Home

Roman Leljak
reakcija

Marković odgovorio na Leljakove optužbe: Nedo Vegar bio je sveti čovjek

Kad je došao u Njemačku Hrvati su znali tko je, čiji je sin i čiji je brat. Otvoreno je svima rekao da je potpisao suradnju s Udbom da bi mogao pobjeći iz Jugoslavije u koju se više nije vraćao, piše Marković o Vegaru

Marko Marković odgovorio je na optužbe Romana Leljaka koji je Nediljika Vegara proglasio suradnikom Udbe.

Nakon što je Most pokrenuo prijedlog o otvaranju Državnog arhiva i pozvao Romana Leljaka, slovenskog publicista i istražitelja Udbinih arhiva iz Slovenije, da pouči saborske zastupnike i javnost o slovenskom iskustvu, Jutarnji list objavio je tekst u kojem 'podsjeća' vladajuće na njegovu'kriminalnu biografiju'.

Prva Leljakova reakcija na pokušaj diskreditacije bila je 'završio sam s Hrvatskom, više se ne vraćam', što je rekao novinarki direktno.hr-a. Druga reakcija bila je objava na društvenim mrežama, kojom je glavnog tajnika Počasnog bleiburškog voda Božu Vukušića prozvao da ga je upravo on 'izdao i predao dokumente Jutarnjem'.

Vukušić je ekskluzivno za naš portal opovrgnuo Leljakove tvrdnje, kazavši da su to 'podle i glupe izmišljotine'. Bio je tada, kaže, na misi za prijatelja iz imigracije.

Leljak mu nije ostao 'dužan', javio nam se iz Mostara i rekao da je Vegar bio suradnik Udbe te uz to priložio dokumente.

Marko Marković za Maxportal napisao je odgovor koji prenosimo u cijelosti.

 

 

Prijatelji su ga zvali “Rod”. “Rode moj, dobro mi do’šo…”,  “Rode moj, sutra idemo na jug…” njegova je uzrečica po kojoj je dobio nadimak. Posebno Hodočašće hrvatskih branitelja Domovinskog rata kroz Krbavsko polje zove se po njemu “Nediljko Vegar Rod”.

Voljeli su ga svi, a posebno pripadnici specijalnih postrojba Hrvatske vojske, dragovoljci Domovinskog rata i vojnici Ante Gotovine s kojim je Nedo proveo ratne godine. I Četvrta gardijska brigada.

Intimno sam vrlo teško doživio napada Romana Leljaka na Nediljika Vegara, objavu dokumenata i proglašenje Vegara suradnikom Udbe. Poglavito što pouzdano znam da je i Roman Leljak znao da je to laž. Prokleto velika laž!

Kako su nastali dokumenti?

Nediljko Vegar rođen je 22. lipnja 1952. u Vašarovićima pokraj Ljubuškog. Njegov otac Ante bio je hrvatski vojnik za vrijeme Drugog svjetskog rata, preživio je Bleiburšku tragediju i obilježen kao neprijatelj jugoslavenske države i komunističkog režima.

Progon obitelji Ante Vegara naglo se intenzivirao u ljetu 1972., tijekom “Akcije Feniks ’72”, u kojoj je njegov stariji sin Pavo Vegar bio jedan od vođa.

Iz odmazde, mostarska UDBA zatvorila je njegova oca Antu i tada 20-godišnjeg brata Nediljka. Maltretiranju je bila izložena i Nediljkova majka Anđa i najmlađi brat Jerko kao i tek devetogodišnja sestra Rosa.

Progon je predvodio njihov susjed Udbaš Rade – Radoslav Vukojević koji je u svojoj udbaškoj karijeri imao tri posebna slučaja: montiranje procesa Miljenku Hrkaču, neljudsko maltretiranje obitelji jednog od vođa Skupine Fenix ’72. Pave Vegara i atentat na Gojka Bošnjaka u Njemačkoj.

Nediljko Vegar, brat Pave Vegara, jednog od vođa Skupine Fenix ’72., čiju je obitelj Rade Vukojević godinama nadgledao i terorizirao, svojedobno je ispričao:

“Moj susjed Radoslav-Rade Vukojević, dugogodišnji službenik bosanskohercegovačke Udbe, bio je vršnjak i prijatelj u djetinjstvu moga pokojnog brata Pave Vegara. Negdje krajem 6. mjeseca 1972. potražio me jedan rođak i rekao mi na brzinu kako je moj brat Pavo upao sa skupinom emigranata u bosanske planine i da se tamo bore s policijom i vojskom.

Mučenje u mostarskom zatvoru

Upozorio me je da je naša kuća pod prismotrom i da ne puštamo nikoga noću, jer možemo nastradati. Odmah sam to rekao ocu. Naš pas je počeo žestoko lajati svaku noć. Jedne večeri je utihnuo. Ujutro smo ga našli mrtva iza kuće. Bio je otrovan.

