Home

 (photo: Mirta Jambrović)
Izvor slike: Mirta Jambrović
intervju

Trenerica pasa za Direktno o opasnim psima, socijalizaciji, psima za djecu...

'Psi koji završe u crnoj kronici, ondje se nađu zbog ljudskih pogrešaka, neodgovornosti i nebrige, a ne zbog svojih urođenih osobina', smatra Jambrović

Hrvatska je nedavno dobila prvi priručnik za pse, kojem je glavna tema pseća komunikacija. Riječ je o knjizi  'Kako psi komuniciraju?', autorice Mirte Jambrović, koja na 280 stranica i 500 fotografija objašnjava što nam i kako psi govore.

 

O tome kako se zaljubila u životinje, zašto se odlučila na pisanje knjige, kako je nastala, koje su najčešće pogreške koje ljudi rade u komunikaciji sa psima te o mnogim drugim pitanjima iz svijeta pasa autorica knjige odgovorila je u intervjuu za Direktno.

Zašto ste se odlučili na pisanje knjige/priručnika? Kako je nastajala i što se u njoj sve nalazi? 

Na predavanjima o psećoj komunikaciji koja držim u sklopu svojih tečajeva poslušnosti primijetila sam koliko malo ljudi znaju o tome kako psi komuniciraju da vrlo često zapravo pogrešno tumače njihov govor tijela, što dovodi do mnogih nesporazuma između njih i njihovih pasa. To je u meni probudilo želju da im malo približim taj svijet.

Prvo sam mislila da će knjiga biti tek mali priručnik koji će pokriti neke osnovne teme pseće komunikacije, ali kako je nastajala, tako je sve više i više rasla, tako da sam na kraju, osim o komunikaciji i raznim oblicima psećeg ponašanja, pisala i o štenećem razdoblju, igri (između pasa, ali i pasa i ljudi) te odnosu između djece i pasa. S naglaskom, naravno, na to kako psi u tim odnosima komuniciraju.

Koliko traje vaša ljubav prema životinjama? 

Ljubav prema životinjama traje otkad znam za sebe.Rano djetinjstvo provela sam s mačkama i one su mi još uvijek jako drage, ali oduvijek sam najviše voljela pse. Budući da ih nismo imali, trčala sam za psima naših susjeda.

Ipak, nakon što sam počela živjeti sama, jedva sam dočekala da mogu nabaviti psa. Dosad sam imala samo jednog psa, zlatnog retrivera Kana. On je 2015. uginuo i još nisam emocionalno spremna imati drugoga. 

Većini ljudi to je neobično, posebno zato što jedan golemi dio mog života čine upravo psi, ali jednostavno smatram da trebam osluškivati svoje osjećaje, a oni mi govore da sada još nije vrijeme da se posvetim novom psećem biću.

Koliko dugo se bavite radom sa psima? 

Psima se aktivno bavim od 2002. godine. Kad sam nabavila psa, krenula sam s njim na tečaj poslušnosti u Klub za obuku službenih i sportskih pasa 'Zagreb' (KOSSP). To mi se svidjelo pa sam korak po korak došla do toga da postanem članica kluba i počnem stažirati za voditeljicu klupskih tečajeva.
 

Sa stažiranjem sam završila 2005. i odmah položila klupski ispit, nakon čega sam počela voditi tečajeve poslušnosti za građanstvo. 

Godinu dana poslije dobila sam HKS-ovu licencu za voditeljicu tečaja za psa pratioca, a 2012. položila sam i HKS-ov ispit za suca za 'Ispit za psa pratioca' (Ispit A0). 

Kako se u Hrvatskoj postaje trener pasa?

Što se službenih hrvatskih licenca za vođenje tečajeva tiče, njih izdaje Hrvatski kinološki savez. Kao krovna kinološka ustanova u zemlji, HKS je tijelo koje izdaje službene licence za voditelje tečajeva iz raznih područja (primjerice športska-radna kinologija, agility, spasioci itd.) 

