Home

 (photo: dreamstime.com)
Izvor slike: dreamstime.com
Peglanje politike

Stvorili smo krvavo državu, ali kao da iz te krvi nismo ništa naučili

Tužna zemlja. A tako smo vjerovali da će biti uljuđena i sretna. Zašto je onda potpuno drugačije?

I dalje svakodnevno brojimo tko je partizan, tko ustaša, a tko domobran, mrzimo se strastveno i gledamo tko je za lustraciju, tko protiv, tko je iz kakve obitelji i kakav joj je povijesni background. Traje to tako godinama i baš se lijepo zabavljamo mržnjom, a usput priređujemo stalne predstave za svaku vlast. Kojoj se, bez obzira na stranački predznak i svjetonazorska opredjeljenja, živo fućka za sve nas. Tek puste priče i obećanja, a u međuvremenu, duboka posezanja u naše džepove i stezanje omči ropstva oko naših izmučenih vratova.

Pola je Dalmacije izgorjelo, Pantovčak i Banski dvori svađaju se tko je kriv, a običan narod u natikačama i s bocama kupljene vode gasi stihiju koju je čak i NASA snimila, vidljivu iz Svemira.

Taksisti se tuku po ulicama i blokiraju prometnice, oni koji su godinama na tržištu pokušavaju po svaku cijenu spriječiti konkurenciju, pola je milijuna građana i dalje blokirano, turistička je sezona najkvalitetnija i najunosnija do sada, ali kao da je i ne primjećujemo. Izuzev situacija u kojima nam pijani i podivljali turisti rade nerede i gadosti po gradovima i otocima, koje sigurno u svojim zemljama ne čine pa se stoga pripremaju kako sebi dati oduška kod nas. Dobro, ostavljaju novac, a ona naša stara deviza ''bilo bi najbolje da nam pošaljete lovu, a da ne dođete'', morat će biti okačena mačku o rep. Ne može, mora se i pretrpjeti tih dva mjeseca, a onda opet slijedi nova kuknjava.

Neodgovorni, a vjerojatno očajni roditelji ostavljaju bebe ispred crkvi i vrtića, iz minute u minute slušamo i gledamo stalne horrore. Do kada, pitaju se oni koji još nisu kupili kartu u jednom smjeru i pobjegli iz države koja je tako teško stvorena, na krvlju i patnji nevinih, koje su kosili i ubijali velikosrpski mitraljezi, tenkovi... Nisu li barem njihove žrtve zaslužile dostojanstven život u miru, bez stalnih stresova i novih razočaranja? Čini se da nisu.

Ovdje ratovi nikada ne prestaju. Kao da je uklet prostor, zatrovan tolikim smrtima, bez mogućnosti novih početaka, stalno vrtnja u krug. I tako desetljećima. Stvorili smo krvavo svoju državu, ali kao da ništa iz te krvi nismo naučili.

Zvuči depresivno, bezizlazno? Možda. Ali ipak i realno, zar ne? Potvrđuju to i puni autobusi mladih, čak i onih koji to više nisu, kako napuštaju rodnu grudu. Prazna nekoć bogata Slavonija, poharana Dalmacija, otuđena Istra. Tužna zemlja. A tako smo vjerovali da će biti uljuđena i sretna. Zašto je onda potpuno drugačije?

   

1503482056 - 23.08.2017 11:54:16