ZA DIREKTNO

Aleksandar Musić: Desnica vodi politiku koja podsjeća na onu koju je vodio Savez komunista Hrvatske

Autor

Marijan Opačak

Kakva će biti hrvatska politička jesen? Što će se dogoditi s HDZ-om i SDP-om? Kakav uspjeh mogu očekivati druge stranke i političke opcije u Hrvatskoj? Hoće li zamjena teritorija na Kosovu i Srbiji otvoriti Pandorinu kutiju? Na ta i druga pitanja za Direktno je odgovore dao komentator Petog dana i komunikacijski savjetnik Aleksandar Musić

17.09.2018. u 07:04
Ispiši članak

Dvije vodeće stranke, HDZ i SDP, nalaze se u nekakvom fluidnom političkom stanju. HDZ mijenja desne politike koje često znaju isplivati pred izbore ili u politički oportunom trenutku, a SDP čini se nalazi se u nekakvom stanju palijativne skrbi. Kakvu Vi budućnost prognozirate tim etabliranim hrvatskim strankama?

SDP se možda u dogledno vrijeme neće raspasti u smislu onoga što obično podrazumijevamo pod (potpunim) raspadom, ili se vratiti na Račanovih ispod 10% glasova na parlamentarnim izborima održavanima 1990-ih, ali je izgledno da je izgubio poziciju ravnopravnog konkurenta HDZ-u, poziciju koju je donekle imao za Milanovićeve ere (uz mnoge skrivene troškove takve pozicije, prije svega po SDP).

SDP-ova nesposobnost, pasivnost i, na trenutke, otužnost, nisu od jučer, no dosad se SDP uspijevao nametnuti kao glavni anti-HDZ glas cijele Hrvatske. Ipak, na vlast bi i tada dolazio više tuđom, no svojom zaslugom, odnosno samo kada bi okupio poveću koaliciju te, bitnije, kada bi HDZ dobrano ‘zglajzao’ (2000., 2011.). U slučaju SDP-a, očekujem nastavak sporog rastakanja te stranke, sitna klanovska podbadanja i daljnju nebitnost SDP-a za trenutne hrvatske političke procese.

HDZ pak u skorijoj budućnosti neće pasti ispod svojih sigurnih, startnih 20% na svakim izborima, no suočava se s drugim problemom. HDZ-ovi klanovi su klanovi u pravom smislu te riječi. Svaki lider HDZ-a, kako sam se jednom našalio, kao da jaše divljeg mehaničkog rodeo-konja, a rijetko tko može izdržati tu ‘vožnju’ do kraja. Ironično, lider HDZ-a je gotovo redovito pod snažnijim udarom iznutra, no izvana. Tek se u posljednje vrijeme javlja i pritisak izvana, određene grupacije iz desnog civilnog društva, suočene s vlastitim izbornim neuspjesima, sve više pokušavaju utjecati na odnose u samom HDZ-u, ubrizgati svoj sadržaj u postojeću HDZ-ovu poziciju i infrastrukturu.

Ono što će biti i HDZ-ov srednjoročni i dugoročni problem jest upitnost partnera, naime HDZ je jak, no nedovoljno jak da bi sam mogao ustrojiti saborsku većinu. Fragmentacija lijeve scene HDZ-u definitivno ide na ruku, no i dalje ne govori ništa o tome s kim bi HDZ nakon izbora eventualno stvarao saborsku većinu.

Andrej Plenković i Davor Bernardić često su na udaru svojih članova? Hoće li HDZ-ovci odnosno SDP-ovci uspjeti smijeniti svoje predsjednike?

Bernardić je u svome bunkeru, a da pritom ne zna ni gdje je ni koliko je sati. I dobro je da ne zna, jer je realnost turobna. Aleksandra Kolarić je prije nekoliko dana javno iznijela argumentiranu uputu (’12 koraka') kako se Bernardića, ipak, može smijeniti i mimo njegove volje, a sve prema važećim propisima SDP-a.

No, pitanje je ima li za takvu smjenu volje u samom vrhu SDP-a, s obzirom da su sve zamolbe za odlaskom Bernardiću bile upravo to - zamolbe. Sve je to više ostavljalo dojam  'ispipavanja' situacije i umoljavanja no prave rezolutne poruke Bernardiću da je otplesao svoje te da će mu biti otkazana svaka poslušnost. Komadina utjelovljuje ovaj mlaki pristup prema Bernardiću, a predsjedništvo SDP-a ga u tome slijedi.

