Ankete su oruđe za popravak rejtinga političke strukture kojoj pogoduju

Poslije blamaže u dvama ciklusima izbora za Europski parlament i nakon potpunog promašaja na izborima za predsjednika Republike, istraživanja javnog mnijenja, koja provode dvije kuće u Hrvatskoj, a prenose ih najutjecajniji mediji, našla su se, barem za neko vrijeme, „u magarećoj klupi“. Nakon totalnog istraživačkog fijaska u najavi rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora, istraživači javnog mnijenja i njihove pogreške postali su predmetom interesa medija i razočaranja javnosti. Ipak, ponajviše je razočaran ostao Ivo Josipović. On, naime, nije shvatio da su rezultati istraživanja, koje donose hrvatski mediji, dobro oruđe za stabiliziranje i popravljanje rejtinga političke strukture kojoj ona pogoduju, ali nikako ne oruđe za vrednovanje javnih politika ili za kreiranje predizbornog nastupa. Greška naivnog bivšeg predsjednika bila je u tome što su se njemu nalazi o tome kako je on neprikosnoveno najpopularniji političar i kako zapravo nema konkurenta na izborima toliko dopali da je počeo u njih vjerovati i prema tome voditi svoju politiku. To je rezultiralo podcjenjivačkom kampanjom u odnosu na njegovu glavnu izbornu protivnicu, a ta ga je kampanja vodila u izborni poraz.

Oni koji su u javnosti branili renome ovih agencija za istraživanje javnog mnijenja tvrdili su da krivicu za blamažu, koja se dogodila na predsjedničkim izborima, ne snose istraživači javnog mnijenja, nego mediji koji su, navodno, nekompetentno interpretirali rezultate tih istraživanja. Do neke mjere to je točno, jer istraživanja javnog mnijenja ovih dviju kuća nemaju kvalitete izborne prognoze. Da bi se na osnovu istraživanja javnog mnijenja izradila izborna prognoza, rezultate istraživanja treba interpretirati tako da u uzorku ostanu samo oni koji će izaći na izbore. Osim toga, u Hrvatskoj je uobičajeno da istraživanja javnog mnijenja podcjenjuju rejting stranaka desnice i desnog centra, prije svega, HDZ-a i HSS-a, jer konzervativni birači ovih dviju stranaka često odbijaju sudjelovanje u istraživanjima javnog mnijenja. Istraživačima, koliko god ozbiljni i nepristrani bili, iz uzorka izmiče dio biračkog tijela koji odbija sudjelovati u istraživanju, a ako se želi realno predstaviti političko opredjeljenje birača potrebno je unijeti korekturu i „predvidjeti“ političke prioritete tih birača. S iskustvom brojnih političkih ciklusa, danas to ne bi bilo teško napraviti, ali dvije vodeće kuće to ne rade.

U nas je ipak jednostavnije izraditi izbornu prognozu za izbore za predsjednika Republike nego za parlamentarne izbore. Naime, cilj stranaka koje se natječu za parlament nije osvajanje što više glasova, nego što više parlamentarnih mandata. Hrvatska ima loš izborni model, u kome je država podijeljena na deset izbornih jedinica, a iz svake se bira relativno mali broj zastupnika – 14. Za pretvaranje glasova u mandate rabi se d'Hondtova metoda, koja vrlo vjerno preslikava volju biračkog tijela u predstavničko kad se dijeli relativno velik broj mandata, ali kad ih se dijeli manje od 15 nastaje velika devijacija. Devijacija u pretvaranju glasova u mandate u hrvatskom izbornom sustavu, koji je nominalno razmjeran, podjednako je velika kao da se koristimo sustavom apsolutne većine. Dvostranačje je inače popratni učinak dugotrajne primjene većinskoga izbornog sustava, a hrvatski stranački sustav s dvjema dominantnim političkim strankama posljedica je korištenja ovim izbornim sustavom od 2000. do danas.

Budući da cilj političkih stranaka nije osvojiti što više glasova, nego što više mandata, u istraživanjima, koja žele biti relevantna za izradu izborne prognoze, moraju se pratiti odnosi stranaka u izbornim jedinicama. D'Hondtova metoda ne pogoduje uvijek dvjema najvećim strankama. Ona čini još veću devijaciju u slučajevima kad je u nekoj izbornoj jedinici jedna lista u dominantnoj poziciji u odnosu na ostale. Velike prednosti jedne liste ili stranke u nekoj izbornoj jedinici rezultiraju njenom dodatnom nadzastupljenošću u budućem parlamentu. U sustavima, u kojima se mandati ne dijele na nacionalnoj razini, uvijek je komplicirano izraditi izbornu prognozu.

