Home

Ivo Josipović (photo: fah)
Izvor slike: fah
Pravila političke igre

Što je zapravo Josipovićeva ponuda 'inverznog poluprezidencijalizma'

Iako mu većina kritičara zamjera grijeh nečinjenja tijekom mandata aktualne administracije Zorana Milanovića, Josipović sada samoga sebe nudi kao 'zaštitnika od strašnog Karamarka'

Predsjednik Josipović u finalu je predizborne kampanje odlučio potegnuti posljednju kartu koja mu je ostala na raspolaganju. Budući da svoju protukandidatkinju ne može predstaviti kao nacionalističku radikalku, opasnu za demokratski poredak, odlučio se centrističkom biračkom tijelu približiti strategijom kojom je 2000. pobijedio predsjednik Mesić –„ne sva jaja u istu košaru“. Kao protivnika zato označava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, kojega, očito, kao i većina birača, doživljava kao budućeg premijera. Iz racionalne Karamarkove objekcije da bi predsjednika Republike bilo primjerenije birati posredno, s obzirom na ovlasti koje on ima u sustavu parlamentarne vlade, Josipović je stvorio konstrukciju o tome kako HDZ, nakon smjene vlasti, ima namjeru promijeniti politički sustav i sustav parlamentarne vlade zamijeniti „kancelarskim sustavom“, što god to značilo.


Politička se teorija, kad je riječ o analizi suvremenih političkih sistema, ne služi pojmom „kancelarskog sustava“, a kad je riječ o njemačkoj verziji sustava parlamentarne vlade, primjenjuje se pojam „kancelarska demokracija“. Ozbiljni analitičari ulogu saveznoga kancelara u njemačkom političkom sustavu ne tumače kao autoritarnu ili totalitarnu, nitko mu ne pripisuje apsolutnu dominaciju u političkom sustavu te odsutnost sustava nadzora i ograničavanja vlasti. Razlika između „kancelarske demokracije“ i tipičnoga, dakle, britanskog, modela parlamentarne vlade nije u onome što Josipović nastoji sugerirati, tj. u modelu izbora reprezentativne vlasti.


Njemačka predsjednika Republike doista bira posredno, posebnim izborničkim tijelom, a ne na općim izborima. Britanija je, pak, monarhija, i uloga je kralja/kraljice vrlo ograničena. Britanska kraljica je nepogrešiva, upravo zato što niti nema ovlasti da čini nešto u čemu bi mogla pogriješiti.


Kancelarska demokracija izvedena je iz njemačke političke tradicije, s Bismarckovim kancelarskim mandatom kao snažnim „reperom“ u nacionalnoj političkoj povijesti. Međutim, na kreiranje suvremenoga njemačkog političkog sustava u većoj je mjeri utjecala novija povijest, dakle, nestabilnost Weimarske republike nego li razdoblje Željeznog kancelara iz druge polovine XIX. stoljeća. Posebnost je njemačkog modela u tome da parlament izabire saveznog kancelara, i to na mandat od četiri godine, do kraja mandata parlamenta, a da kancelar formira vladu odabirući savezne ministre, koje potom imenuje Predsjednik. Njemački model osigurava stabilnost izvršne vlasti, jer u parlamentu nije moguća interpelacija protiv pojedinog ministra, a saveznom se kancelaru može izglasati samo konstruktivno nepovjerenje, dakle, trenutnog kancelara moguće je razriješiti samo tako da se umjesto njega izabere drugi šef kolektivnog tijela izvršne vlasti.