Plenković je pak, istina, pod neprestanim tihim i manje tihim udarom određenih snaga, kako u HDZ-u, tako i izvan njega, no i dalje je prema svemu sudeći Plenković taj koji bi stranku vodio na eventualnim prijevremenim izborima, a tu ga nitko iz samoga HDZ-a (i šire) ne bi minirao. Imajmo na umu i element HNS-a, koji je s razlogom upravo u Plenkovićevoj saborskoj većini i u Plenkovićevoj vladi. Mislim da ćemo i Bernardića i Plenkovića gledati na čelu njihovih stranaka još barem nekoliko mjeseci.

'Politička je nestabilnost, uz povoljnu konjunkturu iz Europe, bila proizvela određeno vrijeme ekonomske stabilnosti. To samo govori o prirodi hrvatske politike, koja je bila i destruktivnom po gospodarstvo'

Kako komentirate sadašnju političku scenu u Hrvatskoj? S obzirom na medijske napise izgleda kako se nalazimo u konstantnom predizbornom stanju? Svako malo zasviraju nekakve sirene na uzbunu, hoćemo li uskoro imati ponovno parlamentarne izbore?

 

Tradicionalno sam skeptik kada su u pitanju prijevremeni izbori. Naime, u sagledavanju mogućnosti prijevremenih izbora, uvijek se valja voditi računom troškova i koristi.

Je li, iz vizure HDZ-a, trošak gotovo sigurnog kaosa u Saboru nakon prijevremenih izbora veći od troška sadašnje situacije, ma koliko nam se činila nestabilnom? Uvjeren sam da jest, i zato prijevremenih izbora neće biti. HNS bi na tim izborima vrlo vjerojatno bio izbrisan, ili spao na zastupnika. Most više nikad neće u vlast s HDZ-om.

IDS? Mislim da bi nakon ubrzavajuće afere 'Uljanik' IDS i sam bio ponešto ranjen na izborima, svakako ne bi bio dovoljan izvor saborskih ruku za jedinog junior partnera. Saucha? Itd., itd… Možda donekle HSS, pošto se čini da HDZ u posljednje vrijeme polako, ali sigurno preotima pojedine Beljakove lokalne organizacije, no i dalje nije izvjesno privlačenje HSS-a kao takvog.

Dakako, u politici je uvijek moguće ono što Nassim Taleb zove 'crnim labudom' (black swan event), događaj koji dolazi kao iznenađenje, mimo svih varijabli.

Karamarkovo neuspješno preslagivanje bi se moglo promatrati kao takav događaj, a nemojmo zaboraviti da Karamarko, zbog specifičnih okolnosti, onomad nije neuspješno spašavao HDZ-ovu vlast, već svoju političku opstojnost. Između ostaloga i zbog takvog događaja, i naučene lekcije, mislim da se HDZ ovoga puta tek neće kockati.

Neki su usporedili ovako česte izbore i zahtjeve za izborima s talijanskim političkim životom čije vlade dugo vremena nisu uspijevale, bez drastičnih promjena završiti mandat do kraja. Ima li tu ikakve sličnosti?

Usporedba debelo ne stoji. Italija je od kraja Drugoga svjetskoga rata do danas promijenila nekoliko desetaka vlada, dok Hrvatska u posljednjih nekoliko godina tek uči što je prava politička nestabilnost. Ironično, ta se nestabilnost pokazala blagotvornom po hrvatsko gospodarstvo.

Politička je nestabilnost, uz povoljnu konjunkturu iz Europe, bila proizvela određeno vrijeme ekonomske stabilnosti. To samo govori o prirodi hrvatske politike, koja je bila i ostala kobnom po hrvatsko gospodarstvo.

Ima li nade za liberalne stranke u Hrvatskoj? Za sad imamo samo lijevi blok liberalnih stranaka, a govori se o stvaranju i 'desnog' bloka od HNS-a, HSLS-a i Reformista. Imaju li te stranke šanse na izborima?

Dok je artikuliranih ljudi sa rezultatima iza sebe, nade uvijek ima za svaku pristojnu političku opciju, pa tako i za liberale. Osnovni problem svakoga tko liberalno djeluje u Hrvatskoj je činjenica da djeluje u podneblju bez liberalne tradicije. Pod liberalnom tradicijom podrazumijevam osnovne institucije liberalnoga društva – vladavinu prava, poštivanje privatnog vlasništva, građansku kulturu.

