ANALIZA Otkrivamo zašto ne treba očekivati brzu ukrajinsku pobjedu

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij te državni i vojni vrh već više od pola godine najavljuju svoj protuudar koji ima cilj izbaciti ruske snage iz istočne Ukrajine, ali i s Krima.

Parole tipa "oslobodit ćemo Krim" super su za podizanje morala ukrajinskih branitelja i stanovništva i dobivanja izdašne vojne i financijske pomoći zapadnih saveznika, ali je pitanje koliko su one trenutno neostvarive. Budimo realni ako ukrajinske snage budu probile ruske linije sve do Azovskog mora, tada bi to bio veliki vojni uspjeh.

Ukrajinske snage započele su, neosporno prema svim relevantnim izvorima ofenzivne operacije 4. lipnja južno i istočno od grada Velike Novosilke. Nakon početnih uspjeha, koje su priznali i ruski izvori, došlo je do zastoja. A onda su 6. lipnja ti isti ruski izvori počeli tvrditi da su ruske snage u snažnim protunapadima vratile sve izgubljene položaje. Na tom je području ruska obrana izdržala.

U ovoj analizi pokušat ću dati objektivan i realan prikaz što se može očekivati od započete ukrajinske kontraofenzive .Mislim da sam pozvan to analizirati. Naime, na temelju odluke predsjednika Franje Tuđmana i Vlade RH bio sam čelnik radne skupine koja je 1991. izradila Plan obrane RH, Plan osvajanja vojarni tzv JNA i Plan uporabe oružanih snaga

Velike ofenzive, o kojima se proteklih mjeseci tako puno govori i na političkoj i na medijskoj razini – sa sobom nose i velike vojne i političke rizike. Prije svega tu mislim za Kijev.

Za vlast u Kijevu rizik je opasan ako ofenziva rezultira velikim brojem žrtava, a što je u sadašnjoj konstelaciji snaga i ruskoj višeslojno, tj. ešalonizirano postavljenoj obrani, čak u tri linije na najkritičnijim i strateški najvažnijim smjerovima – neizbježno.

Velike žrtve mogle bi se opravdati samo velikim uspjesima na bojnom polju. Ali ako to izostane, netko će prije ili poslije tražiti odgovorne glave.

Informacijski rat

Od početka ruske agresije na Ukrajinu vodi se i nesmiljeni informacijski rat. Sve je premreženo dezinformacijama i s ruske i s ukrajinske i sa strane Zapada, s učinkom one poznate da u ratu prva strada istina. Naravno, najviše stradaju obični promatrači – građani, kojima se u svemu ovome nemoguće snaći.

Međutim, propaganda je u ratu nužnost. Njome se pokušavaju zamaskirati vlastiti potezi, a na pogrešne zaključke i analize navesti neprijatelja. To nerijetko odlučuje kako o ishodima pojedinih bitaka tako i o rezultatima samih ratova.

Ukrajina je neosporno u dosadašnjem tijeku rata dobila i dobiva informacijski rat.
Kad govorimo o informacijskom ratu valja reći da će svaki objektivan i profesionalni vojni analitičar s velikom će rezervom uzeti većinu informacija koju plasira ruska i ukrajinska strana ili dolaze sa strane Zapada (poglavito od raznoraznih vojnih instituta ili Ministarstva obrane Velike Britanije).

Da je tome tako ilustrirat ću vam na nekoliko primjera.

Ukrajinske oružane snage tvrde da su ubile 212.030 ruskih vojnika u Ukrajini od početka rata. Kratka vojna, odnosno neovisna analiza pokazuje da su te tvrdnje predimenzionirane te da ih ukrajinska strana plasira u cilju jačanja morala svojih vojnika i stanovništva te slabljenja mora na ruskoj strani.

Vojnim rječnikom rečeno , kada se govori o gubicima, treba razumjeti da se među njima nalaze poginuli, ranjeni, zarobljeni i nestali.

Uobičajena je praksa među vojnim analitičarima da se uzima odnos ranjenih, zarobljenih i nestalih prema poginulima između 3:1 i 5:1.

Dakle, u ratu je broj ranjenih, zarobljenih i nestalih tri do pet puta veći od broja poginulih. Odnos broja poginulih prema teško ranjenim je 1:2.

Znači prema neospornim vojnim standardima, a analizirajući tvrdnju ukrajinske strane da su do danas ubile  212.030 vojnika, proistječe da je Ukrajina trajno izbacila iz ruskog stroja najmanje 636.090 ruskih vojnika (212.030 poginulih i 424.060 teško ranjenih ruskih vojnika).

Naravno da je ta tvrdnja ukrajinske strane klasična dezinformacija koju niti jedan profesionalan i objektivan vojni analitičar neće spomenuti, osim naših "novokomponiranih" vojnih analitičara koje te tvrdnje uzimaju "zdravo za gotovo".

Tko se i malo razumije u temeljne vojne činjenice zna je Rusija za potrebe svoje agresije na Ukrajinu angažirala početno između 150.000 do 180.000 vojnika, a nakon toga mobilizirala dodatnih 300.000 vojnika.

Rusija je dosada ukupno u Ukrajini angažirala između 450.000 do 480.000 svojih vojnika, a ukrajinska strana tvrdi da je trajno iz stroja izbacila najmanje 636.090 ruskih vojnika. Malo previše. Naravno, riječ je o propagandnim podacima. No, u ratu, poglavito u obrani zemlje, sve je dopušteno, osim izgubiti.

Zapadni i naši analitičari dugo vremena uvjeravaju  javnost o moćnosti zapadnog naoružanja poput tenka Leopard i drugih te da će protuudar ukrajinske vojske biti "olujan", poput naše Oluje u Domovinskom ratu da će ruski vojnici pobjeći čim vide Leoparde . To se kako stvari stoje ne ostvaruje.

