Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Strategija SDP-a je stvarati krizu na osnovu afere koje zapravo nema

Ustav i svi zakoni moraju se tumačiti ekstenzivno kad je u pitanju zaštita prava 'običnih' građana, a kad je u pitanju interpretacija prava državnih institucija, pa i državnih dužnosnika, ona mora biti restriktivna

Jedno od mjerila, što ga je Hrvatska morala ispuniti da bi mogla zatvoriti 23. poglavlje u pregovorima o članstvu u EU, ono o pravosuđu i temeljnim pravima, bilo je formiranje mehanizma sprečavanja korupcije na najvišim razinama.

Politika je uvijek sklona eufemizmima, pa političari tako radije govore o „sukobu interesa“, nego li o korupciji. Sukob interesa obično se definira kao skup okolnosti koje dovode do toga da bi profesionalne prosudbe ili postupci vezani uz primarni interes mogli biti pod utjecajem sekundarnog interesa.

Pritom se, kad je riječ o sukobu interesa u javnim politikama, pretpostavlja da je primarni interes vezan uz javno dobro, a da je sekundarni interes onaj privatni, pa da je u tom smislu sprječavanje sukoba interesa zapravo otklanjanje rizika korupcije. Zagovornici koncepta sprječavanja sukoba interesa smatraju da je potrebno djelovati prije nego što se rizik korupcije uopće dogodi, prije nego što se nosioci javnih vlasti nađu u situaciji da zbog osobnoga zapostave javni interes, jer da unaprijed valja spriječiti stvaranje situacije u kojoj su javni službenici izloženi riziku suprotstavljenih interesa.

Kako god govorili o sprječavanju korupcije na najvišim političkim razinama ili uspostavljanju sustava u kome se prevenira korupcija, sprečavajući mogućnost da nosioci javnih ovlasti potpadnu pod utjecaj nekoga sekundarnog interesa, čime bi se stvorio rizik korupcije i djelovanja suprotnog pravilima obnašanja dužnosti, tijelo koje se bavi prevencijom korupcije, odnosno sprječavanjem ili razrješavanjem situacije u kojoj se nosilac javnih ovlasti nađe u sukobu interesa mora imati relevantna ovlaštenja za svoje djelovanje.

Kad je Hrvatska 2011, sukladno pretpristupnim kriterijima, donijela Zakon o sprječavanju sukoba interesa, tim je zakonom bilo regulirano da tijelo koje utvrđuje postojanje rizika korupcije, dakle Povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa, ima pravo kontrolirati sve financijske transakcije državnih dužnosnika, njihovo imovno stanje i stanje njihovih bankovnih računa, te da, ako utvrdi postojanje rizika korupcije, ima pravo javno pozvati državnoga dužnosnika na odstupanje s dužnosti.

Ustavni je sud, međutim, nakon smjene vlasti 2011. godine, dakle, nakon što je Hrvatska potpisala Ugovor o pristupanju EU, poništio važne dijelove ovog zakona, Povjerenstvu ukinuo ključne ovlasti i mehanizam sprječavanja rizika korupcije na najvišim razinama u Hrvatskoj učinio krezubim. Objašnjenje o ukidanju ovih ovlasti bilo je vrlo tanko, a Ustavni se sud pozvao na zaštitu temeljnih ljudskih prava, pa tako i na zaštitu privatnosti i zaštitu bankovne tajne.

Međutim, pritom je zanemario jedno od temeljnih demokratskih pravila. Naime, Ustav i svi zakoni moraju se tumačiti ekstenzivno kad je u pitanju zaštita prava „običnih“ građana, dakle, onih koji nisu nosioci posebnih ovlasti, a kad je u pitanju interpretacija prava državnih institucija, pa i državnih dužnosnika, ona mora biti restriktivna.

Građanima je uvijek dopušteno sve ono što im zakon izrijekom ne zabranjuje, ali državi i dužnosnicima je dopušteno činiti samo ono što zakon eksplicitno definira kao njihove ovlasti. Pravo na privatnost nosilaca javne vlasti ograničeno je, a samu odluku da se natječe za sudjelovanje u javnim vlastima, svatko tko to čini, mora donijeti svjestan da se time odriče nekih pogodnosti što ih je uživao kao privatna osoba, kao običan građanin. Svatko tko želi obavljati javne dužnosti mora biti spreman na ograničavanje privatnosti, ali i na to da mu za to ovlašteno tijelo u svakom trenutku može kontrolirati sve transakcije i svu imovinu. Svatko onaj tko na to nije spreman, dakle, svatko onaj tko misli da ne može racionalno objasniti porijeklo svoje imovine ili karakter svojih poslovnih i financijskih transakcija, odustat će od same kandidature za javne funkcije.

Iako je stavljanje izvan snage važnih dijelova Zakona o sprječavanju sukoba interesa „odradio“ Ustavni sud, odmah nakon smjene vlasti uspostavljena je izrazito negativna atmosfera prema ovom zakonu, a i nevladine organizacije bliske tadašnjoj administraciji nisu branile snažan mehanizam javne kontrole, nego su podupirale tadašnju administraciju u nastojanju da mehanizam sprečavanja rizika korupcije na najvišim razinama učini potpuno krezubim.  

Krezubost ovog mehanizma trenutno najviše šteti potpredsjedniku Vlade i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, po čijem je osobnom zahtjevu pokrenut postupak utvrđivanja eventualnog sukoba interesa, zbog poslovnih aranžmana firme njegove partnerice (sada supruge) iz vremena dok su Karamarko i njegova stranka bili u opoziciji.