Umjesto toga, u proteklih stotinu godina svjedočili smo carstvima, diktaturama, koncentracijskim logorima i centralno-planskim gospodarstvima. Nadalje, problem je i činjenica da su hrvatski liberali od 1990-ih naovamo svašta prodavali kao liberalizam; bilo je tu osobne sujete, jugonostalgije, sistematskog uhljebljivanja u državnim i javnim poduzećima, služenju kao rezerva ljevici ili desnici.

Ipak, umjesto ideološkog purizma i jalovih rasprava o tome što je Pravi Liberalizam, kao kriterij u ocjeni pojedinih liberala, pravih ili nominalnih, valja uzeti rezultate koje imaju iza sebe. Ako su bili u izvršnoj vlasti, koje su točno zakone donosili i/ili za njih glasovali? Što su učinili za vladavinu prava? Što su učinili za poduzetništvo i stvaranje dobra od kojega svi živimo?

Jesu li uklanjali parafiskalne namete ili se bavili 'razdjelnicima'? Što su učinili za atmosferu u društvu? Ako su bili lokalni političari, u kakvom su stanju ostavili sredine koje su vodili? Na tom testu padaju manje-više svi 'liberali' u Hrvatskoj, s iznimkom nekoliko imena. U ovom bih trenutku rekao da do gore navedene koalicije neće doći.

Zasad mi se kao jedan od rijetkih liberala sa svijetlom političkom budućnošću čini Dario Hrebak, upravo zato što ima odrađen dobar posao iza sebe, kao i nekoliko neovisnih gradonačelnika čiji rad pomno pratim. Neću ih ovdje imenovati iz razloga što se možda ne smatraju liberalima, no ono što rade itekako rezonira sa vrijednostima liberalne demokracije i liberalizma u njegovu najkvalitetnijem smislu.

'Nisam optimističan po pitanju političke budućnosti potpisnika Šibenske deklaracije. No ne toliko zbog proklamiranih ciljeva, koliko zbog tona i načina na koji se to namjerava postići'

Europa se izgleda polako ponovno gubi u nekakvim socijalističkim utopijama: Corbiniti u Velikoj Britaniji sad traže radničko dioničarstvo u svim tvrtkama preko 200 radnika, Varufakis i drugi po Europi propagiraju izrazito lijeve ideje. I u Hrvatskoj izgleda pokušavaju nešto u tom stilu. Po Vašem mišljenju kakva je politička budućnost potpisnika Šibenske deklaracije?

 

Pitanje je što podrazumijevamo pod radničkim dioničarstvom. Ako govorimo o tome da dugogodišnji radnici nekog profitabilnog poduzeća kao nagradu dobivaju dionice poduzeća, kao što je praksa u, primjerice, njemačkoj automobilskoj industriji, to nije samo legitimno, već i poželjno.

Ako pak govorimo o fantaziji da svi o svemu odlučuju, to je opasno, ne zato jer ruši neke 'klasne stereotipe', 'lomi klasne odnose', kao što se katkad voli reći, nego zato što gotovo uvijek rezultira propadanjem poduzeća i, u konačnici, otkazima za radnike. U poduzeću s razlogom postoji hijerarhija odlučivanja i, bitnije, hijerarhija odgovornosti. Za poduzeće je prirodno i poželjno da djeluje unutar liberalno-demokratskog sustava, no samo poduzeće nije demokracija i ne može se voditi demokratski.

'Relevantne statistike govore da su jugoslavenska samoupravna poduzeća već ranih 1960-ih počela snažno zaostajati za svojim konkurentima u zapadnoj Europi.

Do 1980-ih nemali je broj njih (ne sva, ali mnoga) postao poduzećima-zombijima, opstajao samo i isključivo zahvaljujući državnim injekcijama likvidnosti, inflacijskim politikama i (za robu) zatvorenim granicama', rekao je Musić.

To zvuči grubo, i nepopularno je to reći naglas, no tomu je tako. Naime, ultimativni problem koncepta društvenog vlasništva je da ono nikad nije bilo društveno. Ne postoji nijedno razvijeno samoregulirajuće društvo, društvo bez države. Razvijeno društvo uvijek dolazi u paru s državom te je takvo vlasništvo, kad se stvar ogoli od ideologije i kultur-ukrasa, zapravo državno vlasništvo. Kad je pak nešto državno vlasništvo, automatski je plijen različitim elitama koje dolaze i odlaze,zaposjedajući državu.

