Home

kolinda grabar kitarović (photo: FaH)
Izvor slike: FaH
Pravila političke igre

U normalnoj javnosti nastup Predsjednice bio bi svojevrstan obrat

Predsjednica Republike s pravom upozorava da Hrvatska mora preuzeti odgovornost za procese koji se odvijaju na njenom teritoriju, pri tom ne zagovara represivna rješenja

Milanovićev infantilni autoritarizam tijekom izbjegličke se krize posve ogolio. Građanima je moralo postati očito da država, koju vode Zoran Milanović i njegova sljedba, ne želi niti može pribavljati javna dobra svojim građanima, ali i ranjivim skupinama koje se zateknu na području Hrvatske.

Agresivnost Milanovićeve sljedbe u javnosti je, pak, obrnuto razmjerna njene efikasnosti u pribavljanju javnih dobara. Milanovićev šef represivnog sustava otvoreno zagovara sustav u kome oni koji nisu dio izvršne vlasti ne smiju uopće javno govoriti o neefikasnosti funkcioniranja državnoga aparata i od političke konkurencije zahtijeva da šuti.

Milanović, pritom, dugoročno kontaminira odnose sa svim susjednim državama, odbija slijediti određene procedure, što ih je EU definirala za suočavanje s ovakvom krizom, ne želi kontrolirati državnu granicu, iako je ona važan dio svake definicije države. Državu, naime, možemo opisati kao teritorij omeđen granicama, unutar kojeg se obavlja suverena vlast. U odnosu prema hrvatskim susjedima, koji ne pripadaju Europskoj uniji, za Milanovića je ključan argument: mi jesmo članica EU i ja sjedim u Europskom vijeću, u kome se donose ključne odluke o krizi, a vi ste izvan tog kruga.

Pritom sustavno odbija i pokušati provoditi obveze koje proizlaze iz članstva u Europskoj uniji, zaboravljajući jedno od osnovnih pravila funkcioniranja unutar svake organizacije ili integracije, ono što je pregnantno izrazio Milton Friedman uzrečicom: „Nema besplatnog ručka".

Članstvo u Europskoj uniji osigurava Hrvatskoj ekonomske, političke i sigurnosne dobiti, a politika koju vode hrvatski infantilni autoritarci iz Milanovićeva kruga temelji se na pokušaju korištenja tim dobrobitima, ali izbjegavanju snošenja troškova sudjelovanja u integraciji koja osigurava te dobiti.

Djetinjasto je vjerovati da je u duljem razdoblju moguće izbjeći plaćanje cijene nestabilnosti, ne brinuti se o stanju vlastite granice i drugim susjednim državama, jednostavno prebacivati izbjeglice, koje se zateknu na teritoriju države, a pritom niti ne pokušati evidentirati ih i barem razdvojiti ekonomske emigrante od izbjeglica u pravom smislu riječi, dakle, onih koji bježe iz svoje zemlje sklanjajući se od rata.

Svoj odnos prema izbjeglicama i emigrantima Milanovićeva je sljedba proglasila „srčanim i humanim", iako je činjenica da je takav odnos hrvatskoga civilnog društva, a ne države. Država je prve donekle uređene kapacitete za kratkoročni smještaj ljudi, koji prolaze kroz Hrvatsku, uspostavila tek nekoliko dana nakon početka krize, a iako se odavno znalo kad će izbjeglice krenuti na hrvatske granice, taj val dočekala je posve nespremna.

Posve je drukčije s civilnim društvom, koje se pokazalo bolje organiziranim od države, i to ne samo kad je riječ o nevladinim organizacijama, nego i ad hoc građanskim inicijativama. U slučaju neke velike prirodne nesreće, očito je, građani više pomoći mogu očekivati od solidarnosti sugrađana, nego od ovakvih državnih institucija.

Pritom je nevjerojatno da obrnuto razmjerno efikasnosti djelovanja izvršne vlasti, Vlada samu sebe u javnosti predstavlja kao vrlo uspješnu. Naivno je kad se diplomatski diskurs, što ga se rabi u komunikaciji u međunarodnim komunikacijama, predstavlja kao priznanje Hrvatskoj da je „osvjetlala obraz", iako je očevidno da ova Vlada niti želi niti zna ikome pomoći.

