Analiza: Većim ovlastima Josipović želi blokirati buduću HDZ-ovu vladu

Frapantno, iako je s pozicije demokratske procedure izrazito sporna, inicijativa predsjednika Josipovića, na kojoj zasniva svoju „predizbornu ponudu“, u javnosti prolazi bez reakcija. Lani je predsjednik Republike, nakon što je propala inicijativa o ustavnim promjenama, koju je radi pokušaja sprečavanja izručenja dvojice visokih funkcionara represivnog aparata komunističkog sustava pokrenuo aktualni predsjednik Vlade, okupio ponajbolje hrvatske ustavno-pravne eksperte kako bi napravili nacrt ustavnih promjena što bi ih onda Predsjednik inicirao.

Predsjednik Josipović točno je procijenio da će njegova radna skupina nacrt pripremiti neposredno prije predsjedničkih izbora. Tada je, međutim, računao i na to da predsjednički izbori neće biti natjecateljski u pravom smislu riječi, da na njima neće imati ozbiljnog protukandidata i da će se samo „prošetati“ izbornom procedurom. Situacija, u kojoj se našao, da ima ozbiljnu protukandidatkinju s realnim izbornim šansama, prije godinu je dana bila posve neočekivana. Neočekivano je bilo i to da će popularni Predsjednik u borbu za drugi mandat ući s dva „meka trbuha“, koja njegovoj protukandidatkinji stvaraju ozbiljnu potencijalnu prednost u kampanji: spornima su zbog promjene globalnih odnosa postale njegova vanjska politika, u kojoj je izostalo jasno definiranje hrvatskog euroatlantizma, a zbog nesposobnosti aktualne administracije, i unutarnja politika, jer nije ostvario svoju ustavnu obvezu brinuti se „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“ (članak 94., stavak 2. Ustava) i time je omogućio posve nekontrolirano, neracionalno i nepredvidivo ponašanje svojevrsnoga „ludog rimskog cara“ na mjestu predsjednika Vlade.Josipović je prije godinu dana bio svjestan da će utjecaj Vlade dramatično padati, a to su znali svi koji iole razumiju elementarne političke procese. Promjene Ustava, koje je inicirao, bile su motivirane upravo spoznajom da će svoj drugi mandat provesti u okolnostima bitno drukčijima od onih u prvom mandatu, dakle, u odnosu koji se često neispravno naziva kohabitacijom.

Josipović je računao na to da će s lakoćom pobijediti na izborima, po mogućnosti već u prvom krugu. U takvim uvjetima, kao „plebiscitarni predsjednik“ imao bi dominantan položaj u političkoj javnosti u odnosu na Sabor i Vladu, što iz njega proizlazi, kojima je mandat na izmaku, a legitimitet ozbiljno načet. Predsjednik je prema Ustavu ovlašteni predlagatelj ustavnih promjena, pa je računao da bi uz potporu javnosti, dobivenoj na izborima, mogao u mjesecima nakon predsjedničkih izbora pokrenuti ustavne promjene, kojima bi se pripremio za „suživot“ u političkom sustavu s budućom administracijom, koja će gotovo sigurno pripadati političkoj opciji konkurentskoj onoj kojoj pripada Josipović. Zato mu je važno da poveća predsjedničke ovlasti i stekne, na primjer, pravo na suspenzivni veto na zakone, kako bi mogao neki zakon vratiti Saboru na novo odlučivanje kvalificiranom većinom te da bi mogao, barem za neko vrijeme, odložiti promulgaciju zakona i njegovo stupanje na snagu njegovim upućivanjem na provjeru Ustavnom sudu. Tako bi Predsjednik dobio manevarski prostor za ograničavanje Vlade, blokiranje njenih reformi, koje nisu prihvatljive Predsjednikovoj političkoj opciji, i tendencijskoga slabljenja administracije koja mu politički ne odgovara.

Koncept jačanja uloge predsjednika Republike, koji je u klasičnom političkom sustavu parlamentarne vlade tek nosilac reprezentativne, a ne izvršne vlasti, koji je poput engleske kraljice nepogrešiv, zato što i nema mogućnosti nešto činiti, donositi odluke kojima bi mogao počiniti pogrešku, zapravo je razgradnja modelom definiranih odnosa predstavničkoga i zakonodavnog tijela, s jedne strane, i izvršne vlasti, s druge. Većina europskih parlamentarnih demokracija ide u suprotnom smjeru, pa se u nekima, na primjer u Austriji, vode rasprave o tome ne bi li funkciju predsjednika Republike trebalo radi štednje ukinuti, funkciju reprezentiranja države prenijeti na Kancelara, a krizni management u vremenu sastavljanja administracije povjeriti predsjedniku parlamenta.
Prije godinu dana nije bilo moguće predvidjeti da će se Predsjednik naći u relativno nepovoljnom položaju u političkoj areni i da će mu koncept ustavnih reformi biti jedan od važnijih predizbornih argumenata. Naravno, u „predkampanji“ ne apostrofira one dijelove kojima nastoji za sebe osigurati povoljniju poziciju u političkome sustavu, nego one dijelove koji do neke mjere ograničavaju interese političke klase, pa se zalaganjem za smanjivanje privilegija političke klase (na primjer, smanjivanjem broja parlamentarnih zastupnika) nastoji predstaviti kao onaj koji stoji uz narod, a nasuprot privilegiranoj političkoj klasi.