 

I upravo se zato u terminalnom socijalizmu moglo dogoditi da samoupravni (socijalistički) direktori postaju novopečeni kapitalisti u dubioznoj privatizaciji. Na štetu radnika, dakako. Jer, kad je nešto svačije – ničije je, a na kraju uvijek – nečije, ali nikad tvoje.

Participaciju građana preporučljivo je poticati dobro organiziranom lokalnom vlašću, participativnim proračunima lokalnih samouprava, inteligentnim socijalnim politikama, njegovanjem političke kulture, ne i unošenjem kaosa u entitete koji sudjeluju u nesmiljenoj tržišnoj utakmici.
U Hrvatskoj se katkad prigodničarski voli evocirati jugoslavensko samoupravljanje, kao poželjni model 'koji smo imali, ali ga uništili', no oni koji pristupaju takvom evociranju o tom samoupravljanju zapravo malo znaju. Relevantne statistike govore da su jugoslavenska samoupravna poduzeća već ranih 1960-ih počela snažno zaostajati za svojim konkurentima u zapadnoj Europi.

Do 1980-ih nemali je broj njih (ne sva, ali mnoga) postao poduzećima-zombijima, opstajao samo i isključivo zahvaljujući državnim injekcijama likvidnosti, inflacijskim politikama i (za robu) zatvorenim granicama. Sve je to eho dogovorne ekonomije koje se do dana današnjeg nismo u potpunosti riješili.

Nisam optimističan po pitanju političke budućnosti potpisnika Šibenske deklaracije. No čak ne toliko zbog proklamiranih pompoznih ciljeva, koliko zbog tona i načina na koji se to namjerava postići. Pažljivo sam pročitao samu deklaraciju, i u njoj kao problem vidim sljedeće: rabi nerazumljiv jezik, sačinjena je od nabacanih, prožvakanih općih mjesta koja prosječnom civilu znače malo ili ništa, pompozna je tona, odiše depresijom i pomalo je omotana pretencioznošću. 'Izdvojeno mišljenje' Radničke fronte cijeloj stvari dodaje i jednu komičnu notu.

Put do mogućnosti da svoje vrijednosti pretvorite u neki set javnih politika vodi kroz političku arenu, kroz izborni proces. Ljudi, ako ne glasuju iz čistog interesa, glasuju vođeni emocijom, momentom, leptirićima u trbuhu - gut feelingom. S obzirom da nismo u Weimarskoj Njemačkoj, i čistih klasno-interesnih glasova (proleterskih masa) ima malo (a ako i ima, prije glasuju za desnicu nego za ljevicu), put do svakoga srca (glasača) ide kroz gustu šumu terenske infrastrukture, pomno odabranih poruka i ljudi specifičnih profila.

Moglo se nešto naučiti od prošlogodišnjeg uspjeha ljevije ljevice na lokalnim izborima u Zagrebu, ona je išla s anti-patničkom pričom, vrhunski iskoristila društvene mreže, demonstrirala energiju i -uspjela. U svemu ovome leži i razlog zašto će neki Pernar uvijek prije biti taj koji uzima glasove klasno-detroniziranih (ovršenih, siromašnih, zaboravljenih), a ne ovakva ljevica. U politici možete biti gotovo sve, osim depresivni i dosadni.

 Ima li nade za desnicu u Hrvatskoj. Ima li uopće, desnice s obzirom na to da su mnogi 'desničari' ekonomski marksisti?                                       

Ne bih olako rabio pojam marksizma, valja zadržati pojmovnu disciplinu. Ono što se za hrvatsku desnicu svakako može reći jest da su joj desne ekonomske politike – strane. A ono što bi bio najprecizniji naziv za ekonomske politike koje su u Hrvatskoj vođene od osamostaljenja države naovamo je – kronizam.
Valja imati na umu da nemali broj hrvatskih desničara egzistencijalno ovisi o državnom proračunu te im prvima desnija ekonomska politika nije u interesu. Isto vrijedi i za hrvatske ljevičare, s tim da je uvijek neugodnije kad desnica vodi ekonomsku politiku koja, uz manje razlike i vremensku distancu, katkad podsjeća na onu koju je vodio Savez komunista Hrvatske.

'Dok god Vučić kroz lik Ane Brnabić kroči eurointegracijskim putevima, svašta će mu biti tolerirano. To, dakako, ne sprječava Republiku Hrvatsku da se snažno odredi prema takvim tonovima iz Beograda'

Kako komentirate aktiviranje nuklearnog članka prema Mađarskoj. Kako bi se to moglo odraziti na izbore za EU parlament s obzirom na rast desno populističkih stranaka u EU?

