KAMATARENJE

Analiza presude Vrhovnoga suda RH u 'slučaju Franak'

Autor

Direktno.hr

Kao što je već svima poznato, Vrhovni sud je donio svoju Presudu i rješenje o odbijanju revizija tužitelja i tuženih banaka na pravomoćnu presudu Visokoga trgovačkog suda u tzv „slučaju Franak“. Kao netko tko je bio vrlo aktivan u cijelome procesu, od sudjelovanja u pisanju kolektivne tužbe do čestih istupa u medijima i nastojanja da objasnim zašto je tužba opravdana i zašto bi kolektivna presuda morala donijeti olakšanje svim dužnicima u kreditima s valutnom klauzulom CHF, pokušat ću ukazati na neke bitne, manje ili više logične i manje ili više pravno utemeljene stavove Vrhovnoga suda izražene u Presudi i rješenju o odbijanju revizija na Pravomoćnu presudu Visokoga trgovačkog suda. Naravno, radi se o mojim subjektivnim komentarima koji ni na koji način ne mogu pobiti pravosnažnost same odluke o reviziji.
31.05.2015. u 09:38
Ispiši članak

1. O valutnoj klauzuli

 

1.1. Izvlačenje novca u inozemne banke matice

 

Citiram dio Presude VS-a:

„Razlog ugovaranja valutne klauzule u ugovoru o kreditu je taj da se putem nje pokuša očuvati  stvarna  vrijednost  iznosa  glavnice  koji  je  potrošaču  odobren  tim  ugovorom u kunskom iznosu, vezujući ga uz vrijednost „čvrste“ valute, u ovom slučaju švicarskog franka.

 

Kako  je  to  već  prethodno  rečeno  takvo  postupanje  tuženih  banaka,  a  koje  ima  zakonsko uporište  u  citiranim  zakonskim  odredbama,  posljedica  je  lošeg  iskustva  sa  dinarom, nekadašnjom „domaćom“valutom zbog čega, unatoč dvadesetogodišnjoj relativnoj stabilnosti kune, i dalje postoji određeno nepovjerenje u domaću valutu.“

 

Istina je to što tvrdi Vrhovni sud, međutim, poslovne banke su kredite s valutnom klauzulom CHF nudile značajnim dijelom bez pokrića CHF-om u bilanci, pa su tijekom plasiranja tih kredita pokrivale novonastale obveze kroz vanbilancu ugovaranjem nepovoljnih i štetnih forward ugovora s valutnim swapom, uslijed čega su poslovne banke imale konstantne gubitke tijekom razdoblja aprecijacije valute CHF, a te gubitke u stvari naplaćuju dužnicima u kreditima s valutnom klauzulom CHF, dok tečajne dobitke na razlici tečaja knjiže inozemne banke matice – vlasnice poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj. Na taj način oštećuju se građani Republike Hrvatske, dužnici u kreditima s valutnom klauzulom CHF, a posredno se oštećuje i gospodarstvo Republike hrvatske, jer nepotrebno razlika tečaja odlazi u inozemstvo stranim vlasnicima hrvatskih banaka. Nažalost, Vrhovni sud je propustio utvrditi taj odljev novca iz republike Hrvatske i time je zaboravio na staru rimsku izreku „ius est ars boni et aeque“ – pravo je umjetnost dobrog i jednakog – drugim riječima, pravo je vrlo konzervativno i ograničeno primijenjeno, i nisu uzete u obzir sve okolnosti koje su dovele do izrazite nejednakosti dužnika i vjerovnika, na izrazitu štetu dužnika, nakon nekoliko godina od početka otplate kredita. Pretpostavljam, s napomenom da je to otprilike točno, da su dosad inozemne banke uknjižile cca. 10 milijardi kuna na tečajnim razlikama putem forward ugovora s domaćim bankama. Ne mogu se oteti dojmu da su banke to isplanirale i na sofisticiran način ponudile visoko rizičnu valutu CHF kao lažno povoljan i kvalitetan parametar za dugoročni kredit.