Dana 7. srpnja 1972., u poslijepodnevnim satima došli su u naše dvorište Stanko Lauc iz Vašarovića u civilu i Vlado Mišetić-Butarin iz Grabovnika u odori rezervne policije, vodeći iza sebe neke ljude u vojnoj odori. Lauc ih je postavio na stražu oko naše kuće, a oca i mene je pozvao da idemo pred našu seosku školu i da tamo čekamo daljnje upute, ‘jer je opća mobilizacija’.

Tamo su već bili okupljeni svi odrasli muškarci iz našega sela. Netko ih je razvodio na straže tako da su pred školom ostali samo stariji brat Rade Vukojevićeva Mirko, Stipe Piljić-Gutin, moj otac, ja i neka djeca. Ocu je netko rekao da može ići kući, jer je prestar, a ja da moram još pričekati. Pred sam mrak 7. srpnja 1972. došao je policijski auto. Na zadnjem sjedalu je bio moj otac s lisičinama na rukama. Mene su prozvali i također mi stavili lisičine na ruke te mi naredili da sjednem na mjesto suvozača. Odveli su nas u ljubuški zatvor. Kod mene u ćeliju je došao Rade Vukojević i pitao me znam li što se događa. Rekao sam mu da sam čuo, ali ne znam je li istina. On je tada počeo vikati i pitati me da mu kažem gdje je Pavo, ‘jer će tako i tako biti ubijen’.

Tu istu večer su mi na ruke stavili lisičine i izveli me van, pred policijsku postaju. To isto su uradili i s mojim ocem. A onda su nas, u pratnji udbaša Kreše Šimića, proveli u mostarski zatvor. Mene su držali u ćeliji br. 52, a oca u br. 53. Ispitivali su nas i tukli palicama. Čuo sam kako tuku oca i kako on jauče. Svašta sam prošao u životu, ali to su mi bili najteži trenuci.

Bijeg u Njemačku

Polovicom devetog mjeseca otvorio je stražar vrata ćelije i pozvao me da izađem jer mi je stigla posjeta. Izašao sam do stražarske sobe i imao što vidjeti. Tamo je bio Rade Vukojević. Kad me je ugledao skočio je sa stolice kao da se silno raduje što me vidi i počeo me grliti. Zapanjilo me je njegovo ponašanje pa sam samo promrmljao: ‘Rade, je li itko od mojih živ?’ Na to je govorio: ‘Prčija te ***, što si uzima advokata? Ćaća ti je mora prodati kravu da ga plati’. Zatim je dodao: ‘Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto bolestan’. To me je šokiralo.

Kasnije sam saznao da su, po nalogu Rade Vukojevića, bili uhitili i moga 17-godišnjeg brata Jerku. Optužili su ga da je u obližnjoj prodavaonici kupovao konzerve za Pavu, a on ih je kupovao da bi prehranio sebe i desetogodišnju sestru Rosu, s kojom je ostao sam kod kuće

Po izlasku iz zatvora Nediljko je otpočeo pripreme za bijeg iz Jugoslavije. No, da bi dobio putovnicu, nakon silnog zlostavljanja već spomenutog Rade Vukojevića, potpisao je suradnju Udbom.

Krajem srpnja 1973. došao je u Njemačku i zatražio politički azil. Kad je došao u Njemačku Hrvati su znali tko je, čiji je sin i čiji je brat. Otvoreno je svima rekao da je potpisao suradnju s Udbom da bi mogao pobjeći iz Jugoslavije u koju se više nije vraćao. U Hrvatsku je došao tek počekom 1991. godine.

U Njemačkoj se povezao s političkim emigrantima te je, kao i njegov pokojni brat Pavo, pristupio HRB-u i obvezao se na beskompromisnu borbu protiv Jugoslavije. Ubrzo je stekao ugled i poštovanje u najširim emigrantskim krugovima kao iskreni i nepokolebljivi hrvatski domoljub. Kad je Bruno Bušić došao u emigraciju, izabrao je upravo Nediljka Vegara za svog najpovjerljivijeg pratitelja i neke vrste čuvara.

Kratko prije Bušićeve likvidacije 16. listopada 1978. u Parizu, njemačka policija bila je uhitila Nediljka Vegara zbog ilegalnog posjedovanja oružja koje mu je bilo potrebno upravo da bi štitio Brunu. Ubojstvo Brune Bušića samo je učvrstio Nediljkovu odlučnost da se nastavi boriti protiv Jugoslavije.

Sljedećih godina nekoliko je puta uhićivan zbog sudjelovanja u napadima na jugoslavenska diplomatska predstavništva i na konfidente jugoslavenske tajne policije u SR Njemačkoj, zbog čega je do kraja 90-tih godina prošloga stoljeća i raspada Jugoslavije proveo nešto manje od osam godina u njemačkim zatvorima.

Povratak u Hrvatsku

Nakon povratka u Hrvatsku početkom ljeta 1991. godine pristupio grupi domoljuba koja je oformila dragovoljački “S-vod”, (protudiverzantski odred HRM) koji je zahtjevnu obuku i pripreme za borbene zadaće započeo u Radmanovim Mlinicama kod Omiša. Tu pod vodstvom Mile Čatlaka, a kasnije i grupe stranih instruktora, prolazi rigoroznu selekciju te prva ratna krštenja najprije na Vrličkom, a potom i Dubrovačkom bojištu kao pomorski diverzant.

