Home

Davor Dijanović
DAVOR DIJANOVIĆ

Srbe u Hrvatskoj ugrožava jedino beogradska čaršija

Teza o ugroženosti Srba danas se koristi kao instrument discipliniranja i denuncijacije Hrvatske

Umjesto da na dostojanstven način obilježi proslavu Božića po julijanskome kalendaru, svaki prijam u Srpskome narodnom vijeću (SNV) Milorada Pupovca, dan prije pravoslavnog Badnjaka, sada se već tradicionalno pretvara u parapolitički skup koji pridonosi isključivo dizanju međunacionalnih tenzija i provociranju većinskoga hrvatskog naroda.

Nije tako do sada bilo niti jednog prijama s kojeg se nisu mogle čuti pritužbe na račun hrvatske države i svima nam odlično poznate teze o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj.

Pred dvije godine patrijarh Irinej uputio je čestitku pravoslavnim vjernicima u kojoj je bez imalo uvijanja negirao hrvatsku teritorijalnu cjelovitost. Pola godine kasnije srbijanski ministar i nepatvoreni velikosrpski primitivac Aleksandar Vulin u Jadovnom je blaženoga Alojzija Stepinca nazvao ustaškim vikarom.

S obzirom na to da niti jedan od ova dva velikosrpska ispada nije naišao na primjerenu reakciju s hrvatske strane, bivši Šešeljev šegrt Aleksandar Vučić ove je godine otišao korak dalje i na prijam u SNV poslao svog izlasnika koji je usred Zagreba, glavnoga grada Hrvatske, u najboljem istragaško-srbobranskome stilu, prijetio Hrvatima da će Srbe u Hrvatskoj braniti svim raspoloživim sredstvima.

Na tragu je to nedavne Vučićeve izjave da će Srbija nabaviti MiG-ove iz Rusije kako se nikada više ne bi ponovili Bljesak i Oluja. A s obzirom na to da se Bljesak i Oluja ne mogu ponoviti bez prethodne srbijanske agresije, svakome bi ozbiljnom čovjeku trebalo biti jasno što se krije iza ove izjave bivšega Šešeljeva dobrovoljca. 

Izmišljena ugroženost Srba u Hrvatskoj

I dok je ponašanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) razumljivo, dosljedno i potpuno očekivano onima koji znaju da je upravo SPC posljednjih 150 godina bila lučonoša velikosrpske ideje (za lektiru pročitati dr. Ivu Pilara), kao što je očekivano i ponašanje srbijanskoga državnog vrha popunjenog ponajboljim Miloševićevim i Šešeljevim kapitalcima, začuđuje mekušasto ponašanje hrvatskih političara prema beogradskoj čaršiji, ali još više prema Miloradu Pupovcu kojega skrušeno (i za svakoga nacionalno svjesnog političara ponižavajuće) pohode svake godine na pravoslavni Badnjak.

Čitavu političku karijeru etnobiznismena Milorada – o čijoj ulozi u Tesla banci unatoč nekoliko kaznenih prijava DORH nema očito ništa za reći - još od početka devedesetih obilježavaju konstantne političke provokacije, od kleveta o prekrštavanju srpske djece devedesetih do lijepljenja žute trake u Hrvatskom saboru pred koju godinu. Poruka svih Pupovčevih političkih performansa uvijek je ista: Srbi u Hrvatskoj su ugroženi. 

Teza o ugroženosti Srba početkom devedesetih koristila se je kao pogonsko gorivo za velikosrpsku agresiju, a danas se koristili kao instrument discipliniranja i denuncijacije Hrvatske pred inozemnim centrima moći. Realna ugroženost Srba u Hrvatskoj, dakako, ne postoji, upravo, naime, srpska manjina ima privilegije kakve nema niti jedna druga nacionalna manjina u bilo kojoj europskoj državi.

No, kao što je odlično primijetio jedan hrvatski filozof i esejist, „svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom, jer zna da su povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni“. 

Četnički spomenici su ilustracija tko je stvarno ugrožen u hrvatskoj državi

Nakon što su početkom devedesetih Srbima u Hrvatskoj ukinute povlastice koje su imali na štetu većinskog naroda, dio Srba automatski se je pobunio ne zato što su su bili realno ugroženi kao narod, nego zato što je bila ugrožena njihova dotadašnja hegemonska pozicija u Hrvatskoj.

Oni su i dalje željeli vladati Hrvatskom, a hrvatska područja za njih su predstavljala „zapadne srpske teritorije“. I zato velikosrpske propovijedi o ugroženosti ne će nikada prestati odnosno one bi prestale tek ako bi se kotač povijesti zavrtio unatrag i ako bi srpska manjina ponovno dobila vladarske pozicije u Hrvatskoj na koje su se navikli još od vremena „Khuena bana i mađarske tame“. 

U Hrvatskoj se „šrafencigerom“ prijeti spomenicima hrvatskim braniteljima, dok četnički spomenici u Borovu Selu, mjestu masakra hrvatskih redarstvenika, ne brigaju niti političare, niti DORH niti dežurne ljudskopravne higijeničare i antifašističke misionare specijalizirane za uzgoj ustaških zmija i fašističkih aždaja. Upravo je odnos prema ovim spomenicima ilustracija tko je stvarno ugrožen u hrvatskoj državi.  

Srbi u Hrvatskoj državljani su hrvatske države, naši sugrađani, njihov je glavni grad Zagreb, i jedini tko ih može ugrožavati i tko ih je u povijesti ugrožavao i koristio kao monetu za potkusurivanje bila je beogradska čaršija. Ista ona beogradska čaršija koja se voli razmetati riječima i bahatiti svojim primitivizmom, ali je podvila rep u kolovozu 1995. 

1505944694 - 20.09.2017 23:58:14