 

Za tango je uvijek potrebno dvoje. Činjenica je da Orbanova Mađarska sustavno nagriza neke bitne elemente slobodnog društva: ubacuje svoje ljude u sudstvo, mijenja izborni zakon sebi u korist, stvara državno-sponzorirane oligarhe u svim područjima gospodarstva, čak i u sportu.

S druge strane, Europska Unija, odlukom da ovakvu kritiku plasira u predizbornom razdoblju kroz Europski parlament i uz to začini nekim ideološkim konotacijama – otupljuje nešto što je mogla biti legitimna kritika države-članice. Rast desno-populističkih snaga u Europskom parlamentu na proljeće sasvim je izgledan, a one u pravilu na Orbana gledaju kao na nekoga tko uspijeva objediniti njihove vrijednosti s kakvim-takvim političkom mainstreamom.

Neka tumačenja ukazuju na to da upravo Orban služi kao najefektivnija brana istinskoj ekstremnoj desnici, Jobbiku, dok drugi kažu da je Jobbik njegov projekt, čijom se ograničenom upotrebom u specijalne svrhe jača sam Fidesz.

Ono što ostaje ultimativno pitanje za budućnost Europske Unije jest kako će institucije Europske Unije reagirati na izborne rezultate koji im se ne sviđaju? Orbanova se dominacija ne može pripisati (samo) načinu na koji je zaposjeo mađarsku državu, njegova ogromna popularnost i prevladavajući euroskeptični sentiment mađarskih građana su nešto što se ne može ignorirati. Ako se takvi rezultati ponove (i intenziviraju) u n država-članica, hoće li Europska Unija u tom slučaju inzistirati (i) na normativnom okviru, kao što sada čini te kako misli osigurati eventualnu 'poslušnost' država-članica, a u biti birača, ili će se povući na pitanja zajedničkog tržišta i minimalne suradnje?

Aleksandar Vučić izgleda da politički živi na provociranju susjeda. Hoće li zbog svoje politike uspjeti zadržati na duže staze ostati na svojem putu prema EU s obzirom na to da javno hvali zločince poput Slobodana Miloševića i na politici prema Rusiji?

Europska unija je itekako dobro obaviještena o (lošem) stanju medijskih i drugih sloboda u današnjoj Srbiji, kao i o autoritarnim tonovima koji prožimaju srpsko društvo i državu. Sve to, svejedno, odlučuje ignorirati. Dok god Vučić kroz lik Ane Brnabić kroči eurointegracijskim putem, svašta će mu biti tolerirano.

To, dakako, ne sprječava Republiku Hrvatsku da se snažno odredi prema takvim tonovima iz Beograda. Što se tiče utjecaja Rusije u Srbiji, on postoji, no realno je umanjen Vučićevim slanjem Tomislava Nikolića u polu-prisilnu političku mirovinu te postojećim naporima da se, ako je to ikako moguće, što prije riješi Ivice Dačića.

U tu se svrhu sve više šuška o mogućim prijevremenim izborima u Srbiji, na kojima bi dominantni rezultat Srpskoj Naprednoj Stranci mogao omogućiti da po prvi puta samostalno kreira vlast i pošalje Socijalističku Partiju Srbije najmanje u opoziciju, ako ne i u ropotarnicu povijesti. Vučić je, neovisno o mitskim MiG-ovim te rusofilnim fanfarama u srpskoj javnosti i srpskom medijskom prostoru, osjetno naklonjeniji Zapadu.

Mislite li da će nekakva buduća promjena granica na Kosovu i u Srbiji dovesti do promjena granica između ostalih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije?

Možda ne odmah, no svakako će postaviti snažan presedan. Čelnik Republike Srbije i čelnik Republike Srpske ne kriju da je pitanje 'povijesnog razgraničenja s Albancima' u svojevrsnom organskom odnosu sa pitanjem teritorijalnog statusa Republike Srpske. Europski dužnosnici, dakako, ne žele čuti za to, no u srpskom se intelektualnom prostoru sve češće spominje 'faktičko brisanje granice', odnosno stanje u kojem bi granica između Republike Srbije i Republike Srpske (još uvijek u sastavu Bosne i Hercegovine) nominalno postojala, no kroz istovjetnost ili sličnost pravnih sustava, usklađenu ideologiju te neometani protok ljudi, roba i usluga supstancijalno bila izbrisana.

