanski korpus hrvatskog naroda relaksirajuća je spoznaja da Hasanbegović i Esih imaju punu podršku gospodina Andreja Plenkovića koji razumije da suočavanje s prošlošću nije samo svjetonazorsko ni ideološko pitanje.

Rušenjem mitova komunizma otvorit će se novi prostor dokidanja mentalno komunističkog gospodarskog kartela, otvorit će se prostor demokratskoj pravnoj državi bez koje ni ekonomija ne može napraviti ni jedan značajniji korak naprijed. Pravna sigurnost osnova je za svaki ekonomski napredak, a pravne sigurnosti ne će biti ukoliko tim aparatom i nadalje budu upravljali netaknuti elementi na doktrini bivšeg komunističkog sustava.

Na toj političkoj platformi, na kombinaciji ekonomsko-svjetonazorskih pitanja mogu se dobiti ovi izbori, na kombinaciji brojaka i emocija, na toj platformi Hrvatska će dobiti snažan zamah i pobjednicima izbora osigurati i sljedeći mandat. Ovo je bitka za duhovnu i ekonomsku budućnost Hrvatske i toga treba biti duboko svjestan svaki glasač na predstojećim izborima.