IGRA PRIJESTOLJA

Aleksandra Kolarić: Kako ću se vratiti u SDP

Autor

Direktno.hr

22.01.2015. u 17:24
Ispiši članak

“Gdje sebe vidim u SDP-u? Kao osobu koja će potaknuti i provesti dubinske promjene u stranci”, rekla je Aleksandra Kolarić novinarki tjednika "Globus" u intervjuu koji je uznemirio duhove u vladajućoj stranci.

O vlastitoj budućnosti u SDP-u Kolarićka je i dalje govorila uglavnom načelno. Ipak, iz njenih se riječi može isčitati da bivša SDP-ovka, prva koju su socijaldemokrati iz partije izbacili prijekim sudom i prva koja je prošla tretman javnog glasovanja i izbacivanja, da ona zapravo cilja vrlo visoko, puno više od običnog članstva.

Dok govori o SDP-u, Kolarić se postavlja kao netko tko razmišlja o rukovođenju strankom za koju je već izradila novi program i koji će, kroz koji tjedan, predati zajedno s pristupnicom za učlanjanje u SDP, organizaciju iz koje su je izbacili u prosincu 2013. godine i u koju, sad kad je proteklo godinu dana, sada ima pravo zatražiti novi ulaz.
“ Zbilja mislite da će vas ovo vodstvo primiti natrag u SDP?”, pitala ju je novinarka 'Globusa', a ona je odgovara da je formalno članstvo nešto čime se trenutno ne zamara.

Dakle, opcija joj je biti punopravni član SDP-a koji će u stranku unijeti korjenite promjene ili ostati SDP-ovka bez članske iskaznice pa, pretpostavljam, čekati rasplet nakon parlamentarnih izbora i nadati se boljem trenutku za formalno-pravni pristup stranačkoj infrastrukturi.

U hrvatski politički život ušla je bez stranačke iskaznice koju je zatražila tek 2006. godine, znači tri godine nakon što je napustila Račanov kabinet.

U šali objašnjava kako je za njen ulazak u politiku neposredno bio odgovoran Ivo Sanader, tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Mate Granića.
Aleksandra Kolarić, prisjeća se, u to je vrijeme radila u Zavodu za povijest HAZU kad je shvatila da je došlo vrijeme da promjeni karijeru pa se prijavila na natječaj za trećeg tajnika Ministarstva vanjskih poslova.
Kod Sanadera je završila na usmenom intervjuu nakon što je uspješno prošla pismeno testiranje.

“ Bila je to ’97. godina i svačega sam se naslušala na tom razgovoru: od toga tko će me sve prisluškivati, tko je sve protiv Hrvatske, svakojakih drugih paranoja i teorija zavjere. Na kraju tog razgovora, Sanader mi je rekao da trebam biti zahvalna ako dobijem posao, a ja sam mu odgovorila da mislim da je Ministarstvo vanjskih poslova naše najbolje ministarstvo, ali da sam itekako svjesna vlastitih prednosti i kvaliteta. Posao nisam dobila, a Joško Paro kasnije mi je odao kako mu je Sanader nakon intervjua rekao da ‘Kolarićka neće dobiti posao u ministarstvu dok je on živ jer nije dovoljno ponizna’”, prisjeća se moja sugovornica svojih neuspjeha.

Nova prilika pružila joj se tri godine kasnije kad je u vrijeme parlamentarnih izbora 2000. godine honorarno bila zadužena za strane novinare koji su pratili izbore.
Tada je upoznala Ivicu Račana, čestitala mu na pobjedi i upitala ga hoće li Ministarstvo vanjskih poslova možda otvarati kakve nove natečaje za zapošljavanje jer bi se ona rado prijavila za posao.
Račan ju je saslušao, pitao bi li radije bila zainteresirana za posao u Vladi te joj kazao da će joj se javiti za tjedan dana.

Usporen kakav je bio, poziv je uslijedio tek nakon sedam tjedana kada je Kolarić nazvao Račanov šef kabineta Igor Rađenović – isti onaj koji će 13 godina kasnije glasati za njeno isključenje iz stranke.
Pozvao ju je na razgovor, Kolarić se odazvala, a Račan joj je nakon tri sata razgovora ponudio posao glasnogovornice.
Tu je nastao i njen nadimak Aleks.

Račan je, naime, inzisirao da je ime Aleksandra predugo i da bi bilo najbolje smisliti neki nadimak, a kako je njen nadimak iz djetinjstva – Sani - ipak bio neodgovarajući, postala je Aleks, i pod tim nadimkom poznata ostala svim svojim prijateljima i kolegama iz politike.

