Analitičari za Direktno: Bidenov mandat bit će preporoditeljski za Europu; Hrvatska s Amerikom ima otvorena dva pitanja, a oba su nadomak rješenju

"Možemo okončati vladavinu predsjednika koji nije znao zaštititi zemlju, koji je raspirivao vatru mržnje", rekao je. 

Biden je do samoga kraja svoje pobjedničke kampanje ostao dosljedan poruci koju je istaknuo objavljujući kandidaturu u travnju prošle godine: "Vodimo bitku za dušu Amerike".

Bidenu je ovo bio treći pokušaj da postane predsjednik, nakon neuspjeha na demokratskim predizborima 1988. i 2008. 

Bio je senator više od 35 godina (1973.-2009.), potom potpredsjednik od 2009. do 2017., a desetljećima je i sam dio bogatoga washingtonskog establišmenta. Njegova politička karijera duga je, puna kontroverznih epizoda, ali i uspjeha kojima se rado hvali.

No, ono što ga, uz ostalo, razlikuje od predsjednika u odlasku, Donalda Trumpa, jest činjenica da je izuzetno dobar poznavatelj stanja u Europi, kao i političke situacije u dijelu u kojem je i Hrvatska. Dokazuje to i iznimno oštar govor Bidena u Senatu, kao senatora iz Delawarea, iz prosinca 1995. godine, kada je srbijanske ratne vođe nazvao ''ratnim zločincima'', a taj je govor bio malo poznat u javnosti.

U to doba u američkoj administraciji malo je tko tako otvoreno prozvao Srbiju za zločine i agresiju na Hrvatsku i BiH.

VIDEO pogledajte OVDJE:

Virtualna prisega

Izabrani predsjednik Joe Biden i njegova potpredsjednica Kamala Harris prisegnut će na dužnost 20. siječnja na stubama Capitola, ali će inauguracijske svečanosti biti većinom virtualne zbog pandemije Covida-19, priopćio je organizacijski odbor.

Inauguracijske svečanosti većinom će biti virtualne, navodi odbor. Prisega, koja se s nestrpljenjem iščekuje, obično se upriličuje na stubama Kongresa, ispred travnjaka National Malla. Svake četvrte godine stotine tisuća ljudi hrle u američku prijestolnicu kako bi na njoj sudjelovale.

Ovogodišnja inauguracija proteći će u sjeni epidemije korona virusa od kojega je u Sjedinjenim Državama umrlo više od 300.000 ljudi a prijavljen je i rekordan broj zaraženih.

No, ono što nas ovdje zanima jest odgovor na pitanje, odnosno, pretpostavku, kako će se nova američka administracija odnositi prema Hrvatskoj? Možemo li očekivati jačanje međusobnih odnosa velike svjetske sile i male države s iznimno važnim strateškim položajem te faktorom stabilnosti na ovom prostoru? Možda i snažnije gospodarske relacije, koje bi nam pomogle u strahovitoj krizi koju sada prolazimo, usred globalne pandemije korona virusa?

Odgovore smo željeli saznati u razgovoru s političkim analitičarima i ekspertima za vanjskopolitička pitanja, Davorom Gjenerom i Denisom Avdagićem te Jadrankom Polović, predavačicom na međunarodnom Sveučilištu Libertas.

Sudeći po njihovim razmišljanjima, Hrvatska ima razloga za optimizam... 

Davor Gjenero: Hrvatska s Amerikom ima otvorena dva pitanja, a oba su nadomak rješenju

''Tko god bio na vlasti u SAD-u, Hrvatska je američki saveznik. Osim oslanjanja na euroatlantizam i Europsku uniju, Hrvatska nema alternative. Uvijek je lakše surađivati s onim administracijama u SAD-u koje su u savezničkim odnosima s EU, nego s onima koje, kao što je to činio Donald Trump, Europu doživljavaju kao protivnika.

