Zašto sekularni povjesničari iz knjiga izostavljaju Kristovo uskrsnuće?

Tako se npr. kao neospornu povijesnu činjenicu uzima to da je Akvinac u mladosti želio biti dominikanac, dok su njegovi roditelji htjeli da bude benediktinac do te mjere da su ga na više mjeseci zaključali u sobu ne bi li promijenio mišljenje. Međutim, kada isti autor istim stilom izvještava o tome da je Akvinac jednom prilikom levitirao za vrijeme dok je prikazivao sv. misu, onda se taj izvještaj odbacuje kao puka legenda.

Ovaj primjer pokazuje ono čemu stalno svjedočimo: dvostrukim kriterijima sekularnih povjesničara, koji izvještaj o nadnaravnom odbacuju samo zbog toga jer se ne uklapa u njihov osobni svjetonazor. A što kada bismo svim povijesnim dokumentima pristupali na isti način? Što kada bismo dokumente vrednovali po objektivnim unaprijed utvrđenim kriterijima, a ne prema subjektivnim unaprijed određenim predrasudama? 

Povijesna vjerodostojost izvještaja o Kristovom uskrsnuću

Povijesni dokumenti koji opisuju događaj Kristovog uskrsnuća su u prvom redu Evanđelja i Djela apostolska. Proučimo li te izvore, nema nikakve sumnje u to da su autori tih dokumenta poznavali događaje koje opisuju i da su te izvještaje pisali s namjerom da ih dokumentiraju za buduće naraštaje. Činjenica da je svatko od njih u kasnijem životu podnio mučeničku smrt poradi svoga svjedočenja pak isključuje mogućnost namjernog laganja. 

Ostaje dakle odgovoriti na pitanje jesu li verzije Evanđelja i Djela apostolskih koje imamo danas istovjetni originalnim dokumentima. Idealno bi bilo kada bismo imali originalne dokumente, ali nažalost tehnologija tadašnjeg zapisa na papirusu rezultirala je time da su izvorni dokumenti uništeni. To nije ništa neobično - na isti problem nailazimo i sa svim drugim povijesnim dokumentima iz antike. U nedostatku originala, povijesna vjerodostojnost utvrđuje se prema vremenu najranijeg potpuno sačuvanog rukopisa i broju ranijih djelomično sačuvanih rukopisa sa kojima ih možemo uspoređivati. 

Usporedba s drugim antičkim rukopisima

Gotovo sve što danas znamo o antici, što uzimamo bez rezerve i što djeca uče u školama na satu povijesti, znamo iz nekolicine važnih rukopisa, posebno oni koji su sastavili Ciceron, Cezar, Tukidid, Herodot i Tacit. Originali svih tih rukopisa odavno su izgubljeni, a najraniji cjeloviti tekstovi koje imamo nastali su u periodu od 900 do 1350 godina od kada su napisani, uz broj ranijih rukopisa koji se kreću od 15 do 35 komada.

S druge strane, najraniji cjeloviti tekstovi Evanđelja i Djela apostolskih, tzv. Codex Vaticanus i Codex Sinaiticus, nastali su svega 300 godina od vremena kada su napisani, a zahvaljujući spisevima crkvenih otaca do 9. stoljeća (vrijeme iz kojeg datiraju svi antički povijesni dokumenti) imamo više tisuća rukopisa s kojima ih možemo uspoređivati i uvjeriti se su verzije koje imamo danas cjelovite, te da u njima ništa nije mijenjano dodavanjem, ispuštanjem, ili bilo kakvim drugim preinačavanjem.

Dvostruki kriteriji

Samo iz ovih brojki i podataka, koje u nekoliko minuta “guglanja” svatko može provjeriti, vidimo da ne postoji niti jedan valjani, objektivni, racionalni i znanstveni razlog da izvještaje o Kristovom uskrsnuću smatramo išta manje povijesnima o izvještajima o galskim ratovima, uroti protiv Cezara, peloponeskim ratovima, i ostalim događajima koje su opisivali Herodot i Tacit, u koje nitko živ ne sumnja.

Pa ipak, iz nekog razloga povijesni udžbenici izostavljaju ovaj nevjerojatan događaj, prekretnicu i presedan u cijeloj ljudskoj povijesti. Krist je uskrsnuo, smrt višen nema zadnju riječ, a ovaj kratak život na zemlji nije sam sebi svrha. 

Izvještaj o uskrsnuću nije tek lijepa i poučna priča, već tvrda i objektivna povijesna činjenica. A kako ćemo se prema toj činjenici postaviti, ostaje na svakome od nas.