'TREĆERAZREDNI POLITIKANTI POKUŠAVAJU GA OSPORITI'

PROŠLO JE 20 GODINA OD SMRTI PRVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA Škegro: 'Tuđman mi je rekao: U novac i ekonomiju se ne razumijem, možda nešto znam o tome kako se stvara i gradi država'

Autor

Andrea Latinović

Borislav Škegro bio je najdugovječniji potpredsjednik Vlade i ministar financija u vrijeme dok je državu vodio prvi predsjednik, dr. Franjo Tuđman. Sedam je godina Škegro, zajedno s Tuđmanom, ''brodio'' nesigurnim morima države koja je tek stvorena, suočenu s mnogobrojnim ogromnim preprekama. Kako u njoj samoj, budući da Domovinski rat još nije bio gotov, tako i sa strahovitim zaprekama koje su dolazile iz međunarodne zajednice. Jednom njezinom dijelu samostalna Hrvatska nikako nije odgovarala. I nisu se to ni trudili sakriti. 

09.12.2019. u 22:18
Ispiši članak

Borislav Škegro s nostalgijom i sjetom prisjeća se danas tih teških, dramatičnih i povijesnih trenutaka. Sam će reći da se Tuđmana i njegovog djela nikada neće odreći, bez obzira na sve pokušaje da ga se ospori u suvremenoj hrvatskoj povijesti, koja je bez njega nezamisliva, ali koja je i dalje predmet brojnih obračuna neistomišljenika.

Naravno da je i Tuđman imao grešaka, dodaje Škegro, uz opasku: ''A koji ih čovjek nema''?, ali ponavlja kako nikada nije upoznao, ali ni radio s nekim tako ozbiljnim, konciznim, jasnim i predanom cilju čovjekom.

Pamti ga i po još nečemu, što hrvatska javnost možda i nije pretjerano percipirala kada je riječ o Franji Tuđmanu kojega se smatra(lo) krutim, tvrdim i čak nesimpatičnim čovjekom- ''bio je izuzetno emotivan i prepun empatije, ali je znao da mora biti čvrst u tim vremenima'', kaže Škegro.

Što za Vas kao jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika znači njegov lik i djelo?

Prošlo je točno 20 godina od smrti predsjednika Franje Tuđmana. I 30 godina od kada je osnovavši HDZ otpočeo svoj grandiozni politički projekt – stvaranje suverene hrvatske države. Prošlo je, dakle, dvaput više vremena kako ga nema od vremena kada je vodio državu. Dovoljno dugo da se mogu dati empirijski utemeljene ocjene. Zaključak je stoga danas kristalno jasan – njegovo djelo, bez premca, najveće je u hrvatskoj povijesti! Republika Hrvatska danas je ne samo suverena demokratska država, već i ravnopravno udružena s ostalim članicama u dvije najvažnije multilateralne organizacije – Europskoj Uniji i NATO-u.

Često je znao reći – “da, hrvatska država, ali zbog koga? Zbog hrvatskog naroda!". Doista, kada ne bi bilo hrvatskog naroda, ne bi trebalo ni hrvatske države.

Franjo Tuđman uspio je ono što brojni hrvatski velikani prije njega nisu. Bio je, prije svega, savršeno pripremljen za prevažnu ulogu koja mu je bila namijenjena u zadnjem desetljeću drugog milenija. U glavi je imao ispravno posložene sve bitne odrednice tadašnjeg raspadajućeg okvira u kojem se zatekao hrvatski narod. Valjalo ga je izvesti iz dviju paralelnih zabluda i propalih projekata – Jugoslavije i komunizma. Učinio je to na savršen način. To mu danas priznaju i nekadašnji najveći oponenti. Idu i korak dalje, pa kažu – nitko drugi iz tadašnjih političkih elita to ne bi uspio!

Dobra pripremljenost ne bi bila dovoljna za tako ambiciozan projekt koji, posebice u početku, nije imao puno vanjskih prijatelja. Trebalo je imati i vulkansku energiju i totalnu posvećenost realizaciji cilja. U tome je bio nenadmašan. U životu nisam sreo čovjeka koji je toliko, pa i u najtežim zadnjim trenucima pred odlazak, bio predan svojoj uzvišenoj misiji.

Je li se bio spreman i osobno žrtvovati?

Do kraja! Radio je u tri smjene, ne pamtim nijednu subotu koja je bila neradna, kao ni pola nedjelja. A o izlaganjima neposrednoj pogibelji da ne govorim. Dobro su poznate brojne situacije u kojima je i mimo savjeta svog osiguranja radio ono što je smatrao da se tada u funkciji predsjednika napraviti mora.

Kako ste ga upoznali i jeste li odmah prepoznali u njemu državnika?