I službena licenca za vođenje tečajeva poslušnosti za građanstvo, a to je ono za što me vi zapravo pitate, također se dobiva od HKS-a, a polaže se pri Povjerenstvu za agility. 

Povjerenstvo za agility odredilo je uvjete koje osoba treba zadovoljiti da bi pristupila tom ispitu. Svaki klub može odrediti dodatne uvjete za svoje članove koji bi željeli postati voditelji. 

Konkretno, što se KOSSP-a 'Zagreb' tiče, da bi se postalo voditeljem, potrebno je sa svojim psom položiti Ispit za psa pratioca ocjenom vrlo dobar ili odličan, biti aktivni član kluba dvije godine te po dva puta odstažirati svaki klupski tečaj poslušnosti i imati pozitivno ocijenjen dnevnik rada s tih tečajeva. 

Nakon toga polaže se klupski ispit i voditelj s tim ispitom može godinu dana voditi tečajeve u klubu. U tom razdoblju treba položiti službenu licencu Hrvatskog kinološkog saveza za 'voditelja tečaja za psa pratioca', a ako to ne učini u tom razdoblju, onda više ne može voditi tečajeve u klubu. 

Netko tko želi postati trener može se za to školovati i vani, na raznim akademijama i slično, a postoji i mogućnost školovanja preko interneta. Osobe koje se tako školuju dobivaju diplome od tih ustanova na kojima su se školovale ili od trenera kod kojih su se školovale, a neke od tih diploma su i međunarodno priznate.

I, naravno, kako u Hrvatskoj ništa od svega toga nije propisano nekim zakonom ili uređeno na neki drugi način, u Hrvatskoj zapravo svatko može reći da je trener pasa, čak i ako nema nikakvu licencu za to, jer nigdje nije propisano tko se točno može tako nazivati, a tko ne, pa se tako mnogi ljudi smatraju trenerima pasa, iako nemaju baš ni iskustvo rada sa svojim psom ni iskustvo školovanja drugih pasa (i njihovih vlasnika). 

Dugo se bavite psima! Što ste od njih naučili?

Naučila sam mnogo, ali jedna od najljepših stvari koju sam naučila jest to da psi žive u trenutku, ne opterećujući se onim što je bilo i ne razbijajući glavu onime što će tek doći. Voljela bih im biti sličnija u tom pogledu.

Među vlasnicima pasa često se spominje riječ socijalizacija! Nekako imamo dojam da mnogi ne znaju o čemu se zapravo radi. Što bi sve trebala obuhvatiti jedna pravilna socijalizacija psa?

Socijalizacija je pojam koji se u kontekstu pasa s vremenom počeo sve češće upotrebljavati i još češće iskrivljavati. Postoji uži pojam procesa socijalizacije, za koji se može reći da okvirno traje do četvrtog mjeseca života psa. 

Ali ima onih koji su tu definiciju shvatili previše isključivo pa negiraju mogućnost bilo kakvog oblika socijalizacije u kasnijoj dobi, što je pogrešno gledanje na taj pojam. Najšire rečeno, socijalizacija je proces prilagođavanja nekog pojedinca društvenim zahtjevima i normama. 

U kontekstu pasa, ona je proces upoznavanja psa s različitim ljudima, životinjama, stvarima i mjestima, ali i navikavanje psa na zahtjeve ljudskoga društva i njegovo uključivanje u to društvo. 

Drugim riječima, socijalizacija je upoznavanje psa sa svijetom i okolinom. Sa socijalizacijom treba oprezno, zato što je pretjerana i neprimjerena socijalizacija gotovo jednako opasna kao i nedostatak socijalizacije. 

Može se slobodno reći da socijalizacija traje cijeli život, jer ma kako dobre osnove napravili s nekim psom, mjesta za napredak uvijek ima. Pravilna socijalizacija je ona kroz koju pas svijet koji ga okružuje nauči doživljavati kao pozitivan. 

