Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Što se doista dogodilo u Turskoj i tko su pučisti?

Turska je danas svojevrstan „ključar Europe“, ona kontrolira logističke naftne i plinske pravce, prometno je izrazito važna, a njen vrlo velik utjecaj proizlazi i iz položaja na migracijskom putu

Vladavina predsjednika Erdoğana u Turskoj obilježena je promjenom paradigme funkcioniranja turske države. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i ideolog njegova političkog kruga, donedavni premijer i dugogodišnji ministar vanjskih poslova u Erdoğanovu kabinetu, Ahmet Davutoğlu, tvorci su koncepta „neoosmanizma“, kojime je zamijenjena dotad prevladavajuća paradigma „kemalizma“ u turskoj državi. Kemalizam je doktrina koju je stvorio Mustafa Kemal Atatürk, utemeljitelj turske republike i njen prvi predsjednik, veliki vojskovođa ovjenčan slavom iz balkanskih ratova i 1. svjetskog rata.

Ataturk je bio narodni vođa Turske, predvodnik svojevrsne nacionalne revolucije, koja je srušila Sultana zbog toga što je ovaj, nakon poraza u 1. svjetskom ratu, u kome je Tursko carstvo bilo na strani Njemačke, bio spreman podnositi grčku okupaciju Izmira i Anadolije. Atatürkov koncept „kemalizma“ zasnivao se na nacionalnoj integraciji postosmanske Turske, izgradnji moderne turske nacije, kao sekularne države, pri čemu je vojska, kao okosnica državne elite, bila čuvaricom modernizma i sekularizma.

Kemalizam je čvrsto vezan uz privilegiranu ulogu vojske u društvu, a Tursku su u razdoblju koje je prethodilo Erdoğanovu, obilježavali stalni vojni udari, jer se podrazumijevalo da vojska ima pravo intervenirati svaki put kad u državi ojačaju političke snage koje odstupaju od dominantne ideologije, temeljne doktrine, za koju se vojska smatrala ključnom čuvaricom.

Erdoğanova paradigma, za razliku od kemalizma, zasnovana je na čvrstoj povezanosti s Islamom, a sekularizam je jedan od elemenata političke doktrine iz prethodnog razdoblja, s kojim se Erdoğan prvo konfrontirao. Prostor za ulazak stranke, koja je Islam vratila u politički i društveni život Turske, otvoren je dugogodišnjim pokušajima Turske da status pridružene članice Europske unije pretvori u pravo članstvo i da otvori pregovore o pristupanju Uniji. Europska unija zasniva se na zajedničkim temeljnim političkim načelima, a jedno od njih je i „demilitariziranost društva“, ograničavanje političkog utjecaja vojske i izgradnja sustava čvrste političke i društvene kontrole nad vojnom mašinerijom.

Upravo zato jer je Turska željela pristupiti Europskoj uniji, započele su promjene statusa vojske unutar političkog sustava i ograničena je njena društvena moć. Tek nakon toga postala je moguća politička promjena, koja je Erdoğanu omogućila dominantnu političku ulogu u Turskoj.

Erdoğanovu vladavinu, koja traje od 2003., kad je postao premijerom, obilježili su eksponencijalan ekonomski rast i naglo jačanje ekonomske moći Turske. Na osnovu svijesti o ekonomskoj moći, stvoren je preduvjet za drugi korak u formiranju nove političke doktrine – promjene odnosa Turske prema svom susjedstvu. Naime, prederdoğanovska Turska, ona koja je djelovala unutar kemalističke doktrine, bila je zauzeta sama sobom.

Atatürk je nacionalnu revoluciju proveo tako da je pozornost države preusmjerio s pitanja o nekadašnjem imperiju na pitanje izgradnje nacije. Turska kao konsolidirana nacija, pod Erdoğanovom vlašću, međutim, shvatila je da su međunarodne okolnosti takve da ona može vratiti svoj nekadašnji politički utjecaj u sve one prostore na kojima je nekoć djelovalo Otomansko carstvo.

Erdoğanova administracija, naime, nije Tursku učinila samo zemljom ekonomskog rasta i rastuće industrije, nego je vješto iskoristila geopolitički položaj te zemlje, njenu poziciju na Bosporu i na spoju Europe i Azije, i taj je kontaktni položaj Turske pretvorila u izvor svoje ekonomske i političke moći.