Problem, što ga stvara ova administracija unutar EU, mogao bi se dugoročno odražavati na Hrvatsku. Jasno je da će izbjeglička kriza bitno utjecati na politiku proširenja Europske unije, i da je unaprijed jasno da će nakon što kriza jednom bude prevladana, i u europskim institucijama i u javnostima zemalja članica Unije sklonosti proširenju Unije na prostor „Zapadnog Balkana" biti još manje nego do sada, a da će općenito „zamor proširenjem" postati još očitijim i još snažnijim.

Kriza je počela mijenjati i odnose unutar Unije, pa se već sada odluke, kakve su inače bile donošene konsenzusom, sada počinju donositi većinom, dakle, nadglasavanjem. Unutar Unije sve se više govori o „free rider" problemu, dakle, problemu „muktašenja" ili „besplatnog jahanja". Način na koji premijer Milanović i njegova infantilno autoritarna sljedba interpretiraju acquis, dakle, da provode samo one dijelove zajedničke europske pravne baštine koji im odgovaraju, a da izbjegavaju provesti onaj njen dio koji im „stvara troškove", ponašanje je koje je sigurno evidentirano u brojnim europskim državama i koje će, prije ili poslije, doći na naplatu.

Aktualna je administracija načinom suočavanja s izbjegličkom krizom posve kontaminirala odnose s Mađarskom. Politički odnosi sa Slovenijom već su prije bili blokirani. Komunikacija s Austrijom, doduše, nije posve obustavljena, ali je aktualna Vlada bitno pokvarila te odnose, a napetosti su se mogle čitati na licima dvojice predsjednika vlada, kad se austrijski kancelar Werner Faymann na početku izbjegličke krize nenajavljeno pojavio u Zagrebu.

Poigravanje zatvaranjem granice sa Srbijom kao da je to samo granica Hrvatske i Srbije i izbjegavanje konsekvenci objašnjenjem da to nije hrvatska nego europska granica, dio je te politike infantilnog autoritarizma, što je provodi Zoran Milanović.

Nevjerojatno je da javnost, umjesto da nastoji obuzdati nekontroliranu autoritarnu vlast, kao da uživa u ovim eskapadama Zorana Milanovića i njegove sljedbe, a posebno, čini se, medijima godi politika razgradnje i napadanja europskih institucija. Jedini akter koji se nastoji oduprijeti takvom neprihvatljivom ponašanju Vlade u Hrvatskoj u ovom je trenutku predsjednica Republike, koja nastoji govoriti hladno i ekspertno, koja dobro poznaje pravila djelovanja međunarodnih institucija i diplomacije te zna kakvi su problemi nacionalne sigurnosti.

U normalnoj javnosti nastup predsjednice Republike, poput onoga u ponedjeljak navečer u dnevniku komercijalne televizije, bio bi svojevrstan obrat. Iz njega je, međutim, medijski izvučena samo jedna misao, i to ona o odgovornosti njemačke kancelarke za zaoštravanje krize. To je misao koja se može čuti u razgovoru s većinom europskih diplomata, a na neki je način bila spomenuta i na Milanovićevoj konferenciji na kojoj je zaratio sa svima. Odjednom, Milanović je tu izjavu apostrofirao kao „vrijeđanje" njemačke kancelarke, ali i „napad na temeljne europske vrednote".

Predsjednica Republike s pravom upozorava da Hrvatska mora preuzeti odgovornost za procese koji se odvijaju na njenom teritoriju, pri tom ne zagovara represivna rješenja, ali insistira na tome da se Hrvatska ne smije u izbjegličkoj krizi ponašati onako kako se ponašaju zemlje koje nisu članice Europske unije i stoga nisu obvezane europskim pravilima.

Obrazac, koji je nametnula Vlada, a to je zanemarivanje obveza koje proizlaze iz članstva, uz istovremenu samoreklamu navodne „uspješnosti" Vlade i „globalne prihvaćenosti" njene politike, te, ne manje važno, osporavanje svakog prava bilo kome u građanskom društvu da kritizira tu politiku, opasan je autoritarni obrazac, koji će ostaviti dugotrajne posljedice na hrvatsku međunarodnu poziciju i njen položaj u europskim institucijama, a bitno šteti nacionalnoj političkoj kulturi.