Home

 (photo: direktno.hr)
Izvor slike: direktno.hr
Davor Dijanović

Zahvaljujući Kolindi, Hrvatska nakon Tuđmana opet ima vanjsku politiku

Hrvatski izbor u trenutnim geopolitičkim "nadmudrivanjima“ ne bi trebao trebao biti odviše težak, ako se vodimo čistom ekonomskom računicom - tri mora ili treća Jugoslavija

Prethodni su za dani na vanjskopolitičkom planu za Republiku Hrvatsku bili iznimno uspješni. Kao što je poznato, u Varšavi je održan sastanak na vrhu Inicijative triju mora (Jadran-Baltik-Crno more), na kojem je uz poljskog predsjednika Andrzeja Dudu hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nesumnjivo imala ključnu ulogu, kada govorimo o organizatorima tog sastanka.

Najvažniji gost sastanka, dakako, bio je američki predsjednik Donald Trump koji je dao jasnu i nedvosmislenu potporu jačanju trgovinske, infrastrukturne, energetske i (geo)političke suradnje na prostoru između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora. "Mi stojimo iza država Inicijative triju mora, podržavamo vas u naporima na stvaranju većeg prosperita, izgradnji infrastrukture i pozdravljam ovu povijesnu prigodu za produbljenje ekonomskog partnerstva s vašom regijom“, izjavio je Trump.

Ideju inicijative Jadran-Baltik Crno more prva je spomenula hrvatska predsjednica u rujnu 2015., da bi u ljeto 2016. ovaj projekt bio i formalno pokrenut u poljsko-hrvatskoj suradnji. Uz Hrvatsku i Poljsku, inicijativa obuhvaća Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju.

Uz američku, Inicijativa triju mora uživa i kinesku potporu s obzirom na to da je – kako su istaknuli kineski političari – razvoj Sjever-Jug koridora u Europi komplementaran s kineskom strategijom "Puta svile“. Upravo u ovim državama Kina vidi priliku za svoj snažniji iskorak na europsko tržište.

Odgovor na "Europu više brzina“

Inicijativa Jadran-Baltik-Crno moru u određenom smislu predstavlja povijesni "recidiv“ ideje "Intermairuma“ koji su pred stotinjak godina ponajviše zastupali poljski maršal Józef Piłsudski i poljska inteligencija. Dobrim dijelom ovoga prostora u svoje je vrijeme vladala poljsko-litavska dinastija Jagelovića, pa bismo ga u šali mogli nazvati i "Jagelonijom“. Projekt "Jagelonije“ početkom 20 st. nije ostvaren, a zemlje "Intermariuma“ bile su kasnije okupirane ili od strane SSSR-a ili Trećeg Reicha.

U tom smislu, budući da su, mutatis mutandis, neke geopolitičke postavke i danas istovjetne onima pred sto godina, i danas se postavlja pitanje što o navedenom projektu misle Njemačka i Rusija i nije li on američki "trojanski konj“ uperen protiv Rusije i Njemačke.

Odgovor na ovo pitanje je kompleksan.

LNG kao alternativa rusko-njemačkom plinskom monopolu

Prije svega, projekt triju mora predstavlja adekvatan odgovor na osovinu Berlin-Pariz koja se zalaže za centraliziranu Europu "više brzina“, gdje bi zemlje bivšega socijalističkog bloka imale podređen položaj. Zemlje ove inicijative, a posebno Poljska i Mađarska, nasuprot federalističko-centralističkom načelu jasno afirmiraju suverenističko načelo, tj. zalažu se za Europu kao zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda i država.

Kad je u pitanju odnos prema Njemačkoj i Rusiji, onda je jasno da Poljska, kao vodeća zemlja ove inicijative, ima vrlo decidiranu protunjemačku i proturusku orijentaciju, no jednako tako neke zemlje, primjerice Mađarska, Austrija i Slovačka, imaju vrlo dobre odnose s Rusijom (ruski kapital).

Kako bilo, izgradnjom LNG terminala na Krku, koji će se spojiti s već izgrađenim terminalom u Poljskoj, stvorit će se alternativa plinskoj osovini Moskva-Berlin, jer izgradnjom novoga ruskog plinovoda Sjeverni tok 2 Njemačka bi postala glavni distributer ruskog plina u Europi te bi se stvorio svojevrsni rusko-njemački monopol na opskrbu prirodnim plinom. Izgradnja LNG terminala na Krku dovela bi do diverzifikacije opskrbe energentima te bi predstavljala alternativu navedenom rusko-njemačkom monopolu. A s obzirom na to da je povezivanje Rusije i Njemačka "noćna mora“ angloameričke škole geopolitičkog mišljenja, jasno je da Sjedinjene Države snažno podupiru LNG terminal na Krku. Osim straha od rusko-njemačke suradnje tu je, dakako, i trenutni ekonomski motiv SAD-a da zemlje unutar inicijative tri mora zamjene tradicionalne opskrbljivače plinom (uz Rusiju tu su Norveška i Alžir) i krenu uvoziti američki plin. Europa bi time dobila veću energetsku sigurnost jer bi postojalo više izvoznika plina. Pritom treba napomenuti da je ruski plin jeftiniji, no zemlje kao Poljska spremne su plaćati i veću cijenu kako bi postigle energetsku neovisnost od strane Rusije.

Hrvatska bi mogla imati višestruke ekonomske koristi u Inicijativi tri mora

Govoreći o Hrvatskoj, u novoj podjeli karata kojoj svjedočimo posljednje dvije godine, Hrvatska se ne treba prema niti jednoj velesili ponašati neprijateljski pa tako niti prema Rusiji koja je, nota bene, Hrvatsku međunarodno priznala i prije SAD-a. No s obzirom na to da je Hrvatska trenutno članica NATO saveza, hrvatski izbor u trenutnim geopolitičkim "nadmudrivanjima“ ne bi trebao trebao biti odviše težak, ako se vodimo čistom ekonomskom računicom. Hrvatska od inicijative Jadran-Baltik-Crno i izgradnje LNG terminala na Krku može imati višestruke ekonomske i kulturološke koristi. Alternativa Inicijativi triju mora pod američkim kišobranom je Zapadni Balkan pod njemačko-ruskim pokroviteljstvom. Dakle, ili Inicijativa triju mora ili treća Jugoslavija.

Izbora između "tri mora“ i "treće Jugoslavije“ vrlo je dobro svjesna i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zahvaljujući kojoj Republika Hrvatska nakon vremena Franje Tuđmana ponovno ima vanjsku politiku, i to vanjsku politiku koja prirodno odgovara hrvatskoj povijesti, kulturi i tradiciji. Mržnja kojom se pritom neki mediji obrušavaju na predsjednicu države, samo je logična posljedica njezina pozicioniranja Hrvatske u srednjoj Europi nasuprot dosadašnjoj jugosfernoj platformi. Nadamo se da će u svojoj vanjskopolitičkoj aktivnosti uskoro dobiti i potporu Vlade.

1500842355 - 23.07.2017 22:39:15