Turska je danas svojevrstan „ključar Europe“, ona kontrolira logističke naftne i plinske pravce, prometno je izrazito važna, a njen vrlo velik utjecaj proizlazi i iz položaja na migracijskom putu. Turska je ta koja kontrolira stupanj pritiska azijskih, a do neke mjere i afričkih migranata, na putu prema Europskoj uniji.

Erdoğanova vlast, međutim, nakon 13 godina na tronu, ušla je u kritičnu fazu.. S jedne strane, nakon što je izabran za predsjednika Republike, Erdoğan je odlučio započeti proces ustavne reforme, kojom bi se Turska iz države sa sustavom parlamentarne vlade transformirala u zemlju predsjedničkoga sustava.

Konzervativni elementi unutar njegove političke strukture su ojačali, u krugu njegovih suradnika postepeno su potisnuti „golubovi“, poput Davutoğlua, a ojačali su zastupnici tvrde politike (na primjer prema Kurdima, s kojima Turska ne uspijeva riješiti odnose i osigurati njihovu integraciju u svoj nacionalni sustav). Istovremeno s tim da mu se otvaraju stari strukturni problemi, da Kurdi ponovno prihvaćaju i terorističke strategije borbe za svoj položaj u Turskoj, da napetosti zaoštravaju konzervativni jastrebovi iz Erdoğanova kruga, i ekonomija se počela „hladiti“, pa je Erdoğanova doktrina vladavine počela gubiti na privlačnosti.

Erdoğanova vladavina u Turskoj generirala je novi srednji sloj, kozmopolitski usmjeren, koji je dobitnik ekonomskog rasta, otvorenosti turske ekonomije i vještog iskorištavanja geopolitičkog položaja zemlje. Međutim, taj kozmopolitski islamski svijet nije u političkom i socijalnom smislu naklonjen Erdoğanovoj vladavini i sustavno joj se suprotstavlja. U vjerskom i političkom smislu taj se sloj vezuje uz umjerenog islamskog propovjednika Fethullaha Gülena, koji živi u SAD, u emigraciji pred Erdoğanovim režimom.

Pokret koji pripadnici uglavnom nazivaju Hizmet (Služba), a šira javnost Cemaat (Zajednica) zagovara vrlo umjereni oblik Islama. Osim među ekonomskom elitom u Turskoj, ovaj pokret ima uvjerene zagovornike i u sudbenoj vlasti, a Erdoğan je već prije optuživao suce u Turskoj da su pod utjecajem njegova protivnika Gülena i njegove doktrine i politike.

Iako valja pretpostaviti da je vojni udar u Turskoj odjek starog položaja vojske u društvu, Erdoğan je za pokušaj svrgavanja njegove vlasti vrlo vješto optužio Gülena i njegove sljedbenike. Ta je optužba višeslojna. Upravo zato što ovaj umjereni klerik zagovara mirna društvena rješenja i demokratske solucije, povezivanjem s nasilnim prevratom, koji je on odmah osudio, može ga se diskreditirati. Mnogi će činjenicu da je Gülen utočište našao u SAD i Erdoğanovu optužbu protumačiti kao naznaku američke prijetnje turskom predsjedniku, nakon što je ovaj počeo normalizirati odnose s Putinovom Rusijom i obnavljati energetsku suradnju Turske i Rusije.

Posljedice neuspjelog puča i pobjede predsjednika Erdoğana, koji je narod pozvao na otpor i nepokoravanje nosiocima vojnog udara, povećat će njegovu realnu društvenu moć i oslabjeti protivljenje uspostavi prezidencijalizma.

Poraz vojske u političkom smislu put je prema konačnom prevladavanju Erdoğanova neoosmanizma nad kemalizmom, a najveći dio Zapada, čak i oni koji prema Erdoğanu gaje duboke rezerve, moraju ga poduprijeti u otporu vojnom udaru i zaštiti vlasti koja ima proceduralni legitimitet.

Iako bi se nekome moglo činiti da s Erdoğanom Turska ponovno postaje svojevrsni bolesnik na Bosporu, čini se da nakon neuspjelog vojnog puča Erdoğanova Turska ostaje sila na rubu Europe, a da predsjednik Erdoğan dodatno konsolidira svoju moć.

 

1503235487 - 20.08.2017 15:24:47