Krajem veljače 1993. pozvao me je u osam navečer u svoj ured. Nije mi rekao zašto. Tek, želio je čuti moje mišljenje o nekim ekonomskim problemima. Inflacija, pad proizvodnje, financiranje obrane, pretvorba i privatizacija… Nakon desetak minuta upita me: “Dobro, moramo li mi imati tako visoku inflaciju? Bio sam nedavno na jednom skupu gdje mi jedan predsjednik države slične Hrvatskoj reče da oni imaju inflaciju oko sedam posto…”. Rekoh mu: ''Ne moramo''. A on će: ''E pa onda, molim, izvolite to riješiti!”.

Tada mi je objasnio da sam jedan od nekoliko kandidata za njegovog savjetnika za gospodarstvo i da će mi, ako prihvaćam, ujutro javiti ukoliko izbor padne na mene. Ujutro, a bila je subota, 27. ožujka 1993. godine, imenovao me svojim savjetnikom. U sljedećih mjesec dana sreli smo se službeno tri-četiri puta, ručali zajedno s ostalim savjetnicima desetak puta.

Vrlo brzo smo “kliknuli”. Ja sam doista iz blizine mogao vidjeti da se radi o državniku velikog formata, o ozbiljnom i odgovornom čovjeku. Nekoliko tjedana kasnije gurnuo me u stolicu u Vladi mandatara Nikice Valentića, u stolicu koju tada nitko nije htio – potpredsjednik vlade za gospodarstvo. Ali, kakvo gospodarstvo! Trećina zemlje okupirana, blizu milijun prognanika i izbjeglica, veza s Dalmacijom trajekt i jedna traka oštećenog Paškog mosta, hiperinflacija 30 posto mjesečno, deficit proračuna veći od 20 posto BDP-a, redukcije struje u Dalmaciji, posvuda redovi za crni kruh. Nema nikoga da pomogne – ni Svjetske banke, ni EBRD-a, ni MMF-a, ni Unicredita ni Intese. Prosječna plaća 100 eura, prosječna penzija 50 eura. A vojsku tek treba pripremiti. Taj petak, 2. travnja 1993., u 22.30, rekoh mu: ''Predsjedniče, ja se posla ne bojim, ali moram biti iskren – kada bi ovo mjesto išta vrijedilo, ne bi meni pripalo…”.

Franjo Tuđman znao je reći: ''U novac i ekonomiju se ne razumijem, možda nešto znam o tome kako se stvara i gradi država”. Ja sam pak uživao njegovo veliko povjerenje, kao i svaki drugi član vlade koji je nesebično radio na provedbi njegovog programa. I tako sam samo u mjesec dana izravno preuzeo onu obvezu – ''izvolite riješiti problem hiperinflacije''. U takvim teškim okolnostima, ali uz njegovu iskrenu podršku, svaki problem bio je rješiv.

Kako je doživljavao žrtve srpsko-crnogorske agresije?

Svaka stradala, ili poginula osoba, vojnik ili civil, kod njega je uzrokovala iskreno žaljenje, bez obzira na uzvišeni cilj. O tome mogu posvjedočiti brojni njegovi suradnici. Sjećam se nekoliko slučajeva u kojima je smjenjivao ratne zapovjednike koji su srljali u nedovoljno pripremljene akcije u kojima su ljudi izginuli. Za razliku od vođa u susjedstvu kojima i po vlastitim riječima ni jedan broj žrtava nije prevelik ako su pale “za njihovu stvar”.

Osim rata, koji mu je bio najveći politički problem?

Bez ikakve sumnje - nesklonost značajnog dijela međunarodne zajednice nastanku, potom i opstanku hrvatske države izvan, ili mimo kojekakvih jugo-zajednica – zapadnog Balkana, 6+1-1, ''regiona''. Iz današnje perspektive to je gotovo svima jasno, tada se pak Tuđmana optuživalo da izmišlja nepostojeće opasnosti. Taj dio međunarodne zajednice, koju su predstavljali uglavnom državnički patuljci, ili marginalci, nikako nije mogao provariti tog ''neposlušnog tvrdoglavog nacionalista''. Naglasak na neposlušnog. Jednom prilikom vlastitim sam ušima čuo bitnog predstavnika te i takve međunarodne zajednice kako na stubištu Banskih dvora u razgovoru s jednom osobom ispod glasa predsjednika naziva ''son of a bitch who can not be trusted''. Pa su tražili, i našli poslušne.

Još u ljeto 1993. bio sam u izaslanstvu hrvatske vlade koje je vodio premijer Valentić u posjetu Europskom parlamentu. Sjećam se kako je Otto von Habsburg, tada zastupnik Njemačke, ali od 1990. i hrvatski državljan, uživao slušajući hrvatske ministre. Za vrijeme radnog ručka shvatim da jedan od potpredsjednika EP-a ne zna baš ništa o povijesti tih novih zemalja. Za njega Jugoslaveni postoje kao jedan narod negdje valjda od pada Rimskog carstva, a sada, eto, neki plemenski vođe razbijaju Titovu 'divnu' tvorevinu. Da ga ne uvrijedim, uz formulaciju ''kao što dobro znate'', objasnim ovo ''Jugo'' kao puki zemljopisni pojam zajednice različitih naroda… Španjolac pojma nije imao, ili se pravio da je tako. Srećom, bio je tamo i drugi potpredsjednik EP-a, sir Jack Stewart-Clark. Po završetku ručka povuče me iza stupa i na brzinu izgovori: ''Gospodine potpredsjedniče, ne uzimajte ozbiljno ove priče za stolom. Pozdravite predsjednika Tuđmana i recite mu da ne popušta, jer radi jedinu ispravnu stvar''.

