Ako je cilj Konvencije zaštita žena od nasilja, čemu odredbe koje ulaze na sklizak teren ideologije?!

Na tu sam temu napisala na desetke i desetke tekstova. I to u vrijeme kad se na tome nije profitiralo. Kad nisu postojale desetke udruga koje se bave raznoraznim ženskim pravima i od toga lijepo žive. Sjećam se kada sam prije više od desetak godina, u Vjesniku, otvarala teme o ekonomskom nasilju nad ženama što je tada u široj javnosti bilo gotovo nepoznat oblik zlostavljanja. A tek o temi staklenog stropa, nevidljivoj barijeri, s kojom se svakodnevno susreću brojne žene i zbog koje ne mogu napredovati. Napisala sam i na desetke tekstova o fenomenu potplaćenosti žena u odnosu na muškarce unatoč tome što imaju daleko veće obrazovanje, iskustvo i rezultate. Proučavala sam statistike, analizirala postotke visokoobrazovanih žena i uspoređivala s postotcima na upravljačkim funkcijama. Uostalom, i sama sam se tijekom karijere susrela s tim problemom.

Posebno sam senzibilizirana za probleme siromašnih žena i samohranih majki koje naše društvo kao i država ni približno dovoljno ne štite i pomažu. I da, unatoč svemu tome, protiv sam ratifikacije Istanbulske konvencije. Jer, ako je glavni cilj te Konvencije Vijeća Europe zaštita žena od nasilja, čemu odredbe koje debelo ulaze na sklizak teren ideologije?! Ako se pod svaku cijenu namjeravalo zaštititi prava žena, ako se htjelo osnažiti žene, pogotovo kada je riječ o zlostavljanim ženama, čemu u nju ubacivati pseudoznanstvene teorije u koje spada i rodna ideologija?!

Istanbulska konvencija, otvoreno radi razliku između spola i roda. Štoviše, u tekstu Konvencije - a to je mogao vidjeti svatko tko ju je, zajedno s Pojašnjavajućim izvješćem, pročitao – otvoreno se navodi kako rodni identitet znači da „rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju“.

Ta rodna ideologija, o kojoj postoje brojni prijepori jer ona u potpunosti odudara od bioloških činjenica i ljudske prirode, preko Istanbulske konvencije uvodi se u obrazovni sustav, među sportske aktivnosti. Preciznije, Konvencija državama potpisnicama utvrđuje obvezu da o pitanjima među kojima su  „nestereotipne rodne uloge i rodno utemeljeno nasilje nad ženama u redovni nastavni plan i program, na svim razinama obrazovanja, kao i  u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima“, ubaci nastavne materijale koji će ih tumačiti.

Nadalje, kaže Konvencija da države koje je usvoje trebaju poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u „društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca“. A koje su tradicije i običaji koje treba iskorijeniti u Hrvatskoj? I tko su ljudi koji će odrediti s kojom se tradicijom u Hrvatskoj moramo pozdraviti?!

Istanbulsku konvenciju, ironično, izglasovati će i one stranke koje nemaju ni volju ni želju poštovati zakonsku odredbu o zastupljenosti žena u predstavničkim tijelima. Stranke koje će radije platiti ogromne kazne, nego voditi računa o ravnopravnosti spolova. I to je najveća ironija. Hoće li žene izložene raznoraznim oblicima nasilja biti bolje? Teško. I do sada smo imali i imamo solidne zakone koji štite od nasilja, pa se ono, na žalost, događalo. Nevjerojatne su i neodgovorne tvrdnje pojedinih političara, među kojima je i Anka Mrak Taritaš, koja je ustvrdila kako se nakon usvajanja Istanbulske konvencije neće više događati slučajevi poput ubojstva na Općinskom sudu u Zagrebu. Kao da i sada nemamo zakone koji to priječe?!

No, zato ćemo imati podjele. I još podjela. Kao što su podjele i u svim zemljama koje su raspravljale o ratificiranju ili su ratificirale Istanbulsku. Mnoge i žale što su to učinile. A sve one su se mogle izbjeći da su se sve mjere Istanbulske konvencije koje se tiču zaštite od nasilja implementirale u hrvatsko zakonodavstvo. Pa čak i one koje se tiču izdašnog financiranja udruga koje se bave zaštitom od nasilja i koje su ovih dana tako glasne. I koje u usvajanju Istanbulske vide svoju priliku za zaradom. Nešto slično kao što je to učinila Velika Britanija. Ili su i oni primitivni?!