Buduća američka politika u jugoistočnoj Europi će, kao i uvijek, biti od presudne važnosti. Trumpova administracija za sada, uz minimalne, a itekako odjekujuće izjave o nemiješanju, šuti o takvom naumu Beograda i, možda, Prištine. Ako pak nastavi šutjeti, bit će to vrlo znakovito. Uz Bosnu i Hercegovinu, u takvom bi novo-secesionističkom razvoju događaja još nemirnija bila Makedonija.

Međunarodno većinski priznato Kosovo bi se u slučaju dobivanja stolice u Organizaciji Ujedinjenih Naroda gotovo sigurno ujedinilo s Albanijom, a teško je vjerovati da se nakon toga ne bi počelo gledati ka Makedoniji, u kojoj Albanci čine četvrtinu stanovništva. Vojvodina je vlašću Srpske napredne stranke pacificirana, no Raška oblast (Sandžak) pokazuje potencijal za buduće nemire. Sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini također bi se pojavila kao osnaženo političko pitanje.

Intelektualci su svugdje u pravilu ekonomski nepismeni, manje ih zanimaju zakonitosti onkraj voljnog, a više normativno, moralističko, pošto ono nudi daleko veći manevarskih prostor za djelovanje imanentno intelektualcima. Aleksandar Musić
Kakvo je stanje i utjecaj civilnog društva na politiku i političke stranke u RH?
Civilno društvo je širok pojam te hrvatsko civilno društvo svakako nije, niti bi trebalo biti homogeno. Utjecaj lijevog civilnog društva na politiku je trenutno marginalan, utjecaj desnog civilnog društva rastući, no nije presudan. Utjecaj lijevog civilnog društva postoji u medijima, no ne i na terenu, u stranačkim omjerima i izbornim rezultatima.
Problem lijevog civilnog društva jest da je od kasnih 1990-ih ono bilo vrlo blisko SDP-u te bi redovito proživljavalo SDP-ovu sudbinu. Kada bi SDP bio u opoziciji, lijevo bi civilno društvo tapkalo na mjestu, kada bi SDP dolazio na vlast, lijevo bi civilno društvo ulazilo u određene strukture (primjer Ministarstva kulture za mandata Andree Zlatar-Violić).
Takvo stanje rezultira određenom ovisnošću i pasivnošću, otupljuje moć autonomnog i autohtonog organiziranja te posljedičnog efektivnog utjecaja na politiku. Slično je donedavno bilo i sa desnim civilnim društvom, sada je pak vidljiv utjecaj, preciznije suptilan i manje-suptilan pritisak katolički-intoniranog dijela desnog civilnog društva na HDZ. U direktnoj usporedbi dvaju civilnih društava, ono desno je definitivno motiviranije i discipliniranije.

Kao panelist Petog dana često ste kritizirali intelektualce i njihovu pasivnost oko gospodarskih problema u Hrvatskoj poput Agrokora ali i drugih gospodarskih tema. Zašto?

Intelektualci su svugdje u pravilu ekonomski nepismeni, manje ih zanimaju zakonitosti onkraj voljnog, a više normativno, moralno, moralističko, pošto ono nudi daleko veći manevarski prostor za djelovanje kakvo preferiraju. U Hrvatskoj je stvar utoliko gora jer su ovdje intelektualci koji bi mimo državnog proračuna živjeli od svoga znanja, tj. od vlastitih knjiga, gostujućih predavanja i ekspertize – granično nepostojeći.

Prosječni hrvatski intelektualac radi na istoj državnoj instituciji desetljećima, stambeno je zbrinut (od strane države, dakako, jugoslavenske ili hrvatske), mizerne je znanstvene produkcije te mu se naprosto ne isplati istupati u slučaju Agrokor. Uz to, velik je broj hrvatskih intelektualaca bio ili jest u različitim političkim kombinacijama te im nije pametno istupati protiv specifičnog rješenja slučaja Agrokor, s obzirom da su Agrokor i agrokori čeda svih hrvatskih političkih elita od kasnog socijalizma naovamo.

Ukratko – niti razumiju o čemu je riječ, niti u eventualnom istupanju vide neku korist za sebe, kakvu pred vlastitom publikom redovito prinosi kauč-lamentiranje o ustašama, partizanima, Hrvatskoj, Jugoslaviji, samoupravljanju, uljudbi, siru i vrhnju, UDBA-i, Trumpu…

I na kraju ostajete li u Petom danu?

Ostajem.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.