Posljedice informacijskog rata i prenošenja propagandnih  informacija Ukrajine kod nas te razne dvojbene analize naših vojnih analitičara i zapadnih vojnih analitičara stvorile su u javnosti kako kod nas tako i u drugim zemljama saveznicima nestvarnu sliku da će ukrajinska vojska u protuudaru ostvariti brze i željene učinke. Na žalost tome nije tako. Neovisne informacije govore o tome da ukrajinska vojska u započetom protuudaru trpi ogromne gubitke u ljudstvu i opremi.

Stanje na bojišnici

Ukrajinska vojska je krenula u protuudar s devet jurišnih  brigada pješaštva i dvije do četiri oklopno- mehanizirane brigade obučene i naoružane najnovijim zapadnim naoružanjem.

Naravno da sa samo devet novoustrojenih jurišnih brigada ukrajinska vojska nije ni mogla napasti na cijeloj dužini bojišnice. Za to bi im trebalo bar  deset do petnaest puta više jurišnih brigada i najmanje  onih 300 prvotno obećanih zapadnih tenkova. A dobili su ih osamdesetak. Trebala im i jaka zračna potpora, koje uopće pa nemaju.

Zapadni analitičari, a poglavito naši "vrli" analitičari i mnogi mediji koji očito raspolažu sa skromnim vojnim znanjem drže da Ukrajina sa tih devet novoustrojenih jurišnih brigada ( koje broje nešto manje od 60.000 pripadnika) može osloboditi cijeli okupirani teritorij. Objektivno rečeno, nisam siguran da je razina obučenosti pripadnika novoustrojenih jurišnih brigada niti blizu recimo obučenosti naših gardijskih i specijalnih postrojbi za Oluju. Imali su obuku u zemljama saveznicima mjesec do dva dana, što nije dovoljno za zahtjevna- napadna vojna djelovanja.  

Jednako tako je upitna obučenost ukrajinskih vojnika za učinkovito djelovanje tenkovima Leopard. Snimke stradavanja  tenkova Leopard i oklopnih vozila Bradleyji i u minskom polju to potvrđuju.

Pet tjedana temeljne obuke, a onda još toliko napredne očito nije bilo dovoljno. Naime, za formiranje nove oklopne brigade treba najmanje 50 tjedana svakodnevne obuke. Britanci, Nijemci, Poljaci i ostali pristali su zbrzati obuku Ukrajinaca za svoje tenkove. Amerikanci nisu. Oni su odlučili ukrajinske posade Abramsa obučavati 12 tjedana.

Kad se govori o započetoj kontraofenzivi valja imati u vidu napravljenu analizu stanja u ukrajinskoj vojsci o kojoj se kod nas nije puno govorilo. Prema toj analizi kvaliteta ukrajinske vojske u odnosu na Rusiju je degradirana, a osnovni razlog tome su veliki gubici. Naime, u više od godinu dana rata ukrajinska vojska izgubila je veliki broj svojih iskusnih profesionalaca koji su bili na prvim crtama bojišnice.

Ukrajina je rat dočekala s 400.000 dobro obučenih vojnika. Mnogi od njih su poginuli, a još više ih je ranjeno.

Analize ukazuju na upitnost razine obučenosti pripadnika devet novoustrojenih jurišnih brigada, naime većina njih je obučavana (više od 40.000 pripadnika) u zemljama saveznicima po mjesec dana. Objektivno gledano, to je kratko vrijeme za cjelovitu vojnu obuku za zahtijevana ofenzivna djelovanja.

Sve to dovodi i do toga da čak i neki ukrajinski dužnosnici dovode u pitanje spremnost Kijeva da sada okupirani dijelovi Ukrajine oslobode. Riječ je o ogromnom području veličine površine Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine zajedno.

Odluka da neće s javnosti dijeliti vijesti s bojišta (osim oko Bahmuta koji više uopće nije bitan) teški je promašaj ukrajinskog političkog i vojnog vrha. Ukrajinsku šutnju Rusi jako dobro koriste da bi stvorili dojam kako njihove snage ne samo da odolijevaju napadima nego jednako snažno uzvraćaju.

Time je i inače zamagljeno stanje na bojištu dodatno postalo jednostrano. Svi znaju da se vode teške borbe, a ukrajinskih informacija nema. 

Pitanje je što to ukrajinsko ministarstvo obrane skriva. Kao da ruski zapovjednici ne znaju gdje Ukrajinci napadaju i kakvo je stanje na bojištu pa bi im ukrajinski izvještaji kao otkrili nešto novo. Ne zaboravimo da su Rusi početkom godine lansirali četiri vojna satelita te imaju pun pregled stanja u Ukrajini. Možda je  je razlog šutnje činjenica da je ofenziva zapela? Zlobnici bi rekli da bi se Ukrajinci već zasigurno pohvalili da imaju čime.

Naravno da je u protuudaru izostao i faktor iznenađenja. Upravo je taj faktor bio bitan za oslobađanje  privremeno okupiranog teritorija  u Kijevskoj, Černihivskoj, Sumskoj, Harkivskoj i Hersonskoj oblasti.

Naravno da državnom i vojnom vrhu Ukrajine nije lako. Zapad traži i očekuje učinkovitu kontraofanzivu, koja je objektivno u ovome trenutku  riskantna. Ukoliko protuudar ne poluči bar dio željenih rezultata, a gubici budu ogromni, ukrajinska vojska će doći u nezavidan položaj. Međutim, ofenziva je tek počela i sve dok general Zalužni ima slobodne snage koje može poslati u napade, postoji šansa da ona i uspije. 

Ulog je velik, a posljedice mogu biti  dalekosežne.