manolić ga trovao?

Alojzije Stepinac u kućnom pritvoru: Da sam slobodan, bio bih zdrav

Autor

Direktno.hr

"Da sam slobodan, bio bih zdrav" izjavio je Alojzije Stepinac iz kućnog pritvora u Krašiću. Iz te se izjave može naslutiti da je i sam Stepinac za života sumnjao kako svi postupci komunističke vlasti vode njegovoj likvidaciji.
11.06.2015. u 19:18
Ispiši članak

Unatoč tome i danas možemo čuti izjave njegovih progonitelja, među kojima je najglasniji Josip Manolić, kako Stepinac nije trovan, te kako je nevezano uz posljedice dugogodišnjeg tamnovanja umro od nasljedne krvne bolesti. Kada bi i kao istinite prihvatili te teze neosporna je činjenica da je Stepincu tih godina omogućeno redovito liječenje, redoviti život kakav je zaslužio kao zagrebački nadbiskup i kao nevin čovjek, da bi i tijek njegove bolesti sigurno bio drugačiji i da bi sam njegov završetak bio drugačiji.

Istini za volju sudske presude protiv Stepinčevih progonitelja nema, dokazi tko je i kako 'navodno' trovao nadbiskupa nisu podastrijeti javnosti. No isključuje li to od odgovornosti bivše dionike komunističke vlasti u Hrvatskoj? Za povjesničara Miroslava Akmadžu sa Hrvatskog instituta za povijest odgovor je negativan: "Ono što kod mene kao povjesničara više u ovom slučaju izaziva sumnju u razlog njegove smrti jesu izjave na sjednicama Komisije za vjerska pitanja, a i izjave samoga Tita - da treba pod svaku cijenu spriječiti povratak nadbiskupa Stepinca na mjesto zagrebačkog nadbiskupa. I Tito je čak u jednoj izjavi rekao - nikad se Stepinac neće vratiti na to mjesto, ja vam to jamčim. Na sjednicama komisije je zaključivano - učiniti sve da se Stepinac ne vrati na čelo crkve."

Crkvena komisija iz Vatikana koja je utvrđivala Stepinčevo blaženstvo potvrdila je sumnje o trovanju kao istinite. Nalazi će u njegovim kostima potvrditi prisustvo toksičnih supstanci kadmija, kroma, olova i arsena. No komisija ne navodi krivce, to nije njezin posao. No Akmadža ističe kako političke indicije ukazuju na to da smrt nije slučajna: "Kad Stepinac umire? Godinu i pol dana prije isteka kazne. To nije slučajno. Da je preživio on bi se vratio i nikad to vlast ne bi mogla spriječiti. A to se nikako nije smjelo desiti. Znači mene više zanimaju ti razlozi, te indicije, ti povodi nego sama forenzika."

Na ovakve i slične utemeljenje optužbe već spomenuti Manolić i njemu slični odmahnut će rukom ili izjaviti kako je riječ o reustašizaciji Hrvatske, revidiranju prošlosti i negiranju tekovina antifašističke borbe. Nositeljima takve politike nazvati će one osobe koje se zalažu za lustraciju i politiku čistih računa. Često se može čuti i ona danas već pomalo smiješna - živimo u sređenoj i demokratskoj zemlji, neka institucije rade svoj posao.

Kako izgleda kada institucije rade svoj posao u državi u kojoj još uvijek drmaju bivše komunističke strukture zna dr. Juraj Batelja, postulator kauze blaženog Alojzija Stepinca. Čim je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dopustio istraživanje dokumentacije zatražio je Stepinčev dosje: "Ja sam upućen bio na jednoga druga koji mi je rekao da se radi o 4-5 velikih kutija dokumentacije koja nije sortirana, koja nije raspoređena niti složena pa neka se ja javim za jedno 2 mjeseca. Tako sam se ja i vratio nakon 2 mjeseca iz Rima, dolazim, i drug meni, a taj drug je prije toga u Lepoglavi radio neke druge zadatke na nekoj drugoj eliminaciji, ne dokumenata samo. Meni donese jedan fascikl i u njemu 4 komada papira i kaže - evo to imamo."

Te strukture i danas uništavaju dokaze ne bi li prikrili svoje zločine. No sve tragove teško je zamesti tvrdi Batelja: "Vidi se to u korespondenciji koje je sačuvano na relaciji doktor Lawrence u Los Angelesu, doktor Bogičević u Zagrebu, doktor Ružić u Chicagu. Jer doista nije na čast jednoj službi jedne države da manipulira liječnička izvješća i da profesor Lawrence ustvrdi ovo nisu dokumenti i ne mogu se odnositi na mojega pacijenta. I ta dokumentacija će sva biti objavljena i mislim da će doći se do konačne istine i cjelovite spoznaje o samoj stvari tako da to nisu samo epizode nego je to bio stvarno cilj da se čovjeka ukloni."

