Home

 (photo: faH)
Izvor slike: faH
pravila političke igre

Rusija i pretjerana pažnja koju su joj poklanjali Mesić i Josipović

Tek su donekle u pravu oni koji, uoči odlaska Stiera u Moskvu, govore da Hrvatska zapostavlja odnose s Rusijom,

Već dugo se zna da će Davor Stier, hrvatski ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade Andreja Plenkovića, krajem svibnja posjetiti Moskvu i tako prekinuti razdoblje izostanka dijaloga među šefovima diplomacija dviju država, koje je trajalo od rane jeseni 2012. godine kad su se na marginama Glavne skupštine UN sastali ministar Sergej Lavrov i tadašnjia hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.

Tom se izostanku dijaloga u medijima, gotovo bez ostatka, pripisuje „dramatično značenje“. Nikad nije dobro kad države ne komuniciraju, a za Hrvatsku je sigurno bilo štetno to što dulje vremena u Moskvi nije imala šefa diplomatske misije „u punom formatu“, iako zastoj pri izboru hrvatskog veleposlanika u Rusiji nije bio nikakav „diplomatski signal“, nikakva „jasna gesta“, nego posljedica problema, s jedne strane, u diplomatskoj službi, a s druge, u odnosu između diplomacije i političkih kreatora vanjske politike, odnosno zbog općeg zastoja u „diplomatskim rotacijama“ do kojeg je došlo zbog prošlogodišnje krize Vlade i prijevremenih parlamentarnih izbora.

Međutim, ovaj zastoj nije imao nikakvih dramatičnih posljedica. Naime, tek su donekle u pravu oni koji tvrde da Hrvatska sustavno zapostavlja odnose s Rusijom. Moglo bi se reći upravo suprotno: da je u dvije „predsjedničke epohe“ politički utjecaj Rusije bio „hipertrofiran“ i da su dva predsjednika, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, u odnosu na to koliko su se bavili europskom politikom i euroatlantskim vezama, pretjerano značenje poklanjali ključnoj državi euroazijske političke strukture.

Mesić je zagovarao energetsku politiku inkompatibilnu sa zajedničkom energetskom politikom Europske unije, organizirao je razne „energetske summite“ i zalagao se za uspostavljanje ovisnih odnosa Hrvatske u odnosu na ruski energetski sustav.

U vrijeme kad se Europa još nije tako intenzivno bavila konceptom diversifikacije energetskih izvora, Ured predsjednika Mesića intenzivno je lobirao za projekt Družba Adria, kojem je bio cilj rusku naftu dovesti na Mediteran, a JANAF iz dobavnog pravca nafte, koja tankerima stiže u Omišalj, za rafinerije na Balkanu i u Srednjoj Europi, pretvoriti u izvozni pravac ruske nafte, i tako de facto Rusima predati na upravljanje hrvatsku infrastrukturu i energetski podrediti Hrvatsku, koja bi time izgubila svu komparativnu prednost što je ima kao mediteranska država.

Smjenom vlasti u Hrvatskoj 2003. godine zapravo je nestala opasnost od toga da bi projekt Družba Adria mogao postati oruđem energetske kolonijalizacije Hrvatske, ali predsjednik Mesić do kraja svog mandata nije odustao od zagovaranja tog projekta, a nije niti skrivao impresioniranost ruskim diktatorom Vladimirom Putinom.

I predsjednik Josipović je više pozornosti namjenjivao Rusiji, nego Europskoj uniji, pa je tako bio jedan od izuzetaka među šefovima europskih država, koji su se našli na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju, koje je EU politički bojkotirala zbog kršenja ljudskih prava od strane ruskog režima, ali i zbog iskorištavanja Igara za političku promociju autoritarnog režima. Ruski domaćini tada su Josipovića smjestili u društvo s Aleksandrom Lukašenkom, ozloglašenim i međunarodno izoliranim bjeloruskim silnikom.

Nešto prije, 2010. godine, premijerka Jadranka Kosor pokušala je napraviti diskontinuitet u odnosu na politiku Sanaderove vlade prema Rusiji. Sanader je bio skeptičan prema bilo kakvom aranžmanu Hrvatske s Rusijom u vezi s planiranjem plinovoda Južni tok. Kosor je pokušala uključiti Hrvatsku na glavni pravac Južnog toka, ali za to objektivno nije bilo nikakvih šansi.

Međutim, pokazalo se da je skepsa prema Južnom toku bila opravdana, jer se radilo o politički napuhanom, a ne o ekonomski održivom projektu, pa je taj projekt neslavno propao.

Hrvatska sustavno provodi sankcije Europske unije prema Rusiji, a rezultat lojalnosti prema Uniji je činjenica da hrvatsko gospodarstvo nije bilo pogođeno krizom i nestabilnošću u Rusiji, koja je rezultirala dramatičnim gubitkom vrijednost tamošnje valute i ekonomskim udarcima što su ih pretrpjeli oni koji su bili izloženi ruskom tržištu.

Za Hrvatsku je odnos prema Rusiji sve donedavno bio „splendid isolation“, sjajna izolacija, koja je zapravo sprečavala prelijevanje političkih i ekonomskih posljedica azijatskog modela, što ga je Vladimir Putin konsolidirao u Rusiji.

