Home

Vlada Milanović (photo: fah)
Izvor slike: fah
pravila političke igre

Vrijeme je izborima razriješiti ustavnu krizu, ionako su izgubili mandat

Hrvatska je već u izvanustavnom stanju. U prosincu, dodatno, istječe mandat skupini sudaca Ustavnog suda. On, doduše, može biti produljen za šest mjeseci, ali to bi tek donekle riješilo aktualnu ustavnu krizu

Svatko tko elementarno poznaje političku psihologiju zna da su siječanj i veljača mjeseci aktualnoj administraciji nepovoljni za pokušaj osvajanja još jednog mandata. To je, naime, razdoblje najveće depresije u cijeloj godini, u kojem građani i obitelji zbog grijanja imaju najveće troškove, a u hrvatskim uvjetima to je i razdoblje najveće nezaposlenosti.

Vladajuće koalicije u sustavima parlamentarne vlade imaju pravo odabrati vrijeme koje je njima najpovoljnije za provođenje izbora, pa se zato izbori, kad god se održavaju u posljednjoj godini mandata, ne smatraju prijevremenima. U Hrvatskoj se do sada samo jednom dogodilo da je parlament raspušten po sili Ustava, u studenom 1999. Zbog bolesti predsjednika Tuđmana i krizi u tada vladajućoj stranci, vladajuća većina nije bila sposobna donijeti odluku o raspuštanju Sabora i provociranju izbora, pa nije niti birala za sebe najpovoljniji izborni datum. Tako je 3. siječnja 2000. u povijesti hrvatskog parlamentarizma zabilježen je kao dan druge demokratske smjene vlasti. Prva smjena vlasti dogodila se na parlamentarnim izborima 1990. kad su uspostavljeni višestranačje i parlamentarna demokracija.

U političkoj se teoriji smatra da neka nova demokracija postaje konsolidiranom tek nakon što se provede drugi mirni prijenos vlasti. Tek tada građani, ali i javni službenici i nosioci sudbene vlasti, postaju, u pravom smislu riječi, sigurnima da se vlast smjenjuje izborima, a da njihov položaj u društvu, za razliku od onoga u autoritarnim i totalitarnim porecima, ne ovisi o volji političara, nego o njihovoj vlastitoj stručnosti i sposobnosti. Tek nakon druge smjene vlasti može se govoriti o uspostavljanju politički neutralne javne uprave, jer javni službenici tek tada počinju uspostavljati svojevrstan kodeks ponašanja prema nosiocima izvršne vlasti, dakle, političarima, zasnovan na stručnoj kompetenciji javnih službenika, bez političke servilnosti, ali i bez ikakve opstrukcije aktualne izvršne vlasti.

U novijoj je hrvatskoj političkoj povijesti 3. siječnja 2000, dakle, važan datum, ali za građansko društvo on ne simbolizira pobjedu ili „povratak" SDP-a, nego drugu demokratsku smjenu vlasti. Kad netko govori o „velikom povratku SDP-a" 2000, šalje vrlo opasnu poruku. Naime, sugerira da je tog dana uspostavljen demokratski diskontinuitet, i da se Hrvatska s SDP-om vratila u razdoblje prije 30. svibnja 1990. Uostalom, ta trećesiječanjska izborna pobjeda i nije bila izborna pobjeda SDP-a, čak niti koalicije SDP-a i HSLS-a, nego formalno pobjeda dviju koalicija, dvojke i četvorke, SDP-a i HSLS-a, te HSS-a, HNS-a, IDS-a i LS-a.

Može li aktualna vladajuća koalicija provocirati izbore 3. siječnja iduće godine, kao što to govori jedan od spinova, ovih dana lansiran iz SDP-a? Vrlo jednostavno – ne može. Parlamentarne izbore, naime, u skladu s Ustavom raspisuje predsjednica Republike. To znači da ona određuje datum izbora, i to nakon što se raspusti Sabor, a da se izbori moraju održati najmanje 30, a najviše 60 dana nakon njegova raspuštanja. Mandat ovoga saborskog saziva vremenski traje do 22. prosinca, dakle, ako se ostavi da Sabor bude raspušten po sili Ustava, tada izbori ne mogu biti u nedjelju 3. siječnja 2016., nego najranije 24. siječnja, odnosno najkasnije do 14. veljače. Da bi 3. siječnja iduće godine uopće bio moguć datum, Sabor bi tijekom studenoga morao donijeti odluku o samoraspuštanju, ali tada ništa ne obvezuje Predsjednicu da izbore ne odredi na neku drugu nedjelju koja bi bila ne ranije od mjesec dana niti kasnije od dva mjeseca nakon raspuštanja Sabora.