Za Hrvatsku bi, upravo zbog njene upućenosti na euroatlantizam, to da je Trump uspio osvojiti drugi mandat, bilo vrlo rizično. Kao i ostale države EU Hrvatska se, naime, sigurnosno oslanja na SAD, prije svega kao članica NATO saveza. Pitanje je bi li opstao NATO, da je Trump ponovno osvojio mandat, a stvaranje samostalnog europskog sigurnosnog identiteta, bez Amerike u NATO savezu, bio bi bolan i skup proces s neizvjesnim ishodom. Ovako, pobjeda demokratskog kandidata Joea Bidena Hrvatskoj je donijela golemo olakšanje. 

Hrvatska više ne treba neku posebnu potporu SAD u odnosima s jugoistočnim susjedstvom. Amerika je snažno poduprla Hrvatsku u njenom pristupanju EU i NATO i tako se Hrvatska našla pod sigurnosnim kišobranom, i svoje probleme prije svega rješava na dvije adrese u Bruxellesu.

S Amerikom ima otvorena dva pitanja, koja su oba nadomak rješenju: pitanje ukidanja ulaznih viza u SAD za građane republike Hrvatske i ukidanje dvostrukoga oporezivanja. Sklapanjem ova dva sporazuma pitanje bilateralnih odnosa Hrvatske i SAD bilo bi zaključeno.

'Trumpova blažena ignorancija Balkana'

Jasno je da će administracija Joea Bidena, za razliku od Trumpove, koja je na široko otvorila vrata utjecaja na Balkanu Rusima, nastojati popraviti štetu što su je neuki diletanti počinili. Isto tako, Trump je u svojoj blaženoj ignoranciji na Balkanu igrao na kartu proruske Srbije i njenog autoritarnog vladara Aleksandra Vučića, nastojeći Srbiju pretvoriti u 'lidera regije'. S time je gotovo i to vrlo dobro znaju i Srbija i Rusija.

Zato je na godišnjicu Daytonskog sporazuma i bila potrebna balkanska turneja Putinova urednog i naoko pristojnog 'diplomatskog lica', opakog zaplotnika Sergeja Lavrova. Iako su u Putinovu timu svjesni da u Bidenovoj eri neće moći očuvati utjecaj na Balkanu, što su ga stvarali uz kaos u State Departmentu i neznalice u Bijeloj kući, inventarizirali su svoje interese u regiji i Lavrov ih je vrlo precizno iznio, stojeći uz našeg dobrohotnog ministra Gordana Grlića Radmana na tiskovnoj konferenciji u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

Ukratko, Rusija inzistira na stvaranju Zajedničkog vijeća općina na Kosovu, ali ne kao nevladine organizacije bez izvršnih ovlasti, nego kao organa vlasti, čime bi se Kosovo pretvorilo u 'složenu državu' te na očuvanju ratnog plijena Srba u BiH, Republike Srpske, koja funkcionira ne samo kao satelit Srbije, nego i Rusije.

Lavrov je u Zagrebu levantinski prepredeno Hrvatskoj nudio zamku: poduprijet ćemo Dodikova kamarada Dragana Čovića u njegovim zahtjevima za reformom izbornog zakonodavstva, ako Hrvati u BiH i Republika Hrvatska rezolutno odbace koncept ukidanja entiteta u BiH i stvaranje jedinstvene visoko decentralizirane države, kakva je bila zamišljena već Washingtonskim sporazumom, ali je zbog propusta da se srpske agresore do kraja porazi, u Daytonu bio nužan ustupak Srbiji i priznavanje njihova ratnog plijena. 

Interes Hrvatske nije postojanje ruskog satelita Republike Srpske koja se proteže do nadomak Zagrebu i koja je opasno blizu Dubrovniku, primjerice, koja potencijalno može ugroziti relativno tanku hrvatsku litoralnu fasadu. 

Hrvatska želi jedinstvenu BiH integriranu u Europu

Želi li dobre odnose s Bidenovom administracijom, Hrvatska ne smije niti pomisliti činiti ustupke ovom ruskom projektu, nego mora ostvarivati svoje državne interese. A državni interes Hrvatske je jedinstvena BiH integrirana u europski i euroatlantski milje. Pitanje ustavne obveze Hrvatske u zaštiti prava Hrvata u BiH drugo je, i njega Hrvatska mora ostvarivati unutar euroatalntskog i europskog kruga, a nikako u savezništvu s onima kojima je ključni cilj stvarati kaos na europskome rubu.