 

1.2. Banke nisu upozorile na rizike valutne klauzule CHF

 

Dalje Vrhovni sud kaže:

„Čini se da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da  se  tijekom  tako dugog vremenskog  razdoblje  ne može očekivati da  će prilike u društvu, posebno  one  ekonomske  ostati  neizmijenjene,  a  koje  uz  ostala društvena  kretanja  kako  u našem  okruženju  tako  i  svijetu,  neminovno  utječu  na  vrijednost  a  time  i  tečaj  valuta,  kako nacionalne- kune,  tako  i drugih,  svjetskih valuta kao  što  su EUR,  švicarski  franak,  japanski Jen, US dolar itd.“

 

Apsolutno je točno da bi svakoj iole iskusnoj punoljetnoj osobi trebalo biti jasno sve to što Vrhovni sud izjavljuje da bi trebalo biti jasno. Međutim, ipak se tu skriva jedna zamka. Naime, niti jednoj iskusnoj punoljetnoj osobi nije bilo jasno da u svim tim valutama koje spominje Vrhovni sud, valja izuzeti valutu euro. Zašto? Zato jer HNB štiti do određenih granica tečaj kune u odnosu na tečaj eura. Zato jer je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Dakle, zato jer jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos nego sa svim drugim spomenutim valutama. Naime, euro je daleko najmanje rizičan od svih tih drugih valuta. I zbog toga su banke na tu jednostavnu činjenicu morale upozoriti dužnike kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao što su to npr. činile austrijske banke u Austriji po nalogu njihove centralne banke. Banke koje imaju austrijske vlasnike, koje su upravo „izumitelji“ valutne klauzule CHF u Hrvatskoj, u Austriji su pri ugovaranju CHF kredita postupale potpuno drugačije nego u Republici Hrvatskoj, pa je stvarno zanimljivo zašto nisu na jednak način postupale i u Hrvatskoj. Zanimljiva je i činjenica da su baš sve banke na jednak način, bez upozorenja na rizike i ekonomske posljedice, ugovarale kredite s valutnom klauzulom CHF. U svemu tome naš Vrhovni sud ne vidi ništa sporno. Čudna li previda vrhunskih pravnih stručnjaka…

 

1.3. Banke su znale da će CHF rasti

 

Iz presude:

„S druge strane ništa ne upućuje na to da su tužene banaka u vrijeme sklapanja spornih ugovora  o  kreditu  imale  saznanja  odnosno  mogle  predvidjeti  buduća  kretanja  na  planu svjetske ekonomije a koja su kasniji bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“

 

Što reći na jednu takvu izjavu? Ako se stalno po medijima podsjeća kako je tadašnji guverner Rohatinski upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a, ako je tadašnji viceguverner Vujčić upozoravao na mogući rast tečaja CHF-a, i to do čitavih 18% u odnosu na kunu i na euro, ako je to rečeno u Hrvatskome saboru i kroz medije, kako to da banke nisu kod ugovaranja ništa o tome znale? Kako to da nisu barem posumnjale da je to moguće i kako to da onda nisu na te riječi guvernera i viceguvernera upozoravale buduće dužnike? Kako to da banke nisu znale da je već i prije 80-ih godina prošloga stoljeća CHF naglo ojačao u odnosu na marku i dolar? Zašto banke nisu upozorile buduće dužnike na sve te činjenice? Ja mogu samo reći – NAMJERNO. Dužnici nisu morali niti pretpostavljati niti znati niti istraživati kretanje tečaja CHF-a u prošlosti, niti su dužnici bili dužni pratiti što u Saboru ili medijima govore visoko pozicionirani zaposlenici HNB-a, ali poslovne banke su morale to sve znati, pratiti, pretpostaviti i na sve to dužnike upozoriti. A Vrhovni sud kaže da jednostavno niti banke to nisu mogle pretpostaviti. Nije mi jasno takvo rezoniranje vrhunskih pravnih stručnjaka, koje je potpuno suprotno  rezoniranju suca Radovana Dobronića.

