Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Što zapravo stoji iza ispada premijera Vučića i dizanja tenzija prema RH?

Na provokacije se jednostavno ne smije odazivati, ne smije se reagirati na njih, biti otvoren za pregovore i posredstvom komesara Hanna, i izravno, ali uz jasno definirane uvjete i pravila

Posve očekivano, ali i pripremljeno, Srbija je odlučila zaoštriti politički sukob s Hrvatskom. Već neko vrijeme traje sustavno dizanje tenzija u srpskoj javnosti protiv Hrvatske, ali ta se napetost, srećom, nije prelila u hrvatsku javnost.

Situacija donekle nalikuje onoj u rano ljeto ove godine, u vrijeme međuvladine konferencije, na kojoj su bili otvarani pregovori o pregovaračkom poglavlju 23, o pravosuđu i temeljnim pravima.

I prije nego što je Hrvatska izrazila svoje rezerve prema otvaranju tog poglavlja, iz dvaju temeljnih razloga, zbog zahtjeva da Srbija odustane od „regionalne jurisdikcije“ u sudovanju za ratne zločine i zbog neispunjavanja obveze iz bilateralnog Ugovora o međusobnoj zaštiti manjina, u kome se Srbija obvezala da će zaštititi pasivno biračko pravo pripadnika hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini i osigurati da hrvatski predstavnici budu zastupljeni i u Skupštini Srbije i u Skupštini Vojvodine, Srbija je pokrenula akciju lobiranja u zemljama članicama protiv Hrvatske (ali i Bugarske i Rumunjske, jer su očekivali i njihove rezerve prema otvaranja tog poglavlja).

Ni tada Srbija nije diplomatskom komunikacijom pokušala riješiti otvorena pitanja, a bilo je dovoljno da se obveže kako će tijekom pregovaračkog procesa, prije zatvaranja poglavlja, riješiti ove probleme. Kompromis je postigao komesar za proširenje Johannnes Hann, koji je dobio garanciju Srbije da se regionalna nadležnost njenog pravosuđa neće primjenjivati na građane Republike Hrvatske.

Srbija je u pregovorima s Kosovom napravila ustupak, omogućila je da Kosovo dobije jedinstveni telefonski pozivni broj, a zauzvrat joj je bilo obećano da će se ostvariti simboličan napredak otvaranjem triju pregovaračkih poglavlja. Poglavlje 25, o obrazovanju, koje je jedno od najjednostavnijih, jer obrazovnu politiku države članice vode samostalno, i jedino je nužno u obrazovni sustav unijeti temeljne zajedničke vrednote Europske unije, privremeno se zatvara na istoj Međuvladinoj konferenciji na kojoj se i otvara.Za dinamiku pregovora posve je irelevantno kad će biti obavljeno tehničko pitanje otvaranja i zatvaranja ovog poglavlja.

Srbija, međutim, ima katastrofalan skor dosadašnjeg pregovaračkog procesa. Naime, ona pregovara već gotovo tri godine (u siječnju će se napuniti tri godine od dana formalnog početka pregovora), a pritom je otvorila samo šest poglavlja. Do ovog tjedna imala je otvorena samo četiri poglavlja, a na Međuvladinoj konferenciji u utorak 13. prosinca otvorena su dva, poglavlje 5 o javnim nabavama i 25 o znanosti i istraživanju. Na toj je međuvladinoj konferenciji poglavlje o znanosti i istraživanju odmah i privremeno zatvoreno.

Crna Gora s Unijom pregovara samo godinu i pol dulje nego Srbija, a ima otvorenih 26 pregovaračkih poglavlja, uz jasnu svijest o tome u kojem od njih se očekuju ozbiljni napori države za prilagodbu domaćeg zakonodavstva acquisu, a u kojima će pregovori biti tek formalnost. Isto tako, u Crnoj Gori su svjesni i toga kakva je dinamika pregovora, a naučili su i temeljnu lekciju pretpristupnih pregovora – napredak se ne postiže političkim lobiranjem, nego radom na reformama i posvećenošću europskoj integraciji.

Slučaj Crne Gore, kad je riječ o hrvatskom odnosu prema zajedničkoj europskoj politici proširenja, govori nam mnogo toga. Naime, i sa Crnom Gorom Hrvatska ima otvoreno granično pitanje, još uvijek nedefiniranu granicu na moru kod Prevlake. U Crnoj Gori živi hrvatska nacionalna zajednica, a Hrvatska je zainteresirana za uspostavljanje političke zaštite te zajednice. Dakle, kad bi bilo točno da Hrvatska zbog svojih bilateralnih pitanja blokira pristupanje Srbije, onda bi ona to jednako činila i u slučaju Crne Gore. Međutim, tijekom dosadašnjeg otvaranja crnogorskih 26 pregovaračkih poglavlja, niti jednom se nije dogodilo da bi Hrvatska zaustavljala proces.

Države su u normalnoj međusobnoj komunikaciji i diplomatske komisije rješavaju probleme. Hrvatska zajednica u Boki Kotorskoj parlamentarno je zastupljena u crnogorskoj Skupštini i tradicionalno sudjeluje u vladinoj većini, a prema otvorenom graničnom pitanju države se odnose civilizirano: ne mogu ga same riješiti, nego se pripremaju uvjeti da rješavanje problema iznesu pred međunarodnu sudsku instancu.

