Home

Davor Gjenero (photo: Photographer:Igor Soban)
Izvor slike: Photographer:Igor Soban
PRAVILA POLITIČKE IGRE

Slovenija se htjela poigravati međunarodnim pravom

Jasno je da na novi arbitražni proces pred nekim ad hoc sudištem Hrvatska više ne može pristati, jer je Slovenija izgubila kredibilitet srednjoeuropske države, koja se oslanja na načelo vladavine prava, i predstavila se kao tipična balkanska zemlja

U političkom smislu, crtu razgraničenja između Balkana i Srednje Europe relativno je lako povući. Balkan je ondje gdje nije problem pred sudom, pod zakletvom, izreći lažno svjedočenje, a Srednja Europa počinje ondje gdje takav čin predstavlja ozbiljan moralni prijestup.

Odnos prema vladavini prava temeljna je razlika političkih mentaliteta Balkana i Srednje Europe. Hrvatska je imala povijesnu nesreću da je u sedamdesetak godina dviju bivših Jugoslavija sustavno zatirana tradicija poštivanja prava, koja je bila uspostavljena u vrijeme Austro-Ugarske, ali koja je tradicijom hrvatskoga državnog prava, na kojoj je Starčević zasnovao politički kontinuitet hrvatske države, činila svojevrsni stup nacionalnog identiteta.

Umjesto pravne uređenosti, jugoslavensko je društvo nudilo obrazac balkanskog barbarogenija, uvjerenoga u svoju superiornost u odnosu na dosadne srednjoeuropske činovnike i njihovo poimanje pravnoga reda, a djeci je, kao obavezna lektira, bio zadavan grozan spis srpskoga nacionalista Petra Kočića „Jazavac pred sudom“ u kome taj bosansko-krajiški „barbarogenij“ ismijava pravni poredak sređene države. Ironiziranje sudskog postupka, ismijavanje načela zakonitosti, afirmacija prava jačega u odnosu na načelo jednakosti pred zakonom – sve su to elementi balkanske ideologije.

Bijeg iz Jugoslavije za Hrvatsku je bio i bijeg od Balkana u političkom smislu. Lustracijski proces u hrvatskom slučaju mora se provesti i u odnosu na totalitarnu komunističku tradiciju, ali i u odnosu na balkansku ideologiju koju su usvojili dijelovi hrvatskog društva. U ideologijskom i političkom smislu Balkan je negativan pojam. Samo u geografskom smislu on je vrijednosno neutralan. Balkan u geopolitičkom smislu ima opet drugo značenje, a govori o rascjepkanosti malih država, nastalih nakon raspada Otomanskog carstva, koje su odreda međusobno u neprijateljskim odnosima i sa snažnim teritorijalnim pretenzijama jedna prema drugoj.

Balkan u političkom i u geopolitičkom smislu međusobno se dopunjuju. Teritorijalne pretenzije prema susjednim državama potaknute su nepriznavanjem tradicije međunarodnog prava, a dominantno shvaćanje međunarodnog prava u tom svijetu je onakvo kako ga je pregnantno definirao beogradski filozof prava Kosta Čavoški – „ono nastupa kad države odluče da međusobno ratovanje više nema smisla, a traje samo toliko dok postoji takav konsenzus“.

Slovenija sustavno izbjegava da je se dovodi u kontekst balkanskih država. Slovenski povjesničari naglašavaju činjenicu da je Slovenija potpadala izravno pod Habsburšku krunu, kao tipične srednjoeuropske nacije, poput Čeha, a da je Hrvatska bila sastavnica ugarskog dijela Dvojne monarhije. Otuda bi, navodno, morala proizlaziti i svojevrsna „superiornost“ slovenske političke tradicije, njena čvršća ukorijenjenost u Srednjoj Europi, nego kad je riječ o Hrvatskoj.

Objava transkripata razgovora slovenske agentice pred ad hoc arbitražnim sudom koji, na osnovu Sporazuma o arbitraži, treba odrediti razgraničenje Hrvatske i Slovenije, i jednoga od petorice arbitara, Jerneja Sekolca, kojeg je u arbitražni sud preložila Slovenija, ali još više reakcija slovenske politike i javnosti na to, otkrili su vrlo ozbiljne političke deficite slovenske države i društva.

Prvi šok je, naravno, to da časnik suda (officer of the court) komunicira sa strankom u postupku, odaje joj tajne iz zatvorene procedure pred sudom, dogovara se o falsificiranju sudske građe i o kompromitiranju drugih članova sudskog vijeća. Jednako tako zaprepašćuje činjenica da se ne previše visoka državna činovnica srednjih godina nekom tko bi trebao biti „časni sudac“ (Honorable Judge) obraća s ti, što govori o intenzivnoj međusobnoj komunikaciji i bliskoj povezanosti.