U siječnju 1992. godine prelazi u sastav 4. brigade ZNG, u njen izvidničko-diverzantski vod s kojim sudjeluje u brojnim akcijama u dalmatinskom i hercegovačkom zaleđu. U mjesecu rujnu iste godine, na poziv generala Ante Rose pristupa specijalnim postrojbama GS OSRH i s njenim pripadnicima sudjeluje u VRA “Maslenica”.

Nakon akcije Maslenica i gašenja Specijalnih postrojbi GS OSRH, Nediljko vegar  se vraća u 4. gardijsku brigadu, gdje ostaje do a prosinca 1994. godine, kada po zapovijedi i potrebi službe prelazi u Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva “pukovnik Damir Tomljanović – Gavran” – Šepurine na dužnost časnika za sigurnost.

Iako to nije morao obzirom na dužnost koju je obnašao, Nediljko se dragovoljno prijavljuje i uspješno završava Temeljnu dočasničku i Temeljnu padobransku obuku.

Obuka s Antom Gotovinom

Nediljko (na obuci zvan Stari) bio je najstariji polaznik iznimno teške obuke i u ničemu nije zaostajao za puno mlađim kolegama. U vrlo kratkom vremenu, koliko zbog svoje karizme iz emigrantskih dana toliko i zbog svog znanja, iskustva, ljudskih i moralnih vrlina, Nediljko je vrlo brzo postao omiljen kako kod polaznika, tako i kod instruktora i ostalih djelatnika postrojbe. Po završetku navedenih obuka, Nediljko ostaje raditi u postrojbi na mjestu pomoćnika zapovjednika postrojbe za sigurnost i daje veliki doprinos u razvoju postrojbe koja je osim obučavanja profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika, sudjelovala u ratnim operacijama “Ljeto ’95” i “Oluja”.

U Obučnom središtu Vegar je ostao do kraja 1997. godine kada prelazi raditi u Zagreb u Vojno-obavještajnu zajednicu.

Od samih početka sudjelovanja u Domovinskom ratu svojim stavom i ponašanjem postavljao visoke standarde odlučnosti, samoprijegora i časnog ponašanja. Bilo je više nego jasno da teške lekcije koje su zbog nesvakidašnjeg patriotizma platili on i cijela njegova obitelj, na njemu nisu ostavili gorčinu niti mržnju, već su samo produbile njegovo iskreno domoljublje i za njega pogubni idealizam.

Pukovnik Hrvatske vojske Nediljko Vegar odlikovan je Spomenicom Domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata, Redom hrvatskog pletera, Redom hrvatskog trolista i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.

Nove optužbe

U razdoblju od 2001. do umirovljenja 2005. godine, Nediljko ponovno je žrtva državnih aparata koji ga sumnjiče za pomaganje u bijegu generala Ante Gotovine. Postaje predmetom raznih praćenja, prisluškivanja, blaćenja po medijima i drugih sustavnih metoda koje uvelike doprinose urušavanju kvalitete njegovog života.

Ova sramotna epizoda državnih aparata i raznih medija završava tek 2012. godine oslobađajućom presudom generala Ante Gotovine i generala Mladena Markača. 

Tijelo sve pamti, pa se u to vrijeme pojavljuju se i prvi ozbiljniji zdravstveni problemi Nede Vegara nastali kao posljedica cjelokupne životne borbe.

Tragična smrt hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića, Nediljkovog prijatelja još iz mladih dana, duboko ga je potresla, no Rod se borio s bolešću i dalje onako kako je sam znao i umio i uz pomoć prijatelja i najbliže rodbine.

“Moji ideali su ispunjeni jer je stvorena Hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brata Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva jest. Mi smo od prošlih hrvatskih naraštaja preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim naraštajima je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i novi hrvatski naraštaji časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima” – izjava je Nediljka – Nede Vegara, koja bi, ako bude dovoljno pameti, trebala ući i u hrvatske udžbenike povijesti

Od zloćudne bolesti preminuo je 7. veljače 2014. godine u Kliničkoj bolnici Dubrava. Pokopan je 11. veljače 2014. godine u rodnom mjestu Vašarovićima u Hercegovini.

Roman Leljak znao je sve ovo o Nediljku Vegaru. Zao je da kako se i zašto Nedin potpis našao na suradničkom kartonu zloglasnog Rade Vukojevića, znao je da je Nediljko Nedo Vegar sveti čovjek, a ipak ga je javno prozvao.

Leljaku su brojni silno zamjerili što je prozvao pokojnog čovjeka koji se ne može braniti. On, Nedo pokojni, ne može, ali ni ne treba. Ima dovoljno prijatelja i poštovatelja iz Četvrte splitske, iz Specijalne postrojbe Ante Gotovine, iz Alfi i DOGS-a (Diverzantski odredi Glavnog stožera) iz brojnih dragovoljačkih postrojba….

Romane, ta sramota nije ti trebala. Ili, možda, ipak je!?

1503236237 - 20.08.2017 15:37:17