 

1.4. Lažna kreditna sposobnost dužnika

 

Dalje citiram dio presude:

„Pri  tome  treba  imati  na  umu  i  to  da  u  tom  razdoblju  potrošačima  nije  bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu  i u kunama, odnosno uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu  inozemnu valutu, npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore  o  kreditu  sa  valutnom  klauzulom  u  švicarskim  francima,  što  je  bio  odraz  njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“

 

Jedan značajni dio dužnika nije bio kreditno sposoban za kredite jednakih iznosa u kunama ili u valuti euro, dok su za kredite s valutnom klauzulom CHF imali kreditnu sposobnost uslijed povoljnijih uvjeta kreditiranja odnosno uslijed niske početne kamate. Nije li to činjenica koja ukazuje na sumnju da su takvi krediti namjerno nuđeni kao izrazito povoljni, upravo zbog toga da se buduće dužnike jednom sofisticiranom reklamnom kampanjom navede na krivi put? Tako nešto očigledno je promaklo sucima Vrhovnoga suda.

 

1.5. Razumljivost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF

 

Iz presude:

„Ulogu  i  značaj  Hrvatske  narodne  banke,  odnosno  njezine  navodne  propuste  u

kontroliranju  poslovanja  tuženih  banaka  u  spornom  razdoblju,  nema  potrebe  ocjenjivati,  a kada ta banka nije stranka u ovom postupku. Baš zato ukazivanje tužitelja u dopuni revizije na brošuru  Austrijske  nacionalne  banke  od  31.  siječnja  2006.  kojom  je  ta  banka  navodno upozoravala  austrijske  potrošače  na  rizičnost  sklapanja  ugovora  o  kreditu  sa  valutnom klauzulom u švicarskim francima nije od značaja za ovaj spor, posebno što se faktično radi o dostavljanju  novih  dokaza  u  revizijskom  stupnju  postupka,  a  što  u  svakom  slučaju  nije dopušteno.“

 

Razumijem pravnu ograničenost dopuštenosti ili zabrane dostavljanja novih dokaza, ali iz moralnih razloga suci najvišeg suda u Republici Hrvatskoj trebali su na temelju jedne takve indicije razmisliti o poštenju banaka kod nuđenja valutne klauzule CHF, pa bi možda ipak dopustili, da se unatoč jasnoj i uočljivoj odredbi o valutnoj klauzuli, ali po meni nedovoljno razumljivoj, dopusti i ispitivanje poštenosti takve odredbe, što niti Visoki trgovački sud niti Vrhovni sud ne dopuštaju izrijekom -  a što se vidi i iz završnog obrazloženja odbijanja revizije o valuti:

„Na  temelju  svega  prethodno  obrazloženog  ovaj  sud  prihvaća  ocjenu  iz  pobijane drugostupanjske presude da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u ugovorima o kreditu sklapanim od tuženih banaka u spornom razdoblju bile razumljive, zbog čega nema ni pretpostavki   za  ispitivanje njihove poštenosti,  a  time ni  razloga za njihovom ništetnosti,  zbog  čega  je  u  tome  dijelu  odbijanjem  tužbenog  zahtjeva  materijalno  pravo pravilno primijenjeno.“

 

Zaključujem, VTS i Vrhovni sud presudili su da je valutna klauzula CHF zakonita, ne zbog toga što je ona sigurno poštena i pravedna, nego zbog toga jer se o poštenosti te valutne klauzule ne smije raspravljati. To bi bilo otprilike kao da je netko ubio čovjeka, imamo 10 svjedoka, ali zbog toga što negdje u zakonu piše da svjedoci moraju znati hrvatski jezik – a oni to ne znaju – nije dopušteno ispitivati te svjedoke, i ubojicu se onda oslobodi krivnje. Naravno, navodim to samo kao hipotetski primjer, ali meni to baš tako izgleda. Takvo pravo ne smatram niti pravednim niti dobrim, a pravo je onakvo kakvim ga stvaraju između ostaloga i naši sudovi. Širim tumačenjem konkretne pravne norme, mogli bismo doći do zaključka da ipak ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF, iako jest bila jasna i uočljiva, uopće nije bila i razumljiva – jer prosječan dužnik nikako nije mogao razumjeti da valutna klauzula CHF nije jednaka kao i valutna klauzula euro. Ne dopustiti razmatranje poštenosti ugovorene valutne klauzule CHF, s obrazloženjem da je ugovorna odredba razumljiva, za mene je pravno, ljudski i moralno nedopustivo. Pogotovo ako pročitamo svu silu argumenata iz obrazloženja presude suca Radovana Dobronića, koji je tu ugovornu odredbu rastavio na najsitnije detalje i razmotrio je iz svih mogućih kutova. Takva odluka Vrhovnoga suda suprotna je i presudi ECJ-a 26/13 u kojoj jasno piše:

Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. 

 

1.6. Intelektualni kukavičluk sudaca

 

Smatram da je odluka Vrhovnoga suda o reviziji u dijelu koji govori o valutnoj klauzuli rezultat intelektualnog kukavičluka, rezultat konzervativnog i ograničenog tumačenja prava bez intelektualne radoznalosti i želje da se pravna norma tumači u svoj njezinoj širini i njezinu značenju. Međutim, suci Vrhovnoga suda kao pravni autoriteti na takav način tumačenja prava ipak imaju pravo, oni su autonomni u svojem odlučivanju, pa u skladu s time svi mi ipak moramo poštivati njihovu presudu.

 

 

2.       O dijelu presude koji se odnosi na promjenjivu kamatu u Sberbanci

 

2.1. Nepravilno pozivanje suda na zakone

 

Vrhovni sud je potvrdio pravomoćnu presudu VTS-a i smatra da je ugovorna odredba koju je u potrošačkim kreditima između 2003. i 2008. ugovarao Volksbank, čiji je pravni slijednik Sberbank, zakonito ugovorena.

 

Između ostaloga, u jednome dijelu obrazloženja svoje presude Vrhovni sud se poziva na neke odredbe izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su objavljene 2009. i 2012. godine. Jednostavno je nevjerojatno da se Vrhovni sud poziva na zakone koji ne vrijede za ugovore na koje se odnosi kolektivna tužba, a to je period ugovaranja prije stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. te njegovih izmjena iz 2012. Citiram zakon iz 2009. gdje se vidi da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore iz utuženog razdoblja:

Članak 29.

(1) Ovaj se Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka.

(2) Odredbe članaka 9., 11., 12., 13. i 17., druga rečenica članka 18. stavka 1. i članak 18. stavak 2., a kojima se propisuju obveze obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, primjenjuju se i na otvorene ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona.“

 

Iz citata je očigledno da se na ugovore obuhvaćene kolektivnom tužbom ne primjenjuju odredbe članka 10. odnosnoga zakona na koji se u svojem obrazloženju poziva Vrhovni sud. Na ugovore koje je Sberbank odnosno Volksbank ugovorio u utuženom razdoblju morale su biti primijenjene isključivo odredbe o određenoj odnosno odredivoj činidbi iz Zakona o obveznim odnosima, citiram:

„Ništetnost ugovora zbog činidbe

Članak 270.

(1) Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Kad je činidba odrediva

Članak 272.

(1) Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.“

 

2.2. Vrhovni sud nije analizirao odredivost ugovorenih parametara

 

Vrhovni sud u svojem obrazloženju objašnjava da je potrošač bio informiran o kojim parametrima ovisi kamatna stopa, kako se oni kreiraju i što na njih utječe.

To jednostavno nije istina. Kamata mora biti odrediva, a činjenica da se spominju tri elementa kamate ne znači da je kamata zbog toga i odrediva.

Dakle, činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke na temelju kojih se ona može odrediti. Sberbank ugovori imaju sljedeće elemente kamate:

- 3M CHF Libor, promjenjivi tržišni element koji je poznat i lako se može pronaći istraživanjem interneta

- troškovi pribavljanja sredstava, neodredivi promjenjivi element ovisan o poslovnoj politici banke koji se ni na koji način ne može pronaći

- kamatna marža, neodredivi promjenjivi element ovisan o poslovnoj politici banke, koji ugovorom nije ugovoren u konkretnom iznosu.

