Analiza: hrvatska integracija islamske zajednice - izvozni proizvod

Tradicionalno površni hrvatski mediji, ali i tradicionalno površna hrvatska politika (izvršna vlast), prethodnih su dana bili zaokupljeni time što su se četiri djevojke sa sjeverozapada Hrvatske pridružile borcima Islamske države.

Koliko se god radilo o strašnoj stvari promatramo li osobne sudbine četiriju djevojaka, s gledišta nacionalne sigurnosti to je zanemariv problem, kojim se sigurnosne agencije moraju baviti u diskreciji, kao što one i inače moraju postupati. Velika „javna rasprava" o ovom pitanju, međutim, ni na koji način ne može koristiti niti političkim interesima Hrvatske, niti doprinijeti spašavanju osobnih egzistencija tih žena.

Fokusiranje javnosti na pitanje četiriju osobnih sudbina, u kontekstu rasprave o globalnim međunarodnim problemima, međutim, efikasno zastire pogled na ozbiljnu hrvatsku šansu u međunarodnom prostoru.

Pojava Islamske države izravna je posljedica kaosa koji je nastao nakon intervencije u Iraku i raspadanja svih tamošnjih društvenih i upravljačkih struktura, te društvenog potresa koji je u susjednoj Siriji nastao tijekom sukoba između režima Bašara al-Asada i umjerene sirijske opozicije. Borci Islamske države okoristili su se vojnom pomoći za borbu protiv Asadova režima, a sljedbenike su regrutirali među mladim Muslimanima, koji su u uvjetima građanskog rata i raspada struktura ostali bez svega, bez egzistencije, elementarne sigurnosti, bilo kakve perspektive, a često i bez obitelji.

Tako formirane naoružane skupine, koje su počele osvajati prostor i ondje uspostavljati vlast prema srednjovjekovnim obrascima, zasnovanu na nevjerojatnoj surovosti prema protivnicima, i „domaćima", a i stranima, počele su privlačiti i pristaše na Zapadu. Problemom svojih građana, koji su se priključili borcima Islamske države, najvećma se bavi Velika Britanija, čija ministrica unutarnjih poslova Theresa May priprema ozbiljne represivne mjere prema onima koji su se priključili teroristima, a premijer David Cameron već je britanske državljane, koji su im se priključili, „upozorio" da ih njihova država smatra neprijateljima i da će se protiv njih boriti.

Otkud državljani zapadnih zemalja među moderno naoružanim skupinama koje po svemu, osim logistike, funkcioniraju kao da su u Srednjem vijeku? Dvije su osnovne grupe njihovih pristaša sa Zapada, a većinsku čine djeca tamošnjih useljenika iz islamskog svijeta, koja u bogatim europskim društvima žive getoizirani, bez perspektive društvene integracije i bez mogućnosti da uspostave ravnopravnu egzistenciju sa „starosjediocima" u tim društvima. Drugu, manju skupinu čine mladi ljudi zahvaćeni „postmodernističkom krizom identiteta", osobe koje se u liberalnim društvima, unatoč sigurnoj egzistenciji i materijalnom bogatstvu, osjećaju nesigurnima, jer traže čvrst autoritet, kojem bi se pokorili, a radikalne islamističke skupine nude im takvu „sigurnost". Naše četiri „islamistice" tipične su predstavnice ove skupine koja traga za autoritarnim vodstvom, što je odredilo svaku pojedinačnu sudbinu.

Što se prve skupine tiče, Hrvatska je u bitno drukčijoj poziciji nego njene moćnije i bogatije partnerice u NATO-u i Europskoj uniji. Islamska zajednica u Hrvatskoj možda nije posebno velika, ali čini oko 1,5 % stanovništva. Hrvatska svoju islamsku zajednicu, za razliku od većine europskih zemalja, tretira kao autohtonu, a ne kao „useljeničku". Duga su iskustva hrvatskoga političkog naroda s muslimanima iz Bosne i Hercegovine. U prijašnjim ih se političkim razdobljima asimiliralo i smatralo dijelom hrvatskoga političkog korpusa, a otkad su se sami definirali kao Muslimani odnosno kao Bošnjaci, tretira ih se kao manjinsku autohtonu zajednicu. Vodstvo islamske zajednice u Hrvatskoj prihvatilo je ovakav odnos s nacionalnom i konfesionalnom većinom, i sustavno doprinosi društvenoj integraciji i međukonfesionalnom ekumenskom dijalogu.

