28. OBLJETNICA PADA LUŠCA Krvava odmazda nad zarobljenim braniteljima i civilima

Himnom Bože pravde i otkrivanje spomen-ploče palim borcima, otpočeo je program obeležavanja Dana oslobođenja Lušca. O ratnim vremenima, borbi, palim borcima i ratnim akcijama koje su uspešno okončane, govorio je komadant TO Lušca gospodin Dragan Lalić. Uz zahvalnost srpskoj doborvoljačkoj gardi i pripadnicima JNA za pomoć u osobođenju Lušca, reč je dao komadantu Srpske dobrovoljačke garde gospodinu Željku Ražnjatović-Arkanu. Gospodin Arkan je također evocirao uspomene na događaje pre godinu dana, istakavši važnost oslobođenja Lušca.

- "Oslobođenjem Lušca otvoren je put oslobođenju Borova-naselja i Vukovara, jer je na taj način ustaška aždaja presečena na dva dela" – istakao je gospodin Ražnjatović i dodao da je akciju izvelo 60 ljudi iz srpske dobrovoljačke garde i 30 domaćih boraca. - "Ustaše su očekivale da ćemo ih napasti cestom, tenkovima, a mi smo akciju izveli preko polja, usput razminiravši područje od Đergaja do Lušca".

Ovako su Vukovarske novine na ćirilici, koje su izlazile u okupiranome Vukovaru, opisale dio proslave krvavoga pira koji su 2. studenog 1991. godine, slomom obrane isrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja vukovarskog prigradskog naselja Lušca, nad zarobljenim braniteljima i nenaoružanim civilima, mahom ženama i starcima, izvele srbočetničke postrojbe potpomognute JNA i pobunjenim domaćim Srbima.

O vukovarskom prigradskom naselju Lužac u hrvatskoj javnosti ne zna se dovoljno. Niti o njegovoj strateškoj važnosti u obrani Vukovara, niti o žrtvi onih koji su ga branili, niti o strahovitom zločinu koji su nakon njegovoga pada nad zarobljenim braniteljima i civilima izvršili pripadnici tzv. JNA i srpske paravojne snage, poglavito zloglasni Arkanovci, na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom koji je u napadima na Lužac i ranjen.

Bojišnicu na Lušcu, dijelu grada koji se nalazi između Vukovara i Borova naselja, dugu četiri kilometra, branilo je tek 60-ak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su  na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu Naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici. Slom Lušca označio je početak pada obrane Grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara.

Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna. Nakon pada Lušca, ukupno pedeset i devet branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok je dvadeset i troje pri povlačenju upalo u zasjedu i ubijeno kod područne osnovne škole. 

Dvije, od tada 23, mučki ubijene žrtve među kojima je bilo i maloljetne djece bile su i braniteljice Nada Kušnjer Glavaš i Marija Kreko.

Na Dušni dan 1991. godine Lužac je pao. Slomljena je obrana malobrojnih branitelja koji su gotovo potpuno ostali bez protuoklopnih sredstava, a preživjeli su se u nekoliko smjerova pokušali povući prema gradu. U jednoj takvoj grupi zajedno su se našle i Nada Kušnjer Glavaš i Marija Kreko. Nažalost, u neposrednoj blizini škole, pored školskog igrališta, direktno su naletjeli na neprijatelja koji je odmah na njih zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti niz bajer prema Vuci, a ostali su zarobljeni i bez milosti pogubljeni. 

Okupacija Lušca smatra se i početkom sloma obrane Vukovara do koje je, nažalost, došlo 16 dana poslije - agresor je izbio na Priljevo, cestu koja direktno povezuje Borovo naselje i Vukovar, presjekao komunikaciju između branitelja Borova naselja i Vukovara i izbio na Dunav. 
Hrvatska povijest zabilježit će kako su toga dana prsti poznanika, kao i 30 "domaćih branilaca" s početka teksta postala krvava koplja koja su pokazivala na dojučerašnje susjede, prijatelje, kumove, od kojih su mnogi ubijeni na kućnom pragu, a za njihovim posmrtnim ostacima se još uvijek traga, kako bi barem bila dostojanstveno pokopana.

U sjećanju Vukovaraca ostat će zapamćena i strašna tragedija Stjepana Vidakovića, prvog zapovjednika obrane Lušca, kojemu je čak devet članova obitelji poginulo kao branitelji ili mučki ubijeni nakon zarobljavanja, a među njima i sin Antonio, tek napunio 16 godina te bratova trudna snaha. Također, ostat će upamćeno i kako za taj pokolj do danas nitko nije odgovarao.