Zaprepašćujuće je bilo kad je Slovenija izabrala Jerneja Sekolca za arbitra, kojeg je ona predlagala kao jednoga od petorice sudaca. Sekolec, naime, nije obrazovan kao međunarodni javni pravnik, što su trojica arbitara, koje je predložila EU, a potvrdile su ih i Slovenija i Hrvatska, te naravno i arbitar, kojeg je predložila Hrvatska, profesor Budislav Vukas. Sekolec je, doduše, bio ugledan arbitar, ali se bavio trgovačkim arbitražama.

Objavljivanjem afere, karijera Jerneja Sekolca vjerojatno je izgorjela, poput sluge Jerneja iz Cankarove propagandističke pripovijesti „Sluga Jernej i njegovo pravo“. Jernej je bio izigran za neku zemlju, koju je trebao dobiti na nekom imanju, tražio je pravdu svuda, do Beča, a nigdje je nije mogao naći, pa je krenuo uspostavljati „revolucionarnu pravdu“ i zapalio to imanje. Okupljeni su ga gurnuli u vatru, u kojoj je izgorio crvenim plamenom, simbolički najavljujući plamen revolucije.

Arbitar Jernej, naravno, nije tražio pravo, a zgarište njegove karijere nije najava revolucionarne pravde. Karijera mu je propala i u trgovačkom pravu, jer nakon što se jednom pokazao korumpiranim, sigurno mu više nitko neće pokloniti vjeru kao nepristranom presuditelju.

Karijera jednog arbitra važna je za njega samog, ali je posve nevažna čak i za slovensko društvo, koje je za Sekolca prvi put čulo kad ga je politika imenovala arbitrom. Tragično je, međutim, to da slovenski premijer, k tome još profesor javnog prava, i ministar vanjskih poslova, koji se još nedavno hvalio time što mu je o procesu odao korumpirani arbitar Sekolec, misle da to i nije neki problem i da je korumpiranog arbitra, koji se sam povukao, moguće nadomjestiti novim i nastaviti dalje, pa što prije završiti arbitražni postupak.

Time što je Slovenija svjesno u proces podmetnula korumpiranog arbitra, što ga je činovnica tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova „držala na vezi“ i njegovim posredstvom falsificirala građu pred sudom, govori o tome da Slovenija u proces pred arbitražom nije ušla u dobroj vjeri i da se htjela poigravati međunarodnim pravom. Hrvatska sada ima alternativu: vidjeti hoće li se arbitražno sudište, kompromitirano korupcijom jednoga od svojih članova, koji je na nedopustivim komunikacijama s „naručiteljem“ i neprihvatljivim lobiranjem kod kolega, nastojao postići nezakonito rješenje spora, samo raspustiti, a ako arbitražno sudište to ne uradi, Hrvatska će se morati povući iz arbitražnog postupka.

Nedavno preminuli akademik Vladimir Ibler govorio je kako bi rado dočekao postizanje rješenja o razgraničenju Hrvatske i Slovenije, jer bi to značilo da bi još dugo živio. Budući da se u vrijeme dok je to govorilo činilo da arbitražni proces mirno teče, a budući da bi njegova odluka bila obvezujuća i konačna, izgledalo je da je slučaj već zapravo riješen. Pokazalo se, međutim, da je bard hrvatskoga međunarodnog javnog prava bio u pravu, da smo izgleda ponovno na početku, tamo gdje smo bili i 1992. i 2009. godine. Ipak, velika je razlika u količini iluzija s kojima Hrvatska ulazi u nastavak procesa.

Jasno je da na novi arbitražni proces pred nekim ad hoc sudištem više ne može pristati, jer je Slovenija izgubila kredibilitet srednjoeuropske države, koja se oslanja na načelo vladavine prava, i predstavila se kao tipična balkanska zemlja, koja ismijava pravna načela i sve je spremna podrediti ideji teritorijalne (ili barem akvatorijalne) ekspanzije prema susjednoj državi. Međunarodna sudska instanca, koja donosi odluku ne oslanjajući se na međusobno povjerenje stranaka u sporu, sada je jedino moguće preostalo rješenje graničnog spora.

Pred arbitražom, na kojoj bi druga strana izigravala načela međunarodnoga prava i prava uopće, Hrvatska bi mogla mnogo izgubiti. Pritom se ne radi samo o teritoriju, samopouzdanju i međunarodnom renomeu (jer bi ovakav gubitak Hrvatske otvorio mogućnost novih zahtjeva drugih balkanskih država), nego i osloncu na međunarodno pravo. Pokojni akademik Ibler nas je podučavao kako „kao mala država nemamo drugog izlaza nego utočište tražiti u međunarodnom pravu i njegovim načelima“. Zato Hrvatska nikako ne može dopustiti da se nepoštenom arbitražom dezavuira, uništava i kompromitira međunarodno pravo.

 

1493408883 - 28.04.2017 21:48:03