Na posjet Lavrova Zagrebu treba što prije zaboraviti, tražiti načina kako da se Hrvatska zaštiti od kaosa što bi joj ga država Rusija mogla napraviti kao dominantna vlasnica Fortenova grupe, ali i suvlasnica Petrokemije, luke Ploče i još koječega, te važan isporučitelj plina, gdje su ruski plaćenici rusku državnu kompaniju uveli na poziciju ekskluzivnog isporučitelja plina HEP-u ili zagrebačkoj Gradskoj plinari.

Hrvatska je u teškoj poziciji, kada je riječ o ruskom utjecaju, ali te će izazove lakše prevladati kad u Washingtonu bude na vlasti atlantistička administracija na čelu s predsjednikom Bidenom, nego što je to mogla u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao izolacionist koji ne razumije globalne procese'', ističe Gjenero.

Denis Avdagić: Biden će napraviti restart odnosa s EU, a tako i s Hrvatskom 

''Nova administracija izabranog predsjednika Joe Bidena za mjesec dana preuzima kormilo Amerike, a očekivanja su nemala. U Europi se očekuje ne samo onu Ameriku kakvu smo imali za Trumpova prethodnika, Baracka Obame, nego prije onaj odnos kakav je možda bio za vrijeme Billa Clintona. Očekuje se ona Amerika kakva je u Europi smatrana uzorom i idealnom. No, treba biti realan, i ipak napomenuti kako niti Trump nije vanjsku politiku ove danas jedine prave supersile u potpunosti oblikovao po svojoj volji, pa to neće biti tako ni u ovom nadolazećem Bidenovom mandatu. 

Neke stvari ipak treba očekivati. Prije svega to je restart u odnosima s Europskom unijom, a to je za Hrvatsku svakako važno. Vjerujem da će se vratiti na stol i pregovori oko trgovinskog sporazuma s EU, i nadam se kako će oni biti i zaključeni u relativno brzom vremenu. Sve će naravno diktirati ova tinjajuća korona-kriza, te će njeno gašenje, a i rješavanje posljedica koje će ostaviti biti primarno, s obje strane Atlantika. Međutim, suradnja će biti olakšana posebno između vodećih članica EU i nove administracije SAD-a. 

Skladni odnosi se očekuju i u pogledu NATO-a, Biden je atlantist, pa treba očekivati jačanje značaja Saveza, što je opet za Hrvatsku važno. 

Možemo očekivati i susret Bidena i Plenkovića 

Što se odnosa same Hrvatske i SAD-a tiče, prilično sam uvjeren kako ćemo sljedeće godine imati sporazum o potpisivanju dvostrukog oporezivanja, a i ukinut vizni režim. Te stvari su tehnički praktično već riješene i sjajna su prilika za susret na višoj razini. Teško je za očekivati kako bi to bio susret na razini predsjednika Vlade Andreja Plenkovića s novim predsjednikom, ali nije nemoguće, pogotovo ako se pandemijska kriza stabilizira do proljeća. Amerikanci ostaju zainteresirani za energetiku, Hrvatska je tu sada partner i preko novog LNG terminala koji uskoro počinje s radom.

Za vrijeme Obame, kada je Biden bio potpredsjednik, Hrvatsku je pohodio i američki državni tajnik za energetiku, bilo je to vezano ne samo uz spomenuti terminal ukapljenog prirodnog plina nego i uz stabilnost odnosa u našoj naftnoj kompaniji INA-i. Američka strana je zainteresirana da INA ostane u vlasništvu zemalja koje su s ove strane NATO štita, taj interes će se vjerujem nastaviti. 

Nemalo će biti važno i koju će ponudu novih borbenih zrakoplova Hrvatska izabrati, budu li to novi F-16, mislim da to čitavu priču diže za ljestvicu više. Uostalom, naš premijer ima i značajan ugled u strukturama Europske unije pa je stoga i kvalitetan sugovornik u pogledu odnosa EU-SAD.