Od ta tri elementa koja čine kamatu, jedini element koji je tržišno jasan i transparentan te ne ovisi o volji niti jedne ugovorne strane jest 3M CHF Libor. Druga dva elementa ugovorena su također kao promjenjivi elementi, ali elementi koji ovise isključivo o volji jedne ugovorne strane, i to o volji Sberbank. To je u biti ista ona ugovorna odredba o jednostranoj odluci banke koja je u ugovorima ostalih 7 banaka proglašena nepoštenom, a time i ništetnom. Dakle Visoki trgovački sud i Vrhovni sud uopće se nisu upustili u sadržajnu analizu ugovorenih elemenata kamate u Sberbanku, nego su se držali isključivo forme – banka je ugovorila tri parametra, i Sudovi su time zadovoljni.

Naizgled je formalno sve u redu, ali sadržajno je kamata u Sberbanku potpuno neodrediva, jer da bi bila odrediva svi podaci koji čine kamatu moraju biti tržišni, javni i van dometa utjecaja Sberbank na te podatke. Međutim, Sberbank odnosno Volksbank ugovorno si je dopustila da može odlučivati u budućnosti o visini troškova nabave sredstava te o kamatnoj marži koja nije fiksna, a trebala bi biti fiksna.

S druge strane, pojavljuje se i sadržajni nonsens. Ako se ugovara CHF Libor, koji je u stvari cijena nabave CHF valute, ne može se ugovarati i trošak pribavljanja sredstava kao još jedan promjenjivi dio, nego taj trošak mora biti sadržan u fiksnoj kamatnoj marži, koja – gle čuda – u Sberbanku uopće nije fiksna.

Danas je Libor čak u minusu, pa onaj koji nekome posuđuje CHF, u biti mora platiti 0,8% onome tko je novac dao na posudbu, čime se želi destimulirati nabava kapitala iz CHF izvora.

Dakle, postavlja se opravdano pitanje – zašto je Sberbank odnosno Volksbank ugovorio tri promjenjiva elementa kamate, od kojih je samo jedan neovisan o volji i poslovnoj politici banke?

Odgovor je vrlo jednostavan – zato da bi Sberbank imao potpuno pod svojom kontrolom cijenu kredita i da bi njome mogao manipulirati do kraja otplate kredita.

Nažalost, suci VTS-a i Vrhovnoga suda to jednostavno nisu shvatili i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima proglasili su apsolutno neodredivu kamatu odredivom, pozivajući se još i na odredbe zakona koji se na konkretne ugovore uopće ne smiju primijeniti (izmjene ZPK-a iz 2009. i 2012.), a ako bi se i primijenili, onda bi to bilo moguće samo kroz ugovaranje aneksa ugovora o kreditu.

Vrhovni sud naglašava da su ugovorene odredbe o načinu određivanja kamate razumljive, pa stoga ne podliježu testu poštenosti. Ponavlja se pravna ograničenost sudaca iz dijela presude o valutnoj klauzuli.

Takva odluka Vrhovnoga suda najblaže rečeno jest tragična, i rezultat je intelektualne lijenosti sudaca i nepovezivanja činjeničnoga stanja s pravnom normom. Umjesto analize ugovornoga sadržaja, sudačko vijeće držalo se ugovorne forme, i jedino forme. Koje će biti posljedice takve skandalozne odluke Vrhovnoga suda, tek ćemo vidjeti.

 

2.3. Moguće posljedice neutemeljene presude  

 

Po mojemu mišljenju, Sberbank je kamatu namjerno ugovorio na nezakonit način i dužnici itekako imaju temelja da sudski traže preplaćene kamate za ugovore o kreditu sa Sberbankom, međutim, uslijed oslobađajuće presude za Sberbank, postoji rizik da će se niži sudovi također držati presude VTS-a, pa u tome slučaju stvarno teško da se nešto ozbiljno može napraviti – unatoč evidentnoj činjenici da je Sberbank apsolutno svojevoljno i netransparentno mijenjao kamatu, jednako kao i osuđenih 7 banaka.