Problem pri izradi izborne prognoze za američke predsjedničke izbore predstavlja činjenica da se kandidati na izborima ne bore za glasove, nego za elektore i da je s manje glasova na nacionalnoj razini moguće osvojiti više elektorskih glasova. Kandidati na izborima stvaraju ozbiljne strategije i procjenjuju šanse u pojedinim utvrdama koje donose najviše elektorskih glasova, a one savezne države, koje daju mali broj elektora, uglavnom ostaju na margini predizborne utrke. Još je složenije predvidjeti izborni rezultat u zemljama poput Velike Britanije, koje rabe sustav relativne većine, pa se mandati dijele u uninomimalnim izbornim jedinicama. Ove su godine tamošnji istraživači doživjeli debakl, i to zbog vrlo malog pomaka u političkoj areni. Iako su Laburisti osvojili više glasova nego na prethodnim izborima, pretrpjeli su težak izborni poraz, jer postoci glasova pridobiveni u Engleskoj nisu donijeli relevantan broj novih mandata, a stranka je pretrpjela golem poraz u Škotskoj, gdje je ojačana Nacionalna stranka pobijedila u zamalo svim izbornim jedinicama, a Laburisti, koji su do ovih izbora u Škotskoj imali jaku utvrdu, ostali su bez velikog dijela svojih mandata. S druge strane, propast liberala iskoristili su konzervativci, koji su uglavnom osvojili mandate što su ih liberali izgubili, iako je stranka osvojila podjednak broj glasova kao i na prethodnim izborima.

Istraživanja, što ih u Hrvatskoj provode dvije dominantne agencije, doista možemo smatrati samo naznakom trendova. Ovaj se put, međutim, dogodio ozbiljniji propust istraživača od spomenutih grešaka, to jest da istraživanje ne akceptira utjecaj podjele zemlje na izborne jedinice na izborni rezultat i da relevantan postotak konzervativnih glasača izmiče istraživačima iz uzorka. U svim medijima sada je glavna vijest da je SDP-ova koalicija prvi put nakon godine dana u prednosti pred HDZ-ovom. Ta je prednost samo na razini statističke greške, ali to ne utječe na dominantnu interpretaciju rezultata istraživanja javnog mnijenja.

Problem, međutim, nije u tome što je razlika vrlo mala, nego u tome što SDP-ova koalicija još uvijek nije definirana. Očito je da će tri stranke, koje su izgubile parlamentarni potencijal - HNS, HSU i Laburisti, ući u predizbornu koaliciju sa SDP-om, jer bez toga ne mogu računati na parlamentarni status. Jasno je da je njihov pregovarački potencijal vrlo mali, tako da je izvjesno da će na kraju pristati na uvjete što će ih diktirati SDP. Drukčije je s IDS-om, koji je na nacionalnoj razini mala stranka, ali je dominantna politička stanka na razini županije i relevantan politički akter na razini izborne jedinice. IDS-ovci su fokusirani na obnašanje lokalne i regionalne vlasti, pritom im konkurent nije HDZ nego SDP, koji je već 2013. pokušao neprijateljsko preuzimanje vlasti u Istri, a izvjesno je da će istu stvar pokušati i 2017. ako tu stranku nastave voditi Zoran Milanović i njegov krug, koji je i provocirao razbijanje koalicijske suradnje IDS-a i SDP-a na izborima 2013. Za IDS-ovce predizborna parlamentarna koalicija predstavlja golem rizik – njome preuzimaju odgovornost za neuspješnu Milanovićevu vladavinu, a svoje biračko tijelo „otvaraju“ SDP-u, jer na neki način šalju poruku da je glasovanje za SDP isto što i glasovanje za IDS. Osim toga, njihovi glasači u velikoj su mjeri protiv takve koalicije, a stranka ima neupitan parlamentarni potencijal – sama bez problema osvaja dovoljno zastupnika za formiranje parlamentarnog kluba.

Milanović je kao svoj predizborni program nametnuo paradigmu „mi ili oni“.  Njome ucjenjuje IDS da uđe u predizbornu koaliciju, jer u tom obrascu mišljenja vrijedi: „onaj tko nije s nama, taj je protiv nas“. A kad još k tome „kvalificirani“ istraživači konstatiraju da „ako smo svi zajedno, pobjeđujemo HDZ“, jasno je da se članovima i vodstvu IDS-a šalje poruka: „Ako ne uđete u koaliciju, vi ćete biti krivi za propuštanje već sigurne pobjede, a to znači da ste HDZ-ova peta kolona“.