Analitičar Hinšt: Godinama smo čekali reforme, ovo je dobar početak

Nacionalni program reformi 2016. je ključni iskorak Hrvatske kako bi se kroz niz tehničkih nužnih mjera proveo toliko odgađani fitness javnih politika i institucija. Nacionalni program reformi 2016. rezultat je usklađivanja hrvatske gospodarske politike i strukturnih reformi s preporukama Europske komisije za povećanje konkurentnosti i rasta hrvatskog gospodarstva, odnosno analize Komisije o makroekonomskim neravnotežama Hrvatske.

Za komentar smo upitali analitičara ekonomskih politika iz Centra za javne politike i ekonomske analize Danijela Hinšta.

“Nacionalni program reformi 2015. dao je prve naznake da se kreće o reformske procese u određenim područjima. Ipak, bila je to zadnja godinama mandata koji je trajao 4 godine. Bitno je da se provedba reformskih mjera iz 2015. nastavila, odnosno kontinuitet je osiguran. Istovremeno, dodane su nove mjere s mnogo ambicioznijom agendom”, rekao je Hinšt .

Godinama se očekivao ambiciozan program reformi. Što možemo očekivati?

“Paušalno je zaključiti da se ništa nije radilo na reformama kroz niz godina. Točno je reći da generalno nije bilo dovoljno intenziteta, ambicioznosti i sustavnog pristupa. Problem je bio u lošoj komunikaciji određenih pozitivnih reformskih procesa i dokazivih pomaka. Dugo je vremena trebalo da se uspostavi integracija javnih politika i strukturnih reformi pri samom vrhu Vlade. Ključni pomak jest u činjenici da su reforme postavljene kao nužnost koju podržava i potiče premijer i njegov uži tim. Prije se previše autonomije delegiralo ministrima, njihovim zamjenicima i pomoćnicima, te u konačnici službenicima, koji su u mnogo slučajeva pokazivali otpore nužnim promjenama. Također, ovaj program reformi je vrlo precizno detektirao odgovore na ključne izazove jačanja konkurentnosti Hrvatske, s jasnim rokovima, nadležnostima i provedbenim procesima. Činjenica da će postojati otpori ovom programu znači da je dobar obzirom da su upravo otpori određenih struktura i skupina iracionalno obeshrabrivali političare i donositelje odluka da donesu ključne i nepopulističke odluke”.

Postoji uvijek prostor za konstruktivne kritike glede pojedinih mjera ili intenziteta provedbe. Može li se ambicioznije susprezati deficit i javni dug, snažnije rezati pretjerane troškove proračuna? Može li se provesti jaka deregulacija normativnog okvira? Može li se gotovo sve privatizirati? Koji su prednosti i nedostaci povećanja dobi umirovljenja?

“Sve su to samo neka od otvorenih pitanja. Uvijek se može više, ali je činjenica da ovaj program objektivno predstavlja bitan iskorak prema nužnom, već duboko zakašnjelom, uređivanju institucija. Kreće sustavni pristup reformi poslovnog okruženja i tržišta usluga, kao i reformi javne uprave. Nastavlja se mjerenje administrativnog i smanjivanje opterećenja gospodarstva. Nastavlja se liberalizacija tržišta usluga (s naglaskom na sektor profesionalnih i poslovnih usluga). Uvodi se elektroničko pokretanje poslovanja te ishođenje dozvola i dokumentacije putem Jedinstvene kontaktne točke. Planira se daljnje smanjenje i ukidanje neporeznih davanja, reforma javne nabave kroz pojednostavljenje i digitalizaciju. Provodit će se i umjerena kontrola deficita, javnog duga i državne potrošnje, uključujući umjerenu razinu racionalizacije mirovinskog i zdravstvenog sustava, kolektivnih ugovora i plaća, administracije i materijalnih troškova. Digitalizacija javne uprave s brzim e-uslugama i povezanim podacima bitno će ubrzati zasad spore procese. Planira se povećanje kvalitete ljudskih resursa u javnoj upravi uz sustav nagrađivanja kvalitete i obratno. Najavljene su promjene u pravosuđu, zemljišnih knjiga i katastra. Pokreću se određeni privatizacijski procesi, premda bi uvijek moglo biti i ambicioznije. Nastavlja se već započeta kurikularna reforma od odnosno prilagodba obrazovanja i vještina tržištu rada. Poticat će se povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj i niz drugih mjera koje se mogu vidjeti i kroz detalje ovog programa”.