Dužnici u kreditima Sberbank našli su se u nebranu grožđu, zahvaljujući sucima VTS-a i Vrhovnoga suda koji su propustili analizirati odredivost odnosno razumljivost parametara u kamati Sberbank.

Dužnicima sada ostaje da u dogovoru s odvjetnicima procjene rizike i na temelju procjene odluče hoće li ipak tužiti Sberbank zbog nezakonita načina promjene kamate u njihovim kreditima, ali se pritom neće moći pozivati na pravomoćnu presudu u „slučaju Franak“.

Moći će se pozivati na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje govore o tome da ugovorna činidba mora biti najmanje odrediva, a ona je odrediva samo ako i vjerovnik i dužnik u svakome trenutku mogu izračunati veličinu kamate.

 

2.4. Kako do preplaćene kamate – rizično ali ipak moguće

 

Ako prevedemo ugovorne odredbe Sberbanka, formula za kamatu glasi:

K = CHF Libor + promjenjivi trošak nabave sredstava + promjenjiva kamatna marža.

U toj formuli jedini poznati element jest CHF Libor.

Trošak nabave sredstava jest neodrediv trošak, jer ovisi samo o tome što će banka i kako će banka u budućnosti poslovati.

Kamatna marža također je neodredivi promjenjivi element, nije prikazana u ugovorima kao egzaktan broj, a marža mora biti prikazana brojem, i mora biti fiskna veličina.

Tužbeni zahtjev kojim bi se tražilo vraćanje preplaćenih kamata u Sberbanku moguć je (naravno to je moje mišljenje, a ne kategorička tvrdnja) na sljedeći način:

a) Potrebno je tužbom zahtijevati da se ugovorna odredba o trošku nabave sredstava proglasi ništetnom, jer se radi o neodredivom elementu kamate

b) Potrebno je sudski odrediti veličinu fiksne marže (FM) prema sljedećoj formuli:

FM = početno ugovorena redovna kamata – 3M CHF Libor na dan sklapanja ugovora

c) Na temelju dobivene veličine fiksne marže potrebno je podesiti retroaktivno kamatu svaka tri mjeseca po formuli: K = FM + 3M CHF Libor

d) Potrebno je izračunati preplaćene kamate tako da se od naplaćene kamate oduzme kamata koja se dobije podešavanjem kamate.

e) Potrebno je zahtijevati vraćanje ukupna preplaćenog iznosa i naplatu zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate.

 

2.5. Rizici u potencijalnim tužbama protiv Sberbanka

 

Na kraju, ostaju pitanja – hoće li suci prihvatiti novu argumentaciju u privatnim tužbama, hoće li prihvatiti činjenicu da kamata koja u sebi sadrži dva neodrediva elementa nikako ne može biti odrediva ili će suci slijepo pratiti izrijeku pravomoćne presude koja se bavi samo formom, ali ne i sadržajem.

U tome vidim glavni rizik podizanja tužbe kojom bi se tražilo vraćanje preplaćenih kamata od Sberbanka. S druge strane, matematička logičnost je očigledna – Sberbank je svojevoljno i netransparentno mijenjao kamatu čime je oštetio svoje klijente. Vrlo je jednostavno utvrditi tu činjenicu – potrebno je zatražiti da Sberbank dokaže da je svaka promjena kamate bila utemeljena na egzaktnim podacima, a ne na svojevoljnom ponašanju banke. Mislim da jedan takav test, kojim bi se utvrdilo da nije moguće na temelju određenih točnih podataka izračunati niti jednu već utvrđenu promjenu kamate, bio dovoljan dokaz da je Sberbank na nezakonit način mijenjao kamate u kreditima ugovorenim sa svojim dužnicima.