Pitanje Hrvatske i BiH

Naravno, tu je i pitanje Bosne i Hercegovine gdje je Hrvatska zainteresirani partner. Prije nego li je ishod američkih predsjedničkih izbora bio uopće poznat, najavio sam kako je posve realno očekivanje da će se nova administracija pozabaviti nekim od gorućih pitanja koja su preostala nakon raspada Jugoslavije. Svakako je to pitanje funkcioniranja BiH, i mnoštvo je signala koji ukazuju kako će se to pitanje naći na dnevnom redu.

Nakon četvrt stoljeća od Daytonskog sporazuma, koji je uz američku pomoć zaustavio najkrvaviji rat na Balkanu, zaista je pravo vrijeme, da se pomogne u uspostavljanju funkcionalne države na dobrom tragu kojim je završen rat.  Na čelu Amerike bit će predsjednik koji jako dobro poznaje okolnosti i povijest odnosa, vjerujem da je zainteresiran za iskrenu pomoć, uostalom nemalo je reći kako bi angažmanom na rješenju tog gordijskog čvora ispisao svoje ime velikim slovima i uvelike pomogao čitavoj Europi.

Na tom tragu, treba očekivati i angažman na pitanju odnosa Kosova i Srbije, gdje se dalje posve sigurno neće petljati pitanje Izraela kako je na pomalo bizaran način ta tema uletjela u dogovor koji su pred Trumpom postigli kosovska i srbijanska strana ove godine. 

Čini se kako nam promiče novo problematiziranje odnosa sada Sjeverne Makedonije s Bugarskom. Američka diplomacija je prethodno aktivno radila i dovela do rješenja odnosa s Grčkom, pa se očekuje pomoć i u ovom europski zakuhanom odnosu.

Novi odnos s Rusijom

Naravno, drugačije će funkcionirati odnos i Moskve i Washingtona, stvari će biti dosta ozbiljnije, a to će se reflektirati i na čitavu Europu, a svakako i na balkansku regiju, s naglaskom na BiH i Srbiju. Stvari su ponekad varljive na međunarodnim odnosima i s površine daju jedan dojam, a stvarnost može biti dosta drugačija. Navodim to zato što ne mislim da će se odnosi Rusije i SAD-a zategnuti, oni bi se zapravo mogli stabilizirati.

Vjerujem kako će Bidenova administracija pokušati stvoriti partnerski odnos s Kremljem, za to su potrebne naravno obje zainteresirane strane, a problema je puno. Ponuđena ruka prijateljstva najbolje rezultate bi polučila kada bi se pokazala dobra volja na nekoj od pregršta međunarodnih tema gdje su obje strane zainteresirane i imaju utjecaja, a to je svakako balkanska regija. 

Dakle, kako smo rekli na početku, očekivanja su velika, vidimo da potencijala ima, ako ćemo biti optimisti, a imamo temelja za takva promišljanja, onda bi sljedeće četiri godine mogle biti doista dobre'', smatra Avdagić.

Jadranka Polović: Stvarni napredak regije krucijalno ovisi o mogućnosti uspostavljanja političkog dijaloga između domaćih aktera

''Saslušanje, odnosno, 'Hearing' pred kongresnim Odborom za vanjsku politiku o Zapadnom Balkanu, održano 8. prosinca ove godine, pokazalo je da se regija neočekivano našla u fokusu nove američke administracije Joe Bidena i Kamale Harris. Naime, u dominirajućem diplomatskom diskursu, stabilnost i prosperitet Zapadnog Balkana promatra se u kontekstu dva integrativna procesa: pridruživanju regije NATO-u i EU, zbog čega se uvriježio stereotip prema kojem ovi procesi djeluju neupitno stabilizirajuće i poticajno na demokratsku, gospodarsku, društvenu i sigurnosnu transformaciju zemalja regije, te njihovu ciljanu europeizaciju.