Sretno smo obranjeni od opasnosti preuzimanja vlasništva ključne nacionalne naftne kompanije INA-e od strane neke od ruskih državnih naftnih kompanija, i to ne zahvaljujući djelovanju tadašnje hrvatske vlade (one Zorana Milanovića), nego zahvaljujući sankcijama, što su ih naši europski i euro-atlantski partneri uveli Rusiji i spriječili širenje njenih energetskih kompanija.

Barack Obama je na oproštajnoj tiskovnoj konferenciji u Bijeloj kući Rusiju nazvao "slabom zemljom, koja trguje samo naftom, plinom i oružjem" i "ne proizvodi ništa" što bi druge zemlje željele kupiti. Ovom kratkom i vrlo preciznom rečenicom donedavni je američki predsjednik silno pogodio Putinov režim, koji je definirao kao svojevrstan režim „zemlje trećega svijeta“.

Rusija danas, objektivno, nije onakva sila kakav je bio Sovjetski Savez, u trenutku kad se raspao i kad se njegova moć slomila. Gorbačov je pokušao europeizirati azijsku despociju i pritom doživio neuspjeh, a Boris Jelcin je pokušao vladati Rusijom, a da ne dominira nad ekonomskim procesima.

Putinova Rusija je na neki način ponavljanje povijesti, ovog puta prilično farsično. Putin je obnovio društveni utjecaj socijalne skupine „silovika“, ljudi s backgroundom u represivnom aparatu, tajnim službama ili vojnim strukturama. Oni danas čine glavninu političke i društvene elite u Rusiji, a sukladno svojim sposobnostima kontroliraju i društvene i ekonomske procese u zemlji. Rezultat je takvog upravljanja da danas neki Ilija Čvorović više ne može, kao u vrijeme „slavne prošlosti Sovjetskog Saveza“ postaviti pitanje „A koja su to kola bolja od Moskviča?“.

Unatoč tome što je Putinova Rusija sposobna samo crpiti prirodna bogatstva, biti sirovinski i energetski izvor i održavati skupu strukturu vojno-industrijskog kompleksa i represivnog sustava, a nije sposobna ništa proizvesti, kreirati, ona za sada uspijeva države bivšeg SSSR-a, ali i neke istočnoeuropske države, dovoditi u vazalni položaj, prije svega, kombinacijom energetske ovisnosti i vojne prijetnje.

Hrvatska je dosad igrala političku igru u kojoj se na Rusiju nije niti obazirala. Nakon što je glupom i neodgovornom politikom zaduživanja Ivica Todorić ugrozio hrvatski ekonomski suverenitet, zbog opasnih poslova s ruskim državnim bankama položaj Hrvatske nešto je teži nego što je bio prije, ali za sada je država uspješno „zaštitila bokove“ preuzimanjem upravljanja u koncernu u krizi.

Ruske banke, koje nisu financijske institucije u pravom smislu riječi, bile su jedine koje su sudjelovale u Todorićevoj utopljeničkoj fazi, jednostavno zato što motiv njihova djelovanja nije zarada na kapitalu, nego stvaranje moći. Zato one mogu ono što bi neka „prava“ banka teško podnijela – otpisati i polovinu plasiranog kredita.

Ipak, postoji pokoje okno mogućnosti za racionalnu suradnju Hrvatske s Rusijom. Hrvatskoj nije svejedno niti to kada će, niti iz kojeg pravca, zemni plin stići do susjedne Bosne i Hercegovine. Hrvatski je interes da se BiH poveže na hrvatski plinovodni sustav, a jedan krak ulaza plina u BiH sigurno može biti kod Slavonskog/Bosanskog Broda.

Rusima je interes da se Bosanski Brod poveže s hrvatskim plinovodnim sustavom, zbog opskrbe Zarubežneftove rafinerije u tom mjestu, a ako plin prijeđe Savu, bit će lako dalje graditi konekcije prema Zenici i Sarajevu. S druge strane, odavno je planirano kako bi Neum, koji bi trebao biti vezan na TAP - Transjadranski plinovod, trebao biti točka ulaska plinovoda iz Hrvatske u BiH.

Milorad Dodik sustavno nastoji opstruirati ovakvo vezivanje BiH na plinski sustav i insistira na vezi preko Drine prema Srbiji, iako je Srbija ostala izvan svih geopolitičkih kombinacija i u plinskom je smislu slijepo crijevo, jer je očito da niti od Južnog toka, a niti od Turskog toka, koji bi bio tako dimenzioniran da osigurava plin za Bugarsku, Srbiju i jugoistočnu Europu, neće biti ništa.

S jasno definiranim vrijednostima, s naglašenim hrvatskim prioritetima i političkim odabirom euro-atlantizma, moguće je pregovarati i trgovati sa svakim. Ako se jedan dobar razgovor predsjednice Grabar-Kitarović s ministrom Lavrovom nastavi u plodan dijalog o projektu plinofikacije Bosne i Hercegovine između Stiera i Lavrova, bit će to politički uspjeh. Međutim, riječ je o pojedinačnom i strogo kontroliranom poslu, u kome Hrvatska mora voditi računa da se previše ne izloži ekonomskom i političkom utjecaju režima Vladimira Putina.

 

1500647931 - 21.07.2017 16:38:51