 

3. O osuđujućem dijelu presude protiv 7 banaka

 

3.1. Neodredivost promjene kamate

 

Citiram dio presude koji jasno govori o neodređenosti i neodredivosti buduće kamatne stope:

Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno  je naknada koju se korisnik kredita obvezuje  platiti  za  korištenje  iznosa  novčanih  sredstava  odobrenih  mu  na  određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2.  i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje:  ZOO/91)  odnosno  čl.  269.  st.  2.  i  čl.  272.  Zakona  o  obveznim  odnosima  (NN 35/05,41/08 – dalje: ZOO/05). …… Polazeći  od  navedenog,  izvjesno  je  da  unošenje  u  ugovore  o  kreditu  potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u pornom  razdoblju  je  bilo  suprotno  navedenim  načelima  obveznog  prava,  jer  je  time  od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj  u  odnosu  na  banku  kao  trgovca,  pošto  je  formulacija  ugovornih  odredbi  o promjenljivoj  kamatnoj  stopi  koja  je  postojala  u  ugovorima  o  kreditu  koje  su  1.-7.tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino  znali  kolika  je  visina  kamatne  stope  na  dan  sklapanja  ugovora  o  kreditu,  dok  oni  ni približno  nisu mogli  ocijeniti  zašto,  kako  te  u  kojem  smjeru  će  tijekom  budućeg  kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene  kamatne  stope  u  vrijeme  sklapanja  ugovora  o  kreditu,  buduća  kamatna  stopa ugovorena  kao  promjenjiva  niti  je  bila  određena  a  niti  odrediva.  Ne  samo  to,  radilo  se  o ugovornim  odredbama  čiji  sadržaj  prosječnom  potrošaču  objektivno  nije  bio,  niti  je mogao biti razumljiv.“

 

3.2. Moguće posljedice ništetnosti jedne ugovorne odredbe

 

Vrhovni sud potvrdio je da ugovorna kamata mora biti određena ili odrediva te da je odredba o budućoj kamatnoj stopi odnosno cijeni kredita u 7 osuđenih banaka neodređena i neodrediva. Postavlja se pitanje što to znači za dužnike koji namjeravaju privatnim tužbama ostvariti povrat preplaćenih iznosa kamata. Naime, člankom 270. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor u kojemu je ugovorena neodređena ili neodrediva činidba - ništetan.

 

Posljedice ništetnosti propisane su člankom 323. ZOO-a:

„Posljedice ništetnosti

Članak 323.

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.“

 

Uopće neću komentirati citirane odredbe ZOO-a, one su vrlo jasno propisane.

 

3.3. Može li se ništetna ugovorna odredba zamijeniti valjanom odredbom

 

S druge strane, ništetnost je moguće i odstraniti iz ugovora, na sljedeći način, također propisano ZOO-om:

„Konverzija

Članak 325.

Kad ništetan ugovor udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima vrijediti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništetnost svog ugovora.“

 

Dakle, moguće je novim ugovorom zamijeniti ništetan ugovor, drugim riječima – aneksom ugovora moguće je ugovoriti valjanu odredbu o načinu promjene kamate i o razdobljima promjene kamate. Međutim, za to je potrebna volja obaju ugovornih strana.

 

3.4. Banke su nezakonito odredile fiksne dijelove kamata nakon 1.1.2014.  

 

Člankom 11.a stavkom 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju – na temelju izmjena ZPK-a objavljenih u Narodnim novinama 143/13, bankama je naloženo da moraju definirati, potom s dužnikom uskladiti i konačno i ugovoriti fiksni dio kamate, promjenjivi parametar i razdoblja promjena kamate, ako to nije bilo ugovoreno u kreditima na početku ugovornog odnosa. Te izmjene banke su opet protumačile kao mogućnost da same određuju maržu, međutim, to nije dopušteno – pa je za neugovaranje marže predviđena i prekršajna kazna 80 000,00 do 200 000,00 kn za banku i 10 000,00 do 50 000,00 kn za odgovornu osobu u banci.