Njemački ustav jasno definira da je svaki ministar nadležan za funkcioniranje svog resora i istovremeno član Vlade kao kolektivnog tijela, a dok ministri preuzimaju političku odgovornost za funkcioniranje svoga resora, kancelar odgovara za ključne vladine politike. U Njemačkoj je uobičajeno da šefovi dviju najvećih političkih stranaka na izborima nastupaju kao kancelarski kandidati, pa građani unaprijed točno znaju koga će, glasujući za socijaldemokrate ili demokršćane, dobiti na čelu izvršne vlasti. Ograničenje vlasti njemačkog kancelara ne proizlazi iz uloge predsjednika, nego iz drugih mehanizama kontrole: prije svega, iz vertikalne diobe vlasti na zakonodavnu, sudbenu i administrativnu, ali i iz horizontalne diobe vlasti. Njemačka savezna izvršna vlast ograničena je i provođenjem načela čvrstoga proračunskog ograničenja i fiskalne odgovornosti ministarstava, a autonomna uloga javne uprave dodatno ograničava moć izvršne vlasti, pa time i kancelara, kao ključnog aktera izvršne vlasti na razini središnje države.
Jasno je da u Hrvatskoj nitko nije govorio o promjenama u modelu parlamentarne vlade. Za razliku od njemačke tradicije, koja je bila opterećena nestabilnošću, kratkotrajnošću vladajućih koalicija i čestim prijevremenim izborima, pa je zato izgrađen model u kome je vrlo teško provocirati prijevremene izbore, u Hrvatskoj to ne predstavlja problem. Iako je u nas modelski relativno jednostavno izazvati prijevremene izbore, u parlamentarnoj tradiciji do sada nismo imali takva iskustva, a bio je samo jedan slučaj smjene premijera usred parlamentarnog mandata, ali ona nije bila uvjetovana parlamentarnim pritiskom i obavljena je nekonfliktno.


Iako mu većina kritičara zamjera grijeh nečinjenja tijekom mandata aktualne administracije Zorana Milanovića, u kojem niti jednom nije pokrenuo proces utvrđivanja usklađenosti zakona s Ustavom, niti je inicirao sazivanje tematske sjednice Vlade, kako bi utjecao na promjenu pogrešnog smjera njene ekonomske politike, Josipović sada samoga sebe nudi kao „zaštitnika od strašnog Karamarka“.
Tom je ponudom precizno izrekao projekt svoga sljedećeg mandata ako ga osvoji. U prvom mandatu sustavno je opstruirao vladu Jadranke Kosor i nastojao provocirati prijevremene izbore. Pritom se nije obazirao na činjenicu da je bila riječ o vladi koja je imala čvrsti fokus na ostvarivanju ključnoga nacionalnog cilja – završetka pregovora s EU. U opstrukciji te vlade nije ga omela niti činjenica da politička alternativa nije imala kapaciteta za završetak pregovora, jer su u tom timu europske procese razumjeli samo Vesna Pusić i Neven Mimica, a iz slučaja „Lex Perković“ evidentno je da današnji premijer ne bi bio niti zreo niti dorastao kompromisima i reformama što ih je trebalo raditi u pretpristupnom razdoblju.


Nakon što mandat aktualne administracije završi, Hrvatskoj će biti nužan čvrsti nacionalni konsenzus o reformama i snažan fokusirani angažman svih nosilaca vlasti u zemlji. Predsjednik Republike (riječ je o instituciji, koju navodimo u muškom gramatičkom rodu, ne prejudicirajući pritom spol budućeg nosioca institucije) mora otvoriti Hrvatsku prema euroatlantskim institucijama, prema globalnim tržištima (SAD, Južna Amerika, Australija, Japan, azijski tigrovi, Kina, Indija) i prema srednjoeuropskom susjedstvu, a ne opstruirati reforme koje će, bez obzira na socijalnu cijenu, iduća administracija morati provoditi. Josipović se odlučio za sasvim drugu strategiju. Ono što uopće nije radio u odnosu na neaktivnu Milanovićevu administraciju, sada želi raditi u odnosu na buduću konzervativnu vladu.
U političkoj teoriji polupredsjednički se sustav definira kao model u kome sustav, kad Predsjednik i parlamentarna većina pripadaju istoj političkoj opciji, djeluje kao prezidencijalni, on je stvarni nosilac izvršne vlasti, a parlament je tek „skupština“ koja izglasava budžet i potvrđuje odluke izvršne vlasti. Kad predsjednik i parlamentarna većina pripadaju različitim opcijama, tada sustav djeluje kao tipičan sustav parlamentarne vlade, realni nosioci moći su premijer i parlament, a Predsjednik je tek reprezentant suvereniteta.


Josipović hrvatski sustav očito nudi u obliku inverznoga poluprezidencijalizma. Misli da onda kad Predsjednik i parlamentarna većina pripadaju istoj opciji, on nema nikakve političke obveze, a da je, kad pripadaju različitim opcijama, njegova uloga opstruiranje politike vlade i parlamenta. Birači centra nakon svakih izbora žele stabilnost i efikasnost vlasti. Josipovićeva politička ponuda suprotna je tim vrijednostima, i oni koji poznaju zakonitosti političkog sustava to jasno vide. Pričom o kancelarskom sustavu on očito pokušava „stvarati maglu“.

1493409372 - 28.04.2017 21:56:12