Home

Turska vojska u Istanbulu (photo: straitstimes.com)
Izvor slike: straitstimes.com
ANALIZA

Zašto je propao puč u Turskoj i je li to kraj Erdoganovih protivnika

Teško je vjerovati da je puč vezan uz odavno nestale kemalističke, sekularne kadrove - oni su zadnjih desetak godina u većoj mjeri umirovljenjem napustili strukture oružanih snaga

U noći s petka na subotu ostatci Gülenovog pokreta Hizmet (gulenisti po vođi i pokretaču Fethullahu Gülenu) pokušali su vrlo vjerojatno zadnji put za duže vrijeme domoći se vlasti i srušiti legitimnu, na izborima izabranu vladu i predsjednika države Recepa Tayyipa Erdoğana.

Teško je vjerovati da je puč vezan uz odavno nestale kemalističke, sekularne kadrove. Oni su zadnjih desetak godina u većoj mjeri umirovljenjem napustili strukture oružanih snaga. Ono što je ostalo su dva pogleda na Tursku kao islamsku državu.

Gulenisti, neoosmanisti i zaboravljeni kemalisti

Sukob je to pristalica Gülena, umirovljenog islamskog imama, kojeg danas mediji nazivaju "umjerenjakom" za razliku od političkog "pokreta", odnosno Stranke pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Erdoğana. Vođa Hizmeta koju vladajući prozivaju i Gülenističkom terorističkom organizacijom (FETO) zemlju je napustio 1999. upravo zbog očekivanih optužbi za islamizam. U tom kontekstu, aktualni turski predsjednik i Fethullah Gülen bili su i suradnici iako im se religijski pogledi na uređenje turskog društva donekle razlikuju.

Erdoğan Tursku vidi kao "neoosmanističku" silu u kojoj je religija zapravo podređena ideji države (stranke) dok je Gülen skloniji stvaranju novog temeljno islamskog ali zapravo modernog društva.

Guleniste se do razlaza s Erdoğanom moglo pronaći u svim sferama društva, a posebno su bili pristutni u medijima, obrazovnom i administrativnom sektoru.

Međutim, nakon korupcijskog skandala 2013. ili "pravosudnog puča" Erdoğan je godinama micao guleniste sa utjecajnih pozicija. Samo ove godine uhićeno je preko stotinu osoba vezanih uz Hizmet, a od 2014. radi se o oko 5000 uhićenih gulenista. U Turskoj su Gülenovu organizaciju nazivali i "islamskim Opusom Dei" zbog velikoj broja utjecajnih članova te tajnovitosti i odnosu s religijom.

Ovo je vrlo vjerojatno i zadnji trzaj gulenista u Turskoj, za duže vrijeme, pokušaj stvaranja posve novog društva i ideje države nasuprot onoj kemalističkoj, nastaloj nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, "oca Turaka" Mustafe Kemala Atatürka. Pobijedila je paradigma koju su građani očito prihvatili, ona vladajućih, "neoosmanlijska".

Neuspjeh puča zbog medija

Razlog zbog kojeg je ovaj vojni puč doživio neuspjeh do prvih jutarnjih sati je nemogućnost preuzimanja kontrole nad medijima. Upravo kako to u jedinoj knjizi koja opisuje "pravila puča" Edward Luttwak (Coup d'état – državni prevrat, praktini priručnik) 1968. navodi, primarna meta su mediji. Međutim pučisti su u tome uspjeli samo djelomično, zauzevši državnu televiziju, jer je u noći sam Erdoğan putem lokalnog CNN-a i to koristeći Appleovu aplikaciju FaceTime uspio pozvati građane na otpor.

Kao što se diljem Europe i svijeta može vidjeti, ni Turska nije imuna na novu "vjersku obnovu". Od pada komunizma (u Turskoj slabljenja kemalizma), vjerski pokreti kao i pogledi počeli su jačati. Posebno je to slučaj u zemljama koje nisu prošle prirodnu tranziciju nego su im sekularne ideje bile "prisilno" nametnute.

Nesumnjivo je kako većina građana Turske prihvaća Erdoğana iako je s druge strane jasno da gulenisti nisu dobili jednaku priliku za izborno natjecanje. No, nakon godina otvorene borbe utjecaj Hizmeta za duže vrijeme nestaje.

Međutim, jednako kao što niti Muslimansku braću nisu mogli ukloniti sekularistički arapski režimi tako ni gulenistički "romantični islamizam" neće posve nestati. On će se samo preseliti u dublju ilegalu i čekati novu priliku.

Prema prvim i brzim reakcijama zapadnih lidera, puč s petka na subotu nije imao potporu velikih sila. Bio je to možda i očajnički pokušaj dijela utjecajnih pripadnika Hizmeta da preokrenu situaciju u svoju korist u trenutcima kada im se represivni sustav približavao.

Njihov neuspjeh kratkoročno će dodatno učvrstiti vlast Recepa Tayyipa Erdoğana i ideologiju "neoosmanizma". Turci žele veliku i moćnu Tursku, a to je ideja koju im nudi AKP.

Što slijedi

Turska će se u slijedećim danima stabilizirati. Neuspjeli puč neće promijeniti odnose u regiji, a osim gulenista povećanu represiju kao rezultat ovog neuspjelog puča osjetit će i kurdski pobunjenici.

Erdoğan bi se za svoje dobro trebao maksimalno suzdržati od "osvetničkog pohoda". Diljem svijeta odaslane su poruke podrške demokratski izabranoj vlasti. Međutim te poruke podrške brzo će se istopiti ukoliko vlast krene u najavljenu restituciju smrtne kazne. "Moralni kapital" koji je dobio u ovom neočekivanom "daru" za njegovu političku budućnost također će nestati ukoliko počne dublje tonuti prema represivnijoj vlasti.

Ironija u svemu je što su AKP-u u brzom gušenju puča pomogli oni koje je uz guleniste Erdoğan najviše i prozivao, mediji i društvene mreže. No i bez toga puč bi završio neuspjehom do kraja subote ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da je operacija provođena uz pomoć par tisuća vojnika. U zemlji koja je u NATO-u druga po broju aktivnih vojnika, u zemlji sa 80 milijuna stanovnika jednostavno nedovoljno.

Na kraju, Zapad ne može samo promatrati događaje u Turskoj dok je još uvijek aktivna prijetnja ISIL-a i u trenutku dok migrantski val i dalje prijeti.

Erdoğan sada ima otvoren prostor za promjenu ustava kao i za jačanje svoga lika i djela. On će to posve sigurno u potpunosti iskoristiti.