Kolika je odgovornost Josipa Manolića u slučaju Stepinac? On će sam naglasiti kako ga je kao službenika Sekretarijata unutarnjih poslova ministar odredio da Stepinca otprati u zatvor, te kako više nije imao kontakata s njim. Manolić je tek 1948. postao načelnik Službe za izvršenje kaznenih sankcija, dakle nadzirao je sve zatvore u Hrvatskoj. Tu dužnost je obavljao do 1963. Upravo se u Lepoglavi kod Stepinca pojavljuju prvi znakovi ozbiljne bolesti, no Ministarstvo unutarnjih poslova Jugoslavije nije dopustilo odgovarajuće liječenje i kontrolu u Zagrebu. Uskoro će se pokazati da je zabrana liječenja izvan Lepoglave samo dio plana puzajuće egzekucije tvrdi Batelja: "Toksične supstance u njegovom organizmu, takove naravi i takova imena koje on nije mogao niti uzeti kroz hranu i liječenje nego su se našle u njegovome organizmu i otkrivene su kao posljedica, ja vjerujem, jedne zlouporabe moći, vlasti pa rekao bih čak i mržnje koja je išla preko groba."

Iako je izoliran u posebnom krilu zatvora, vijesti o nadbiskupovom stanju se šire. Tito je brzo shvatio da će im se presuda obiti o glavu. Vladimir Bakarić stoga najprije predlaže Stepincu da potpiše već pripremljenu molbu Titu i traži pomilovanje, a poslije Tito nudi Vatikanu puštanje Stepinca, a zauzvrat traži da Stepinac napusti Jugoslaviju. Pošto su im oba dva plana propala odlučuju se krajem '51. na uvjetno puštanje Stepinca iz Lepoglave. "Evidentno je da je nadbiskup premješten iz Lepoglave u Krašić da ne umre u Lepoglavi nego da se to dogodi u Krašiću. Uostalom u proljeće 1952. drug Miha Marinko koji nije bio mali čimbenik u komunističkoj partiji Jugoslavije, kad su ga novinari upitali zašto su pustili nadbiskupa Stepinca iz Lepoglave nedvosmisleno rekao - neće dugo, do proljeća i umrijet će. Dakle, ako je on artikulirao mišljenje partije o Stepinčevoj sudbini, zašto bismo mi danas mijenjali to mišljenje" - pojašnjava Juraj Batelja.

Potkraj listopada 1952. Stepinac je počeo osjećati slabost. Ustanovljena mu je tromboza lijeve noge. Bolest se pogoršavala. Ni operacija nije bitno pomogla. I umro bi vrlo brzo da Američki kongres nije izvršio pritisak, nakon čega su u Krašić došli američki liječnici. Narednih godina lječnici su nadbiskupa održavali na životu. Alojzije Stepinac umro je 10. veljače 1960., godinu i pol dana prije isteka kazne.

Stepinčevo mrtvo tijelo iz Krašića je prevezeno na obdukciju. Crkvene su vlasti zatražile da se kardinalovo tijelo balzamira, a monsinjor Franjo Šeper zamolio je jednog liječnika koji je sudjelovao u tome da u interesu Crkve sačuva kardinalovo srce. Istodobno, daleko od očiju javnosti Titova tajna policija kreće u akciju brisanja tragova i uništavanja dokaza. Potvrda će doći trideset godina kasnije kada se prilikom premještanja Stepinčevih posmrtnih ostataka otkrilo kako balzamiranje kardinalova tijela nije uopće obavljeno. Naprotiv, u mrtvo tijelo ulivena je velika količina kiseline koja je razgradila cjelokupni pokojnikov organizam, kako bi se izbrisali tragovi sustavnog trovanja. Sličnu je sudbinu doživjelo spašeno te naknadno balzamirano Stepinčevo srce. Dvije godine nakon smrti, informaciju o njemu, Udbi je dojavio jedan njihov suradnik. Kardinalovo srce Udba je potom otela crkvi i spalila, a pepeo bacila.

Vratimo se na kraju na pitanje odgovornosti Josipa Manolića koji je bio načelnik Službe za izvršenje kaznenih sankcija 12 od ukupno 14 godina koje je Alojzije Stepinac proveo što u zatvoru što u kućnom pritvoru. Premijer nas je nedavno podsjetio kako trebamo, kao pravi katolici, znati praštati. I kao takvi možemo oprostiti nehumano postupanje, političke ucjene liječenjem bolesnog čovjeka, barbarsko uništavanje svete relikvije. No možemo li kao odgovorni građani zatvoriti oči pred medijskim manipulacijama, uništavanjem dokaza i izvrtanjem povijesti? No pasaran!

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.