Iskustvima slična s Bošnjacima su i ona s Albancima, koji, doduše, pripadaju trima konfesijama, ali ih je većina muslimana. Upravo zbog multikonfesionalnosti Albanaca općenito, pa i onih s Kosova, koji čine relevantnu useljeničku zajednicu u Hrvatskoj, među njima je vjerski radikalizam marginalan. Kao useljenici vrlo se brzo integriraju u hrvatsko društvo, pa već u drugoj generaciji ostaje sentiment prema domovini roditelja, ali se djeca ponašaju zapravo kao „politički Hrvati", čuvajući, naravno i vjerski i nacionalni identitet.

Bošnjačka zajednica, izvorno, čvrsto povezana s Turskom, umjerena je islamska zajednica, i među Bošnjacima prije Miloševićeve agresije na BiH nije bilo radikalizma. Danas u BiH postoje radikalne „vehabijske" zajednice, koje ne pripadaju „glavnoj struji" u tamošnjoj islamskoj zajednici, dapače, nisu prihvaćene od službenih vjerskih vođa niti od većine vjernika. Porijeklo bošnjačkog vehabizma slično je porijeklu boraca Islamske države. Agresija Miloševićeva režima, izostanak ili dugo kašnjenje međunarodne pomoći u obrani, deklasificiranje velikih dijelova bosanskog društva zbog posljedica rata, izostanak efikasne poratne pomoći (svojevrsnog Marshallovog plana) i permanentna neefikasnost države nakon rata, odnosno, njena nesposobnost da zaštiti temeljne interese svojih građana proizveli su beznađe dijela mlade generacije, koja je zaštitu potražila u islamskom radikalizmu. Taj je radikalizam u Bosnu unesen izvana, a oduprijeti mu se nastoje i elita domicilne islamske zajednice, i Turska, koja i u političkom, i u vrijednosnom smislu, i danas ima golem pozitivan utjecaj na bošnjačku zajednicu,. Hrvatska nema razloga za skepsu prema interesu Erdoganove Turske za procese u BiH, iako je svima jasno da je današnja Turska napustila strategiju „Kemalizma", to jest modernizacije Turske kao sekularne države, oslonjene na snagu vojske kao motora modernizacije, i uspostavila model „neoosmanizma", dakle, vraćanja njena utjecaja u one prostore u kojima je dominirala prije raspada Turskoga carstva.

Povijesno, u Hrvatskoj je bilo osjećaja i za uspostavljanje posebnih odnosa s Turskom, iako je Hrvatska samu sebe doživljavala kao „antemurale christianitatis" (predziđe kršćanstva), a Dubrovačka republika je, na primjer, upravo na posebnim vezama s Turskom uspostavila i svoju sigurnost na Mediteranu i svoj ekonomski prosperitet.

Suprotno uvjerenju nekih aktera u hrvatskoj političkoj areni, Hrvatska nema manevarskog prostora za nekakvu političku igru „između Zapada i Rusije", ali itekako ima u prostoru između zapadnoga i islamskog svijeta. Europa će Turskoj otvarati prostore širenja utjecaja, kako bi joj kompenzirala gubitak perspektive pristupanja Europskoj uniji, a za Hrvatsku se objektivno otvara prostor bilateralne, ali i trilateralne suradnje s Turskom, dakle, uz moguće uključivanje BiH u takvu suradnju.

Svoj model integracije islamske zajednice u društvo Hrvatska bi mogla pretvoriti u politički „izvozni proizvod". Jedan od hrvatskih političkih interesa jačanje je mediteranske dimenzije vanjske politike, a utjecaj na južnu, dakle, muslimansku, mediteransku fasadu mogao bi biti jedan od stupova vanjske politike koji bi Hrvatskoj osigurao da njeno međunarodno djelovanje nadraste njenu veličinu i ekonomsku snagu.

Pristupivši sjevernoatlantskom savezništvu, hrvatska politika dobila je daleko širu nišu djelovanja. Sudjelovanje u NATO-u, pa tako i u savezništvu protiv ISIL-a, ne znači uključivanje hrvatskih vojnih potencijala. Hrvatska ima iskustva s izgradnjom mira i poratnim pomirenjem. Kombinacija tih iskustava i iskustava s integracijom islamske zajednice u hrvatsko društvo moglo bi je učiniti ekskluzivnom članicom sjevernoatlantskoga savezništva sa znanjima koja druge njegove članice nemaju. Te svoje šanse, naravno, nećemo ostvariti budemo li se senzacionalistički bavili događajima u Siriji i Iraku i sve pretvarali u trač, umjesto da raspravljamo o ozbiljnim pitanjima nacionalne sigurnosti i o mogućem doprinosu Hrvatske miru u tom prostoru.