Ta ispravna stvar, to iskreno domoljublje, taj neposluh koštali su predsjednika Tuđmana pripremljene haške optužnice. Samo nekoliko tjedana prije nego što su je htjeli objaviti, predsjednik je otišao u bolnicu iz koje se nikada nije vratio. Optužnica je ipak ostala, samo su se dodala nova imena – Gotovina, Markač, Čermak. Ostalo znate. Bilo je puno onih i u Hrvatskoj koji su priželjkivali potpuno drugačiju presudu. Preko generala osuditi i Tuđmana kao udruženog ratnog zločinca. Već su bili objavljeni tekstovi koje su morali povući.

Kako se nosio s optužbama za privatizaciju, za nedostatak demokracije, s medijima koji su ga napadali?

Nije se želio previše osvrtati, imao je pametnijeg i važnijeg posla. Ipak, nije mogao izbjeći one lažne optužbe koje su imale izravnu političku motivaciju. Pretvorba i privatizacija - nepravedna, tajkunska, pljačkaška, zločinačka - bile su jedan od niza politički konstruiranih mitova kojima je cilj bio srušiti Tuđmana. S mitovima i falsificiranjem hrvatske povijesti Tuđman se borio cijeli život. Jasenovac, Bleiburg, Hrvati u NOB-u… stalno se morao boriti protiv falsificiranja kroz ''bespuća povijesne zbiljnosti''. Danas to radi sin Miroslav.

Mit o nekakvoj tobože pogubnoj pretvorbi i privatizaciji nastao je još početkom devedesetih. Tuđmana se nije moglo napadati zbog obrambenog rata – dobivao je bitke uz minumum žrtava. Nije ga se moglo napadati ni zbog vanjske politike – unatoč nesklonoj međunarodnoj zajednici, izborio je međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Od kraja 1993. nije se moglo napadati ni zbog inflacije i pada standarda. Inflacija je doslovno ubijena, a realni dohoci su silno porasli. ''Kako ćemo se ikada vratiti na vlast?".

Ostala je jedino tema privatizacije. Podmuklom zloporabom tada još uvijek prisutne samoupravne obmane kroz tzv. društveno vlasništvo, a u naravi partijsko vlasništvo, udaralo se na bilo koji oblik privatizacije. “Jedni s puškom u rovu, a za to vrijeme tajkuni i Tuđmanovih 200 obitelji pljačkaju…”. Teško se bilo nositi s tim lažima. Optužbe su bile toliko apsurdne da su postale neoborive. Do dana današnjeg.

Tuđman pak osobno nije ništa imao ni s pretvorbom, ni s privatizacijom. To je bila isključiva domena vlada. Zato ga je potpuno pogrešno dovoditi u kontekst s njima. A mit je, nažalost, ostao do danas. Proces koji je, bez imalo pretjerivanja, spasio Hrvatsku, najprije gospodarski, a potom i vojno, kroz recikliranje spomenutog mita, sada već ozbiljno zapinje i postavlja nove prepreke gospodarskom rastu. Tako je uvijek kada se popusti pred lažima i mitovima.

Nedostatak demokracije?

U usporedbi s današnjom situacijom? Nemojte me nasmijavati… Više nema neposlušnih. A trebamo ih, itekako.

Što mislite, cijeni li dovoljno danas hrvatski narod Tuđmanovo djelo?

Svakim danom cijeni ga sve više i više. Narod. To vidite i po tome tko se sve od političara danas zaklanja iza Tuđmana, ili poziva na njega. Revni detuđmanizatori pogotovo. Naravno, ostaje i vrlo glasna i agresivna manjina kojekakvih trećerazrednih politikanata, potom pseudo-povjesničara, ili pak mržnjom opsjednutih vječitih oponenata svakoj Hrvatskoj. Oni Tuđmanu nikada neće oprostiti što je izveo Hrvatsku iz Jugoslavije i komunističke diktature. Mrze ga još više jer se u biti slažu s njegovom ocjenom – ''odavno postoji hrvatski narod, ali ranije nije postojalo dovoljno mudro i odvažno političko vodstvo koje bi ga dovelo do željenog cilja – hrvatske države''.

Doista, suverena hrvatska država, kao dom hrvatskog naroda, Tuđmanovo je djelo. Na nasljednicima je da obave onaj ipak daleko lakši zadatak unutarnjeg uređenja.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.