Račana, priča mi, prvenstveno pamti kao dobrog, ali neodlučnog čovjeka koji je teško na kraj izlazio s njenom energijom i ambicijom.
Pitam je koliko ima istine u tračevima da ju je s Račanom povezivalo i nešto više od strogoga poslovnog odnosa, a ona mi spremno ironično odgovara kako ima i gorih sudbina nego biti etiketirana kao “ljubavnica jednog premijera”.

“ Nisam se previše obazirala na te laži, ali smetalo me jer sam taj posao ipak dobila zbog stručnosti i znanja”, kaže mi ova bivša SDP-ovka i tvrdi kako je Ivica Račan po svim svojim obilježjima bio iskonski i iskreni socijaldemokrat.

Iz vremena njena glasnogovorničkog angažmana datira i poznanstvo s trenutačnim šefom SDP-a i premijerom Zoranom Milanovićem kojeg je Kolarić upoznala dok je on bio načelnik u Ministarstvu vanjskih poslova.

“ Već na prvu mi se činio ambicioznim i prepotentnim, ali bio je vrlo elokventan i dobro poznavao tematiku za koju je bio zadužen. Dapače, čak sam ga bila predlagala Račanu za vanjskopolitičkog savjetnika, ali tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula trebao ga je kod sebe pa je na taj posao na kraju stigao netko drugi”, prisjeća se Kolarić koja je kao Račanova glasnogovornica izdržala tri godine.
Trenutak je bio otprilike kao danas: više od 60 posto građana smatralo je da Vlada ide u krivom smjeru, koalicija se raspadala, a Kolarić shvatila da je vrijeme vratiti se u Zavod za povijest jer su im se razišli putovi po pitanju vođenja Vladine komunikacijske politike.

Tek tri godine nakon toga odlučuje se učlaniti u stranku pri čemu će joj se put nanovo spojiti s putem Zorana Milanovića.
Kolarić Milanovića opisuje kao osobu plutajućih moralnih i etičkih načela i vrijednosti, koji je stavove, kaže, prilagođavao onima s Iblerovog trga i oko čijeg se imenovanja za čelnika SDP-a razvio jedan neutemeljeni mit – kao tobože čovjeka kojeg je za nasljednika Račan osobno odredio na samrtnoj postelji.
Bilo kako bilo, godinu prije nego što će Ivica Račan preminuti od posljedica tumora u desnom ramenu, Kolarić će svoju odluku o učlanjanju u stranku među prvima povjeriti upravo Milanoviću s kojim je i nakon rada u Vladi ostala u kolegijalnim odnosima.

Povratna reakcija, prisjeća se, bila je nešto drukčija od onoga što je očekivala.

Ukratko, Milanović ju je odgovarao od članstva u stranci s napomenom “da je u SDP-u ne vole”, a potom se raspitivao planira li se možda kandidirati za predsjednicu stranke, iako je Račan tada bio itekako živ, a javnost nije još ništa znala o njegovoj bolesti.

Kolarić je, priča, Milanovićev nastup smatrala čudnim jer je vjerovala da dijele zajedničke socijaldemokratske vrijednost radi kojih se, na kraju krajeva, i on sam učlanio u SDP.
Prepričava mi još jednu anegdotu zbog koje je posumnjala u Milanovićeva moralna načela.

Vodili su raspravu o HNS-ovu Srećku Ferenčaku kojeg se sumnjičilo ( a godinama kasnije donesena je i pravomoćna presuda) da je preprodao gradsko zemljište na kojem se trebao graditi Centar za invalide i iz toga izvukao osobnu financijsku korist.

“ Rekla sam da je prestrašno izvlačiti novčanu korist na invalidima, ali Milanović je tvrdio kako zakonski u tom slučaju nema ničeg spornoga. Mišljenje je promjenio tek naknadno, kad je SDP slučaj osudio nedopustivim. Ne, nikad nisam imala nikakvih iluzija o Zoranu Milanoviću”, tvrdi danas i priznaje kako je u to vrijeme vjerovala da bi za čelnog čovjeka SDP-a više odgovarala Željka Antunović, njegova protukandidatkinja koja je izbore izgubila, a kasnije bila isključena i s SDP-ove izborne liste, premda je godinama prije toga obavljala visoke funkcije u stranci.
Aleksandra Kolarić u SDP-u je provela sedam godina: ušla je kroz lokalnu organizaciju, a godinu kasnije kandidirala se i postala članica Glavnog odbora.
Nije bila jedna od članica stranke koja je na izbornoj konvenciji imali pravo glasovanja po pitanju Račanova nasljednika.

Iz stranke je izletjela zbog glasnih kritika na rad SDP-a, a dobar dio javnosti taj je postupak Glavnog odbora stranke osudio (64 članova bilo je za njeno izbacivanje, 11 protiv, a 28 ih se nije pojavilo na glasanju) smatrajući da je u suprotnosti s demokratskim praksama koje inače promovira.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.