Predsjednica je pokrenula svojevrstan proces okruglog stola između vladajućih i opozicije, a ako se proces konzultacija u Uredu Predsjednice nastavi, tema tih konzultacija mogla bi biti i dogovor o datumu izbora. Ako bi se postigao konsenzus o datumima raspuštanja Sabora i raspisivanja izbora, bilo bi moguće od Predsjednice očekivati da svoju odluku prilagodi takvom višestranom dogovoru. Uvjet za dogovor, u tom slučaju, nije samo zaštita interesa političke klase, nego zaštita državnih interesa i interesa građana, koje u tom procesu štiti Predsjednica. Interes je građana miran prijenos vlasti i efikasno uspostavljanje nove administracije koja će što prije otpočeti ozbiljne društvene reforme.

Ako bi se izbori održavali krajem ove ili početkom iduće godine, Hrvatska bi se našla u teškoj situaciji, jer bi to značilo da bi u iduću proračunsku godinu ušla s privremenim financiranjem, bez državnog proračuna. Izbori u studenome ili početkom prosinca znače da Vlada može biti formirana negdje oko Božića, kao što je to bilo u protekla dva izborna ciklusa. U tom slučaju Vlada ne može do Nove godine izraditi proračun za iduću i u ustavnim ga rokovima ponuditi Saboru, nego mora iduću proračunsku godinu započeti s privremenim financiranjem, zasnovanom na ovogodišnjem proračunu koji je teško uopće nazvati tim imenom. Ako bi izbori bili u idućoj godini, to bi značilo da bi se privremeno financiranje protegnulo do duboko u narednu godinu i da bi možda i prvih šest mjeseci 2016, s reformske točke gledanja, bilo izgubljeno. Iduća Vlada, naime, u okviru ovogodišnjeg proračuna ne može započeti provoditi ozbiljne društvene reforme.

Jedina povoljna opcija bila bi da se Sabor raspusti na kraju proljetnog zasjedanja, 15. srpnja, pa da se izbori održe ili 6. ili 13. rujna ove godine. U takvim uvjetima iduću bismo Vladu mogli dobiti tijekom listopada, a ona bi do prosinca mogla pripremiti proračun kako bi bio izglasan do zimskoga parlamentarnog raspusta. Od takva scenarija korist bi imali svi: trenutna vladajuća koalicija ne bi se suočila s „dnom" svoje nepopularnosti, mogla bi iskoristiti optimizam na kraju turističke sezone kao neki vjetrić u svoja jedra, a buduća parlamentarna većina dobila bi manevarski prostor za puno iskorištavanje vremena za reforme u idućoj godini.

Za demokraciju nije dobro da je vladajuća većina suviše snažna, a da je opozicije decimirana. Nije dobro ni kad glavna opozicijska stranka ne kontrolira Vladu od prvog dana njena mandata, nego se bavi svojim unutarnjim stranačkim problemima i vida rane od izbornog poraza. Budu li parlamentarni izbori u idućoj godini, današnja vladajuća koalicija suočila bi se sa svojim političkom dnom, za većinu aktera iz današnjih stranačkih vodstava to bi bio kraj „političkog života", a i SDP, nekoć dobro organizirana stranka, teško bi se i dugotrajno oporavljao.

U vladajućoj koaliciji ovih se dana govori da je dobro „završiti mandat" i da oni na to imaju pravo. U parlamentarizmu se pod mandatom podrazumijeva ovlaštenje i autoritet dobiven od strane biračkog tijela koji nosiocima izvršne i predstavničke vlasti omogućava da obave neke javne poslove. Mandat je u parlamentarizmu ograničen vremenski, ali ne samo vremenski, nego i supstancijalno, ostvarivanjem svojevrsnoga predizbornog ugovora, na koji su se političari obvezali u predizbornoj kampanji, dakle, u procesu komunikacije s biračima. Kad je vladajuća koalicija objavila da je „Plan 21 mrtav", pokazala je da je mrtav i njen mandat vladavine. Kad je u proljeće 2013. Zoran Milanović pokušao neprijateljsko preuzimanje regionalne vlasti u Istri od svoga formalnoga koalicijskog partnera IDS-a i kad je predsjednika te stranke de facto izbacio iz koalicijskog dogovaranja, time je jasno poručio da vladajuća koalicija, koja je dobila mandat, više ne postoji, pa i taj trenutak možemo smatrati krajem mandata aktualne vlasti. Ipak, kad je Vlada počela izigravati parlament, pa mimo njega mijenja državni proračun, a ne traži raspravu o rebalansu proračuna, vjerojatno u strahu da više ne može okupiti 76 ruku za potporu tom dokumentu, mandat je suštinski definitivno izgubljen.

Hrvatska je već u izvanustavnom stanju. U prosincu, dodatno, istječe mandat skupini sudaca Ustavnog suda. On, doduše, može biti produljen za šest mjeseci, ali to bi tek donekle riješilo aktualnu ustavnu krizu. Ova se vladajuća većina nije sposobna nositi s tim problemom, ali troši vrijeme i iduću parlamentarnu većinu potencijalno dovodi u osjetljivu situaciju. Doista je krajnje vrijeme da vladajući postanu svjesni kako su odavno izgubili mandat i da je vrijeme da se izborima riješi kriza, koju su stvorili, kako ona ne bi postala opasnom ustavnom blokadom.