Prekršajni sudovi dosudili su nepravomoćno već nekoliko takvih kazni zbog jednostranog određivanja marži na sudovima u Zagrebu, Rijeci, Pazinu i Korčuli.

Osobno sam bio pokretač inicijative za podizanje tužbi protiv banaka na prekršajnim sudovima te unatoč početne skepse dužnika, sada je vidljivo da banke uistinu krše zakon i zbog toga će platiti na desetke milijuna, a možda i na milijarde kuna prekršajnih kazni – ovisno o količini prekršajnih tužbi. Šteta je da država ne vidi novac koji leži na cesti i ne podigne ga. Često sam znao reći da je to što radimo ja i moji kolege s kojima sam surađivao na izradi kolektivne tužbe – jedna velika antirecesijska mjera.

Država bi mogla globalnim prijavljivanjem banaka na prekršajnim sudovima uprihoditi nekoliko milijardi kuna – i tako dodatno pomoći izlasku zemlje iz recesije. Kad se tome doda i novac koji su banke dužne građanima uslijed nezakonitih promjena kamata, koji bi mogao završiti u potrošnji – uistinu bi se mogao dogoditi veliki antirecesijski boom. Zasad je država slijepa, i nije u stanju jednom kreativnom energijom uprihoditi novac koji se nudi.

Banke jednostranim određivanjem fiksnih dijelova kamata krše i izrijeku pravomoćne presude VTS-a, jer se i dalje ponašaju kao i prije – jednostrano određuju ugovorne obveze.

Srećom – prekršajni postupci će ih dodatno uvjeriti da je takvo nezakonito i nepošteno ponašanje nedopušteno.

 

3.5. Dileme o budućoj sudskoj praksi

 

Postavlja se pitanje - što ako jedna ugovorna strana ne pristaje ni na kakve nove ugovorne odredbe kojima bi bile zamijenjene ništetne odredbe, a tužbenim zahtjevom traži se ništetnost ugovora - koji bi u tome slučaju bio postupak suda?

Može li sud samostalno presuditi koje će se zamjenske odredive ugovorne odredbe primjenjivati, unatoč tome što se ugovorne strane o tome ne mogu dogovoriti?

Mora li sud pritom poštivati volju oštećene strane odnosno tužitelja ili može presuditi u korist banke, pa prihvatiti način na koji su banke svojevoljno odredile fiksne dijelove kamata – iako bi to bilo potpuno suprotno pravomoćnoj presudi VTS-a i presudi Vrhovnoga suda, koje takvo ponašanje banaka proglašavaju nepoštenim?

Mora li sud na zahtjev tužitelja, u privatnome sporu u kojemu se ugovorne strane ne mogu dogovoriti o valjanoj ugovornoj odredbi o načinu promjene kamate, presuditi da je ugovor ništetan?

Sve su to pitanja koja su otvorena i na koja će odgovoriti sudska praksa.

Zakon je jasan, ali kakvo će biti njegovo sudsko tumačenje?

Sudovi i suci autonomni su u svojem odlučivanju. Na 5 sudova moguće je da se donese 5 potpuno različitih presuda sa sličnim tužbenim zahtjevima. Teoretski je moguće da 5 sudaca na istome sudu donese 5 različitih presuda.

Hoće li sudovi sada, kada je potrebno suditi u korist dužnika, konzervativno i egzaktno po zakonu primijeniti odredbu o ništetnosti ugovora – što bi velikom broju dužnika odgovaralo, ili će ovaj put biti široki u tumačenju prava i presuđivati određena kompromisna rješenja ne bi li „vuk bio sit i ovce na broju“?

Hoće li suci ovoga puta presuđivati tumačeći pravo široko i duboko, onako kako nisu bili u stanju presuditi suci VTS-a i Vrhovnoga suda kada je valutna klauzula u pitanju ili kada se radi o neodredivoj kamati koju je ugovarao Volksbank odnosno Sberbank?

 

Sve će to pokazati buduća sudska praksa, a dotle – tko živ, tko mrtav….

 

U Zagrebu, 28. svibnja 2015.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.