Zapadni Balkan kao nestabilna periferija Europske unije

Međutim, nakon gotovo tri desetljeća primjene različitih koncepata i strategija Zapada, Zapadni Balkan ostaje primjer dubokih asimetrija i strukturnih neravnoteža koje ga čvrsto pozicioniraju kao nestabilnu periferiju Europske unije. Kako vidimo, obećani prosperitet i stabilnost regije su izostali, a zaostavština primijenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje čiji efekt pojačava Covid-19, kao i ponovno 'aktiviranje' postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Sjeverne Makedonije.

U tom kontekstu nova administracija predsjednika Joe Bidena odlučna je završiti 'nedovršeni posao' SAD-a i EU na Zapadnom Balkanu, zbog čega se, kako vidimo, fokusirala na izmjenu 25 godina starog Daytonskog sporazuma te uspostavu novog regionalnog poretka u okviru Dayton 2 sporazuma, kojim bi se ukinuli postojeći entiteti. Pored jedinstvene (unitarne) Bosne i Hercegovine, ova bi se država tako zajedno sa Srbijom i Kosovom našla pod pritiskom rješavanja unutarnjih i međusobnih nesuglasica kako bi se trenutno pridružile NATO savezu. Ulazak u EU i dalje bi čekao neka daleka vremena, ali bi obećanje kao mamac ostalo lebdjeti u zraku.

'Mišićavija' američka politika

Iako bi Biden želio poništiti 'posao' Trumpove administracije na prostoru regije kojim se Amerika približila Srbiji, a pomalo udaljila od Albanaca, uz zagovaranje mogućnosti promjene granica, ipak je sigurno da će novi predsjednik, biti prisiljen djelovati unutar parametara nove realnosti, vrlo različite od one iz devedesetih, ili s početka 2000-tih. Dakle, nova će administracija vjerojatno nastaviti tamo gdje je Trump stao, ali uz dodatak 'vječnih' imperijalnih strategija koje će ipak promijeniti stil nove američke vanjske politike, budući da će se više prilagoditi naporima i preferencijama EU-a, osobito Njemačke, ali i Turske koja u potpunosti kontrolira treći konstitutivni narod u BiH.

Kako regija i dalje stagnira, mnogi analitičari već predviđaju 'mišićaviju' američku politiku, osobito prema Srbiji i Republici Srpskoj, a koja bi poništila njihove snove o povezivanju i okupljanju srpskog naroda 'rasutog' po susjednim zemljama regije. 

Međutim, takvo razmišljanje zanemaruje novu stratešku stvarnost ne samo u regiji, već i na prostoru Europske unije - Velika Britanija, kao nekada vodeća zagovornica proširenja, napustila je EU, Francuska, ali i druge zapadnoeuropske zemlje inzistiraju na zaustavljanju procesa proširenja. Pokazalo se da dojučerašnji saveznici imaju sasvim različit pristup za rješavanje ključnih kriza na prostoru regije, poput pitanja - normalizacije odnosa, time i okvira sporazuma Srbije i Kosova, makedonskog spora oko imena, kao i zastoja u funkcioniranju institucija BiH.

Ovakva konstelacija odnosa narušila je vjerodostojnost EU-a i NATO-a, ali i dodatno umanjila privlačnost procesa integracije, osobito zbog visoko postavljenih kriterija koje zemlje Zapadnog Balkana moraju ispuniti kako bi ispunili uvjete za članstvo. Ovim pitanjima dodaje se zastrašujući učinak pandemije Covid-19 za ekonomije zemalja u susjedstvu koje su već u kritičnom položaju u odnosu na zemlje EU.

Trump je favorizirao Srbiju

U međuvremenu, Srbija je obnovila svoj položaj vodeće zemlje zapadnog Balkana na način da se proteklih godina snažno angažirala u promišljenom diplomatskom manevriranju koje joj je omogućilo da pridobije, time i iskoristi potporu različitih ne-zapadnih sila koje žele prisustvo na Balkanu. Tako je uz potporu Rusije zaštićena od zapadnog ekspanzionizma; treba proučiti poruke Lavrova iz Beograda, a uz potporu Kine i Turske obnavlja i osnažuje gospodarstvo. To je ojačalo položaj Srbije u odnosu na Sjedinjene Države, osobito u rješavanju kosovskog pitanja, što sasvim jasno ukazuju na novo samopouzdanje Srbije kojem pogoduju nove geopolitičke okolnosti na ovim prostorima.