Hrvatska se saborskom deklaracijom obvezala da susjede sa Zapadnog Balkana neće blokirati u pristupanju Europskoj uniji, i to doista ne čini. Ne postavlja pitanja razgraničenja, niti otvorena bilateralna pitanja sa susjedima, ne traži da se u pregovorima o pristupanju Europskoj uniji rješavaju ona pitanja koja nisu dio zajedničke europske pravne baštine. Međutim, pitanje zaštite manjina, pitanje vladavine prava i pitanje provođenja ugovornih obveza jesu dio acquisa, i to ne može biti tretirano kao bilateralno pitanje.

Neke važne europske države pregovore sa Srbijom vide kao politički alat, a politiku proširenja kao politiku smirivanja napetosti na rubu Europe. Figurativno, na Hrvatsku se pritom ponekad gleda kao na puko sredstvo, kao na oslonac na putu pacifikacije Balkana. Pritom ključne europske zemlje zanemaruju interese Hrvatske kao članice, a činjenica da je Hrvatska dugo vremena tek statirala u Europskom vijeću i ostalim europskim institucijama, da se ponašala kao da nije članica u pravom smislu riječi, samo je zaoštrila takav stav.

Hrvatska administracija mora osigurati ravnopravan status Hrvatske za pregovaračkim stolovima u Europskoj uniji, mora znati predstaviti one hrvatske interese koji su povezani s implementacijom acquisa tijekom pristupnog procesa i ne smije dopustiti da ju se na bilo koji način pokušava zaobići u definiranju politike proširenja kao zajedničke europske politike.

Srbija nastoji iskoristiti ustupke u procesu pregovora s Kosovom, ali i političku igru koju igra s Rusijom, kako bi impresionirala europske donosioce političkih odluka. Pritom nastoji susjedne države, nove članice EU, tretirati kao „drugorazredne“, pa to njeni funkcionari i otvoreno govore. Ministar vanjskih poslova Dačić se podsmjehuje Europi u kojoj političke odluke „donose Hrvatska i Bugarska“, misleći da bez dogovora s njima može napredovati u europskom procesu.

S otvorenih samo šest poglavlja Srbija je vrlo daleko od članstva u Uniji, ali tamošnja politička elita misli da nasilnim odnosom prema susjedima, prije svega, Hrvatskoj, može dugoročno „olakšati“ svoj pristupni proces, da može osigurati to da će se susjedne države ubuduće ustručavati i neće stavljati primjedbe na pripremljenost Srbije za otvaranje ili zatvaranje poglavlja, kako bi izbjegle neugodnosti sukobljavanja s agresivnim susjedom.

Osim toga, Srbija se priprema za predsjedničke izbore, a velika je vjerojatnost da će se istovremeno s njima, dakle, u travnju iduće godine, održati i parlamentarni, jer jedino na taj način premijer Vučić i njegova Srpska napredna stranka mogu očuvati dominantnu poziciju u političkoj areni.

Očito je da će srpska predizborna kampanja imati dva naglaska, a niti jedan od njih neće biti vezan uz „europsku perspektivu“. Jedan je oslobađanje nacionalističkog naboja, usmjerenog, prije svega, protiv Hrvatske, a drugi je naglašavanje savezništva s Rusijom. Mjesec dana prije izbora u Srbiju bi trebalo stići nekoliko rabljenih ruskih MIG-ova, koje će Srbija otkupiti od Rusije u nekom dugoročnom kreditnom aranžmanu, jer u budžetu nema novca za te namjene. Naoružavanje i savezništvo s Rusijom, a protiv Hrvatske i NATO saveza, politička je ponuda koju premijer Vučić i sadašnji predsjednik Nikolić misle nuditi na izborima.

U takvim uvjetima početak iduće godine neće biti obilježen pretpristupnim naporima administracije u Srbiji, koji bi bili usmjereni na prevladavanje problema u pregovaračkom procesu i pripremu za otvaranje novih pregovaračkih poglavlja.

U takvoj strategiji nije nemoguće da doista izostane svaka spremnost Srbije za dijalog s Hrvatskom o otvorenom političkom problemu. Hrvatska politika toga mora biti svjesna, i mora se nastaviti ponašati onako kako se ponašala ovih dana. Hladno i proračunato. Cilj Srbije je da konflikt prenese preko granice, da dobiva političke odgovore iz državnog vrha i nastavlja zaoštravanje odnosa, a da onda odgovornost za nastalo stanje nastoji prenositi na Hrvatsku.

Na provokacije se jednostavno ne smije odazivati, ne smije se reagirati na njih, biti otvoren za pregovore i posredstvom komesara Hanna, i izravno, ali uz jasno definirane uvjete i pravila pregovaranja. Kratkoročno, dio europske politike može biti nezadovoljan stavom hrvatske vlade, ali ako se jasno pokaže da Srbija i njena administracija ne poštuju europska pravila, a da Hrvatska samo nastoji igrati prema tim pravilima, nezadovoljstvo će se okrenuti na drugu stranu.

Hrvatska mora izbjegavati bilo kakvo zaoštravanje, a naročito su štetne izjave aktera koji ne sudjeluju u kreiranju nacionalne vanjske politike, koji u izjavama za medije u Srbiji „šire listu“ hrvatskih zahtjeva i daju argumente onima koji tvrde da blokadom Srbije Hrvatska iskače iz europskih pravila i iz acquisa.

Hrvatska ne blokira pregovore Srbije, što dokazuje činjenica da je Srbija otvorila pregovore o poglavljima 5 o javnim nabavama i 25, o znanosti i istraživanju, ali i to da Crna Gora niti jednom, u otvaranju 26 poglavlja, što ih je do sada otvorila, nije bila zaustavljena od strane Hrvatske.