ANKETA Kakvu presudu haaškoj šestorci očekujete, hoće li Hrvatska biti osuđena za agresiju?

Podnošenje podnesaka u ovom predmetu završeno je 29. svibnja 2015., a žalbeni postupak trajao je od 20. do 28. ožujka 2017.

Podsjetimo, Prlić je bio predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne. U prvostupanjskom postupku osuđen je na 25 godina zatvora.

Stojić je bio ministar obrane HRHB, zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Osuđen je na 20 godina zatvora.

Slobodan Praljak prvo je bio predstavnik MORH-a u HRHB, a kasnije načelnik Glavnog stožera HVO-a. Osuđen je na 20 godina zatvora.

Petković je bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a kasnije, od Praljkova imenovanja, zamjenik zapovjednika HVO-a. Također je osuđen na 20 godina zatvora.

Ćorić je bio načelnik Uprave vojne policije HVO-a, u studenom 1993. imenovan za ministra unutarnjih poslova HRHB. Osuđen je na 16 godina zatvora.

Pušić je bio zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjeljenju Uprave vojne policije, predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, na čelu povjerenstva kojem je povjerena uprava nad svim zatvorima i zatočeničkim centrima HVO-a, predstavnik HVO-a u odnosima s međunarodnom zajednicom i visokim dužnosnicima Hrvatske i BiH. U prvostupanjskom postupku osuđen je na 10 godina zatvora.

Svi su se dobrovoljno predali i prevezeni su u pritvor ICTY-a 5. travnja 2004.

Suđenje je trajalo 465 dana, broj svjedoka tužiteljstva popeo se na 249, broj dokaznih predmeta tužiteljstva iznosio je 4914, a broj dokaznih predmeta Sudskog vijeća 15.

Prvobitna optužnica potvrđena je 4. ožujka 2004., a objavljena 2. travnja 2004. Dana 16. studenoga 2005. tužiteljstvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženih. Dana 22. ožujka 2008. tužiteljstvu je naloženo da izmijeni optužnicu kako bi dodatno pojasnilo određene navode. Druga izmijenjena optužnica podnesena je 11. lipnja 2008. i postala je važeća optužnica.

Optuženi su se na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti teretili za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršenje zakona i običaja ratovanja.

Dana 29. svibnja 2013. raspravno vijeće u sastavu Jean-Claude Antonetti (predsjedavajući), Árpád Prandler, Stephan Trechsel i Antoine Kesia-Mbe Mindua (rezervni sudac) izreklo je presudu u kojoj je potvrdilo odgovornost optuženih za zločine u općinama Prozoru, Gornjem Vakufu i Jablanici te Mostaru.

Po težini nedjela ističe se selo Stupni Do koje su 23. listopada 1993. napale oružane snage HVO-a. Prema presudi, pripadnici specijalnih jedinica "Maturice" i "Apostoli" silovali su i seksualno zlostavljali tri žene i ubili 36 osoba, uključujući troje djece od 13, 8 i 3 godine. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.

Suci su također utvrdili da je 8. studenoga 1993. tenk HVO-a cijeli dan otvarao vatru po mostarskom Starom mostu koji se dan poslije srušio. Iako ga je koristila Armija BiH, pa je za HVO predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje mosta prouzrokovalo je neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara.

Udruženi zločinački poduhvat i upletenost Hrvatske u međunarodni spor prema osudi Suda

Sudsko vijeće većinom je glasova ocijenilo da je sukob između HVO-a i ABiH 1993.-94. bio međunarodni sukob. Iz dokaza se vidi, kazao je sud, da su se snage hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv ABiH i da je Republika Hrvatska imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.

Taj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili postati nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom.

U prosincu 1991. čelnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (uključujući tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na područjima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni.

U najmanju ruku od kraja listopada 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorija Herceg-Bosne, stoji u presudi.

Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici UZP-a kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne, ocijenilo je Vijeće.

U pogledu svakog od optuženih, suci su se većinom glasova uvjerili da su značajno pridonijeli UZP-u i da iz njihova doprinosa proizlazi da su namjeravali ostvariti zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva.

Jasno je da je presuda puna spornih teza poput udruženog zločinačkog poduhvata, no zanima nas Vaše mišljenje, poštovani čitatelji. Kakva će biti presuda?