Home

epa04726726 Croatian President Kolinda Grabar-Kitarovic (L) and European Commission President Jean-Claude Juncker give a press briefing at the end of a meeting at the EU commission headquarters in Brussels, Belgium, 30 April 2015. Croatian President Kolinda Grabar-Kitarovic is on a two-day visit to Belgium.  EPA/OLIVIER HOSLET (photo: fah)
Izvor slike: fah
PRAVILA POLITIČKE IGRE

Saveznicima, poput Junckeru, ne zamjeraju se propusti u protokolu

Korištenju mobitela predsjednika Europske komisije tijekom zajedničke tiskovne konferencije pripisalo se takvo značenje da je sve drugo, što se u dva dana događalo u Bruxellesu, ostalo u sjeni

Hrvatska je odavno postala zemljom izvrtanja, a mediji su, kao legitimnu, prihvatili metodu, što ju se pomodno naziva „spinom“, preusmjeravanjem pozornosti s bitnih na nebitne stvari i izvrtanjem istine. Prvi službeni posjet predsjednice Republike sjedištu NATO saveza i Europske unije ostao je obilježen takvim izvrtanjem, pa se, doista protokolu neprimjerenom, korištenju mobitela predsjednika Europske komisije tijekom zajedničke tiskovne konferencije pripisalo takvo značenje da je sve drugo, što se u dva dana događalo u Bruxellesu, ostalo u sjeni.


Jean Paul Juncker jedan je od političara s mnogo mana. Međutim, političare dijelimo na one s mnogo mana i na one koji imaju samo jednu – nesposobnost. Juncker je u svojoj zemlji, malom Luksemburgu, upisan u političku povijest kao premijer s najdužim mandatom: osamnaest godina bio je premijer (1995-2013), a pritom je osam godina službovao i kao stalni predsjednik Euro-skupine (2005-2013). Deset je godina bio ministar financija Luksemburga, od 1989, s time da je od 1995. do 2009. bio i premijer i ministar financija. Nagađalo se da će predsjednikom Europske komisije postati još 2009. godine, ali su tada odnosi snaga u Europskom vijeću bili takvi da većini nije odgovarao jak kandidat, spreman na reforme, nego čovjek kontinuiteta, nesklon velikim promjenama, kakav je bio Jose Manuel Barroso.  

Juncker je, usto, jedan od tradicionalnih hrvatskih saveznika u Uniji. Utjecajni luksemburški konzervativni političar tradicionalno je podupirao hrvatske interese i u Europskom vijeću i u Europskoj pučkoj stranci, u kojoj je njegov glas uvijek imao veliku snagu. Ključni policy planeri u Hrvatskoj nadali su se njegovu izboru za predsjednika Komisije 2009., jer bi to značilo da bi u finalu pregovaračkog procesa Hrvatska imala utjecajnog zagovornika u tijelu koje je presudno utjecalo na donošenje odluke o njenu napretku. Barroso nije štetio Hrvatskoj, nije zaustavljao njen napredak, ali kao i povjerenik za proširenje Štefan Füle, nije bio posebno posvećen potpori Hrvatskoj. S Junckerom na čelu Komisije bilo bi nam lakše. Nije slučajno da je ključnu potporu u Komisiji Hrvatska na kraju pregovora dobila od luksemburške povjerenice Vivian Reding, članice Junckerove CSV, Kršćansko-socijalne narodne stranke.

Juncker je za Hrvatsku sjajan primjer – političar iz malene zemlje s oko deset puta manjim brojem stanovnika od Hrvatske, ali s tek neznatno manjim ukupnim BDP-om, zauzeo je ključni položaj u Europskoj komisiji. Taj je položaj dobio na osnovu toga što ga je Europska pučka stranka kandidirala za predsjednika Komisije i nakon toga dobila najviše glasova na izborima za Europski parlament, a ne na osnovu kompromisa i političke trgovine iza zavjese. Unatoč tome što su ga euroskeptici proglašavali neozbiljnim političarom, čak pijancem, već na početku mandata pokazao je da njegova Europska komisija neće biti tek birokratsko tijelo, koje redistribuira novac europskih poreznih obveznika, nego da se namjerava ozbiljno koristiti monetarnim i fiskalnim polugama i tako utjecati da Unija prevlada stagnaciju. Komisiju je bitno drukčije organizirao, delegirao je bitan dio posla na potpredsjednike i time sebi de facto povećao manevarski prostor, jer se rasteretio rutine.

Prvi razgovor s novom hrvatskom predsjednicom, kao i drugi Junckerovi politički razgovori, nije bio tek protokolaran, nego supstancijalan. Naime, i predsjedniku Komisije je jasno da će nakon smjene vlasti u Hrvatskoj doći do ozbiljne promjene načina vođenja europske politike i da će pritom Predsjednica preuzeti velik dio posla. Juncker je zato s njom odmah počeo razgovarati o problemima hrvatske ekonomske politike, o prekomjernom deficitu i javnom dugu, te nepoštivanju maastrihtških kriterija, pretjeranoj javnoj potrošnji i izostanku investicija te neefikasnom korištenju europskim fondovima. Predsjednica je u tom razgovoru apostrofirala ono što govori još od predsjedničke kampanje, samo ovog puta izrečeno drugim riječima. U Hrvatskoj stalno naglašava da izvršna vlast i javna uprava svoj mentalitet i način djelovanja nisu prilagodile novim okolnostima članstva u EU, a u razgovoru s predsjednikom Komisije istu je stvar izrekla naglašavajući da Hrvatska nije iskoristila prve dvije godine članstva za vlastitu afirmaciju u tijelima Unije.

I ono što je javnosti izrekao predsjednik Komisije Juncker, i ono što je rekla predsjednica Grabar-Kitarović predstavlja neugodnu inventuru hrvatskih rezultata prve dvije godine članstva. Umjesto o tome, u hrvatskoj se javnosti, sukladno tradiciji izvrtanja, raspravlja o efemernoj stvari – je li predsjednik Europske komisije napravio neprihvatljiv diplomatski potez koristeći se mobitelom dok se hrvatska predsjednica obraćala novinarima.

Najgora je reakcija ona koja Predsjednici zamjera što od ovog Junckerovog poteza nije napravila diplomatski skandal. Juncker je tradicionalni hrvatski saveznik, oni skloni patetici rekli bi prijatelj. Saveznicima i prijateljima zamjeraju se supstancijalne pogreške, a protokolarne neopreznosti u savezničkom dijalogu se niti ne primjećuju. Drukčije je u napetom razgovoru s rivalima – njima se zamjera i najmanja diplomatska neopreznost, jer od njih i nije moguće dobiti ništa drugo nego savršen protokol.  

1503236010 - 20.08.2017 15:33:30