Nesumnjivo, pojačani interes Srbije za statusna pitanja Srba u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori može poremetiti uspostavljenu regionalnu ravnotežu. Uz opredjeljenje za 'neutralnu vanjskopolitičku poziciju', tj. strategiju balansiranja između Zapada (EU i SAD) i Istoka (Rusija i Kina), Srbija je vrlo proaktivnim, dobro skrivenim diplomatskim angažmanom započela s promjenom svoje marginalne pozicije na Zapadnom Balkanu, čak šire regije - jugoistoku Europe. Sve češće, pojedine utjecajne države Europske unije počele su percipirati Srbiju kao ključnu državu na Zapadnom Balkanu, a to je učinila i Trumpova administracija.

Trumpova je administracija ultimativnim odredbama 'Sporazuma o ekonomskoj normalizaciji između Srbije i Kosova', usvojenim pod pokroviteljstvom SAD-a, natjerala Srbiju da napravi strateški zaokret i to ne prema Zapadu nego prema SAD-u. Naime, ekonomska je normalizacija urodila unosnim poslovnim aranžmanima za američke korporacije (nedavno uspostavljena američka Razvojna financijska korporacija je novi business centar u regiji),  koje s ovog tržišta ne guraju samo Kinu već i zemlje EU.

Time su politički potezi Bruxellesa stavljeni 'ad acta', unatoč činjenici da će opstati Berlinski proces pod vodstvom Njemačke, pri čemu će biti naglasak na Europskom investicijskom planu od devet milijardi eura i Zelenoj agendi za Zapadni Balkan. Naravno, sve to pod nadzorom Amerike! S druge strane, razumno je očekivati ​​da će Europska unija i Amerika pokušati stvoriti zajedničku ekonomsku politiku prema Kini koja će promijeniti utjecaj kineskih infrastrukturnih ulaganja, bilo izravno povezanih s Inicijativom 'Pojas i put', ili '17+1'. Dakle, cilj je obuzdati kinesku ekspanziju.

'Mini-Schengen'

Važan element Trumpove politike prema regiji koji će Biden morati sačuvati je već uspostavljena regionalna ekonomska zona – 'mini-Schengen' koji obuhvaća Albaniju, Sjevernu Makedoniju i Srbiju koja je od koristi i Sjedinjenim Državama kao i zemljama EU. Zapravo, regionalna ekonomska zona nudi neke benefite koji su za zemlje regije izostali zbog propasti politike proširenja EU.

Srbija nema ništa protiv ekonomske unije zemalja regije, jer to može učvrstiti njenu vodeću poziciju na Balkanu te privući ostale države regije, uključujući Kosovo, BiH i Crnu Goru, države koje imaju veliku srpsku manjinu u orbitu Srbije. Projekt koji Srbiji omogućuje čelnu poziciju na Zapadnom Balkanu mogao bi biti dostatan argument da Beograd prizna neovisnost Kosova bez inzistiranja na njegovoj podjeli, te pri tom vremenom degradira svoje odnose s Rusijom, Turskom i Kinom.

Iako je zbog involviranosti niza aktera obnavljanje sukoba visokog intenziteta na prostoru regije malo vjerojatno, ipak stvarni napredak regije krucijalno ovisi o mogućnosti uspostavljanja političkog dijaloga između domaćih aktera. Naime, najveći izazovi Zapadnog Balkana, prvenstveno oni ekonomski i socijalni mogu se riješiti samo pristupom koji uključuje međusobno razumijevanje i suradnju, što zahtijeva bar temeljni politički konsenzus. U protivnom fokus geopolitike ponovno će osnažiti u regiji, a suprotstavljeni interesi velikih sila nastaviti generirati trajnu nestabilnost Zapadnog Balkana'', procjenjuje Jadranka Polović.