U vrijeme kad je pokretao inicijativu Josipović nije računao niti na to da će u tih godinu dana doći do potpune entropije Vlade i vladajuće koalicije. Iako sada vjeruje da bi njegova izborna pobjeda mogla biti uvod u rekonsolidaciju ljevice u hrvatskoj političkoj areni, jasno je da takva obnova utjecaja ljevice nije moguća tako dugo dok Zoran Milanović vodi SDP i Vladu. U uvjetima kad vladajuća većina još uvijek opstaje, ali nije sposobna donijeti niti jednu političku odluku, jasno je da u takvom sastavu parlamenta nije moguće provesti ustavne promjene, za koje je nužno okupiti dvotrećinsku parlamentarnu većinu. Svjestan toga, predsjednik Josipović lansira još jedno „neortodoksno“ političko rješenje – govori o tome da bi svoj prijedlog Ustava ponudio građanima na referendum.

Za razliku od referenduma narodne inicijative, koji je legitiman i onda kad se odnosi na promjenu Ustava, jer se tada referendum iskorištava kao oruđe naroda protiv političke klase, inicijativa ustavne promjene referendumom, kad je pokreće predsjednik Republike (iako je on ovlašteni inicijator za raspisivanje referenduma), protivna je načelima diobe vlasti. Naime, tada se ne radi o pokušaju naroda da referendumom ograniči utjecaj političke klase, dakle, da ograniči utjecaj političara. U slučaju kad ustavni referendum inicira predsjednik Republike, koji je dio političke klase i sam pripada jednoj od političkih opcija (formalno to nije, jer mora podnijeti ostavku na članstvo u stranci, ali stvarno jest, jer ga stranka/stranke kandidiraju za predsjedničku dužnost i financiraju predizbornu kampanju), radi se o izigravanju načela ustavnosti, jer se volja samo dijela političke arene nastoji, mimo konsenzusa, nametnuti kao „volja naroda“.

Ovakvo poigravanje referendumom nije nešto za što ne bi bilo povijesnog presedana. General de Gaulle u Francuskoj je šezdesetih godina uspostavio model „plebiscitarne demokracije“. Bio je uvjeren da ne treba biti posrednika između njega, kao narodnog izabranika, i naroda, a da parlament i Vlada koja iz njega proizlazi samo remete taj odnos. Minimizirao je utjecaj Vlade i parlamenta kao zakonodavnog tijela, tako što je zakonske projekte, posve nomotehnički definirane, odbijao slati u parlamentarnu raspravu te stjecati potporu zastupnika različitih političkih interesa i stvarati interesne kompromise, nego je svoja zakonodavna rješenja, „osnažena“ vlastitom karizmom, iznosio na referendum, i kad ih je „narod na referendumu prihvatio“, ta su rješenja postala pravovaljanim zakonima. De Gaulle nije bio demokrat u pravom smislu riječi, ali je bio moralan čovjek, i kad je u travnju 1969. godine na referendumu odbačena njegova inicijativa o reformi regionalne samouprave i ograničavanju utjecaja gornjega parlamentarnog doma, odmah je podnio ostavku, iako je bio tek na polovini drugoga sedmogodišnjega predsjedničkog mandata.
Ustav se u Saboru usvaja dvotrećinskom većinom, a procedura njegove promjene mora biti definirana kao kompleksna. Ustav mora biti ustava, brana presizanju političke klase, ali i brana političkom voluntarizmu. U ozbiljnim ustavnim sustavima usvajanju Ustava prethode duge i ozbiljne rasprave o temeljnim vrijednostima, a u SAD u svakoj ustavnoj krizi stručnjaci se vraćaju interpretaciji rasprava „Otaca utemeljitelja“, sakupljenih u „Federalističkim spisima“.

Hrvatska je još uvijek pod štetnim utjecajem tradicije iz prošlog sustava kad se ustavni okvir neprestano mijenjao i prilagođavao trenutnim političkim potrebama. Činjenica da dobro obrazovani pravnik, kao što je Josipović, koji bi morao afirmirati „konzervativno“ načelo ustavnosti, zagovara prilagođavanje Ustava trenutnim potrebama, za njega je vrlo kompromitantna, a prezir prema načelu stabilnosti institucija pogubno utječe na nacionalnu političku kulturu.