Budući da je posve očito da se ne radi o ugovoru u kome bi firma dobivala novac, a da za to nije obavila ugovoreni posao, dakle, da se ne radi o pranju novca i isplati „rente“, te da je ugovor prekinut, dakle, da je interesna povezanost prestala postojati, i to u trenutku kad je postalo sigurno na Karamarko ulazi u izvršnu vlast, na osnovu poslovnog odnosa dvaju hrvatskih poduzeća nastoji se stvoriti slika korupcije, ilegalnog financiranja i sukoba interesa.

Jasno je da će u relativno kratkom roku Povjerenstvo zaključiti da ne postoji interesna povezanost Tomislava Karamarka i s njim povezanih osoba s nekim interesom, koji bi bio suprotan javnome. Toga su svjesni i oni koji nastoje „graditi aferu“, a postupak pred Povjerenstvom za utvrđivanje sukoba interesa samo im je prvi korak.

Činjenica da je u vrijeme njihove administracije Povjerenstvo pretvoreno u potpuno neučinkovit sustav, koji samo objavljuje imovinske kartice i podilazi tabloidnim interesima, a nema ovlasti stvarno kontrolirati tijekove novca, dakle, realne putove interesne povezanosti, ponovno radi njima u korist. Naime, Povjerenstvo s tako ograničenim ovlastima nema javni autoritet koji bi osigurao da njegov pravorijek bude i konačan sud.

Da bi Povjerenstvo moglo biti takav autoritet, ono bi moralo moći kontrolirati financije nosioca javne vlasti kojeg nadzire, ali i transakcije s njim povezanih osoba, a onda na kraju i imati mogućnost pozvati nosioca javnih ovlasti da se povuče ako se utvrdi da je njegovim djelovanjem ili djelovanjem s njime povezanih osoba uspostavljen rizik korupcije. Dobro modeliran politički sustav mora biti takav da osigurava brzo i efikasno razrješenje svake krize i da onemogući da se društvene podjele produbljuju, a da nerazjašnjene afere kontaminiraju javnost.

Iako unaprijed znaju pravorijek Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, u najvećoj opozicijskoj stranci smjeraju iduće korake. Jedan su već poduzeli, pokrenuvši interpelaciju protiv potpredsjednika Vlade Karamarka, iako su svjesni da je interpelacija gotovo redovito akcija osuđena na neuspjeh. Naime, prilikom interpelacije ili zahtjeva za izglasavanje nepovjerenja Vladi, lopta je u polju inicijatora tih procedura, pa oni moraju osigurati potporu apsolutne većine parlamentarnih zastupnika. Takvo što izgledno je samo kad se vladajuća većina raspadne i kad se priprema „rekombinacija“ (ono što se ovih dana naziva preslagivanjem) u parlamentu. Dakle, i parlamentarna interpelacija, nakon koje bi mogao uslijediti i zahtjev za izglasavanjem nepovjerenja cijeloj Vladi, procesi su koji nemaju nikakva izgleda na uspjeh.

Osim obraćanja Povjerenstvu za utvrđivanje sukoba interesa, pokretanja interpelacije i najave zahtjeva za utvrđivanje nepovjerenja Vladi, u SDP-u su najavili još jedan korak u zaoštravanju sukoba s parlamentarnom većinom, a taj je s pozicije političke teorije najsporniji.

Riječ je o tome da nakon propadanja inicijativa za utvrđivanje sukoba interesa, nakon neuspjelog glasovanja o opozivu potpredsjednika Vlade i neuspjelog izglasavanja nepovjerenja Vladi, u SDP-u namjeravaju inicirati formiranje parlamentarnog istražnog povjerenstva.

Parlamentarna istraga mehanizam je preuzet iz američkog političkog sustava, a velik broj američkih ustavnih pravnika i politologa smatra ga vrlo spornim. Radi se o sustavu koji miješa ovlasti zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, dakle, zadire u sustav trodiobe vlasti koji je osnova demokratskog poretka. Osim toga radi se o mehanizmu koji može biti oruđe populizma, a najgori lov na vještice u demokratskom poretku uzrokovala je upravo parlamentarna istraga – zloglasni makartizam. Senator Joseph McCarthy pokrenuo je parlamentarnu istragu s optužbom da federalna administracija vrvi sovjetskim špijunima, a pozivanje građana pred istražno povjerenstvo uzrokovalo je njihov progon i socijalnu izolaciju.

Strategija glavne opozicijske stranke je jasna: stvarati krizu na osnovu afere koje zapravo nema, a ovakva strategija, koja predviđa i formiranje istražnog povjerenstva, garantira da se afera može „rastezati“ i dvije godine, a da se institucionalno ništa ne postigne. Učinak na koji u SDP-u računaju kontaminacija je najveće stranke vladajuće većine i njena predsjednika. Naime, velik broj građana smatrat će „da nečeg očito ima“, ako se afera tako dugo rasteže, a kad se pritom govori o korupciji, u hrvatskim uvjetima, u kojima je velik dio građana uvjeren da je većina političara korumpirana ili sklona podleći riziku korupcije, ovakva je kontaminacija dodatno „prijemčiva“.

U takvim je okolnostima očito koliko je za državu važno uspostaviti efikasan mehanizam sprečavanja korupcije, ali i mehanizam koji bi imao autoritet da, kad jednom ocijeni da rizika korupcije nema, daljnje insistiranje na nepostojećoj aferi postane izlišno.

1493395627 - 28.04.2017 18:07:07