Koje su najčešće pogreške koje ljudi rade u komunikaciji sa psima? 

Mislim da je najčešća pogreška koju ljudi rade to što antropomorfiziraju pse, odnosno pripisuju im ljudske osobine, misli i osjećaje, te se prema njima ponašaju kao prema ljudima (vodeći se premisom – ono što je ugodno čovjeku, ugodno je i psu, ono što nije ugodno čovjeku, nije ugodno ni psu), a ne kao prema životinji. To itekako otežava uspješnu komunikaciju između čovjeka i psa, ali i njihov suživot. 

Pogreška koja se nadovezuje na tu jest i to što psima u ljudskim obiteljima često nedostaje struktura, nedostaju im pravila, a u psećem svijetu pravila znače sigurnost i stabilnost.

 Psima je to izrazito potrebno jer oni tako funkcioniraju i međusobno, pa ako u zajednici s ljudima ne postoje jasna pravila, psi ih počnu sami stvarati i tu opet dolazi do konflikata između čovjeka i psa. Konflikata do kojih uopće ne bi došlo da se psu otpočetka pravilno pristupalo.

 U literaturi, prilikom opisa pasmina prečesto se ističe kako je određena pasmina sama po sebi dobra za djecu. Često to ističu i sami uzgajivači! Koliko je takav pristup dobar? Postoje li uopće psi koji rođenjem, samo zato što pripadaju određenoj pasmini, postaju dobri za djecu?

Takav pristup nije nimalo dobar. Ne postoje psi koji su sami po sebi dobri za djecu, samo zato što pripadaju određenoj pasmini. 

Što bi savjetovali ljudima koji nabavljaju psa za dijete? Što takvi roditelji trebaju znati? 

Savjetovala bih im da psa ne nabavljaju za dijete zato što djeca nisu ta na koje će pasti odgovornost i briga za psa, nego su to upravo oni. I zato bi odrasli, prije nego što nabave psa, sami sa sobom trebali vidjeti jesu li spremni za takav tip brige za jedno živo biće i žele li uopće psa. 

Mnogo pasa nakon nekog vremena ostane bez doma upravo zato što su ih ljudi nabavili iz pogrešnih razloga, ne razmišljajući previše o tome što sve takva odluka povlači za sobom, a kada shvate da je pas ozbiljna obaveza, lakše im je riješiti ga se, nego se s time nositi.

Koje su najčešće pogreške koje djeca rade u komunikacija sa psom?

Za sve pogreške koje djeca rade u komunikaciji sa psima odgovorni su odrasli. Dijete ne može sâmo znati kako treba komunicirati sa psom, nego ga odrasli trebaju poučiti tomu. Zato je nužno da odrasli znaju što više o tome kako psi komuniciraju, kako bi to znanje mogli prenijeti i djeci. 

Mala djeca često su glasna i gruba, nesvjesna toga da njihovo ponašanje može nanijeti bol psu, pa bi odrasli trebali biti ti koji će svojim odgovornim ponašanjem prema psu dijete učiti tomu kako se treba ponašati u interakciji sa psom.  

Kad se priča/piše o psima nezaobilazna tema su tzv. opasne pasmine. Postoji li pasmina, koja je svojim rođenjem, sama po sebi opasna?  

Ne postoji. Svaki pas koji je pravilno socijaliziran i s kojim se pravilno radi(lo), čovjeku može biti predivan suputnik kroz život. 

Kakav je vaš stav o tzv. opasnim pasminama?

Moj stav je da su opasni ljudi, a ne pasmine pasa. Psi koji završe u crnoj kronici, ondje se nađu zbog ljudskih pogrešaka, neodgovornosti i nebrige, a ne zbog svojih urođenih osobina.

 

1500648147 - 21.07.2017 16:42:27