Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Radikalizacija politike u Srbiji

Pitanje regionalne jurisdikcije, što ju je Srbija namijenila svome pravosuđu, nije samo pitanje odnosa Zagreba i Beograda, nego je to pitanje daleko osjetljivije i teže u odnosima Beograda i Sarajeva

Kad je 2. lipnja ove godine Veljko Marić predan hrvatskim vlastima, činilo se da se odnosi Srbije i Hrvatske počinju stabilizirati. Naime, Marić je u zatvoru u Srbiji bio zbog toga što je Srbija proglasila, za hrvatske vlasti spornu, „regionalnu jurisdikciju“ u sudovanju za ratne zločine.

Marić je bio uhićen na granici Srbije i Bugarske u travnju 2010, nakon toga pravomoćno osuđen pred sudovima u Srbiji na 12 godina zatvora, a cijelo je vrijeme bio i pod istragom Tužilaštva za ratne zločine Srbije za još neki navodni ratni zločin. Sve što se Mariću stavljalo na teret dogodilo se na području Republike Hrvatske, žrtve zločina su bili građani Republike Hrvatske, i stav je hrvatskih vlasti da jedino sudovi u Hrvatskoj imaju jurisdikciju za suđenja u ovakvim slučajevima. Odluka o izručenju Marića Hrvatskoj donesena je kao politička, a donio ju je sam premijer Vučić. Specijalni tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević protestirao je zbog izručenja Marića, jer mu je bilo jasno da Srbija ovom odlukom čini korak prema odustajanju od svoje nadležnosti za suđenje zločina i navodnih zločina koji su na području drugih država počinjeni tijekom ratova što su uslijedili nakon raspada Jugoslavije.

Pitanje regionalne jurisdikcije, što ju je Srbija namijenila svome pravosuđu, nije samo pitanje odnosa Zagreba i Beograda, nego je to pitanje daleko osjetljivije i teže u odnosima Beograda i Sarajeva. Istovremeno s krizom, koja je međunarodnu poziciju Srbije pogodila zbog rezolucije što je pred Vijećem sigurnosti UN o genocidu u Srebrenici inicira Velika Britanija, pitanje regionalne jurisdikcije otvorilo se povodom uhićenja Nasera Orića, zapovjednika obrane Srebrenice, u Švicarskoj, a na osnovu potjernice što ju je izdala Srbija.

Na početku ovog mjeseca činilo se da je premijer Vučić „čvrsto u sedlu“ i da je odlučio započeti ozbiljne političke reforme koje bi njegovu zemlju vodile prema članstvu u EU. Isto tako, Srbija se, izgledalo je, ozbiljno priprema za posjet njemačke kancelarke Angele Merkel koji je trebao biti prigoda za najavu uklanjanja ili ublažavanja rezervi što ih Njemačka ima prema otvaranju prvih pregovaračkih poglavlja u institucionalnom dijalogu Srbije s Europskom unijom. Izručenje Marića izgledalo je kao znak da je Vučić shvatio kako će Hrvatska tijekom pregovora o pravosuđu i temeljnim pravima insistirati na tome da odustajanje od proglašene „regionalne nadležnosti“ bude kriterij u tim pregovorima.

Uslijedila je, međutim, neugodna politička igra koja je jasno pokazala do koje je mjere demokratizacija Srbije ranjiva i kako neki procesi, za koje se mislilo da su obavljeni, ni izbliza nisu provedeni kvalitetno i na očekivanoj razini. Predsjednik Nikolić odmah je preuzeo ulogu onoga koji zaoštrava odnose i nudi jednostavno rješenje – odustajanje od suradnje s EU i okretanje Putinu i njegovoj Rusiji. Uz Nikolića je, očekivano, zaigrao i Milorad Dodik, a on je otišao i korak dalje od svoga trenutnoga beogradskog zaštitnika Nikolića – obratio se ruskom ministru vanjskih poslova Seregeju Lavrovu i zatražio uslugu, naime da Rusija uloži veto na tekst britanske rezolucije o Srebrenici. U igru su se na europskom parteru uključili i tradicionalni ruski plaćenici, Nacionalna fronta Marine Le Pen, koja je u Europski parlament uputila povijesno-revizionističku rezoluciju kojom se želi negirati genocid u Srebrenici počinjen prije 20 godina.

U Vladi Srbije raspravljali su o britanskoj rezoluciji, za koju se podrazumijeva da je plod konsenzusa Europske Unije i euroatlantskih struktura, dakle, da je diplomatski usuglašena s ključnim diplomatskim faktorima EU i SAD. Samo je jedna članica Vlade poduprla tu rezoluciju, i to sposobna ministrica Zorana Mihajlović, koja je u prošlom mandatu vodila energetiku i bila trn u peti ruskim lobistima, a u ovom je mandatu ministrica prometa. Iako je istaknuta članica Vučićevih Naprednjaka, jedna od rijetkih politički snažnih ministara u Vladi, za nju se često spominjalo da bi mogla pasti žrtvom iduće rekonstrukcije Vučićeva kabineta.

Šok za europsku politiku predstavlja činjenica da je Zorana Mihajlović jedina pripadnica trenutne nomenklature u Srbiji koja je spremna prihvatiti konzekvence činjenice da su oružane formacije Srba u BiH provele genocid u Srebrenici, a da vlasti u Beogradu nisu učinile ništa, iako su mogle, da spriječe taj genocid, odnosno da kazne počinitelje. Zbog nedostatka dokaza o izravnoj povezanosti Miloševićeva režima s genocidom u Srebrenici, naime, Međunarodni sud u Haagu je presudio da Srbija nije odgovorna za počinjenje genocida, ali jest za njegovo nesprečavanje i nekažnjavanje.

Istovremeno s uhićenjem Orića u Švicarskoj, u Sloveniji se odvijala epizoda sa zadržavanjem zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova, Ramuša Haradinaja, opet prema optužnici iz Beograda, i opet u slučaju sličnom Orićevu, nakon što ga je Haaški sud oslobodio od optužbi za zločine.

Srbija nije provela nikakvo suočavanje s prošlošću, nije postala svjesna uloge svojih vlasti i svojih vojnih i paravojnih formacija u agresiji na susjedne države. Uspostavljene su reinterpretacije povijesti prema kojima su Srbi žrtve tog rata, a krivci za nj zemlje Zapada (EU i NATO), a činjenica da su Srbi velika većina osuđenih pred haaškim Međunarodnim sudom za ratne zločine tumači se kao dokaz da je to „NATO-ov sud“ i protusrpska institucija.

Neobavljeni posao suočavanja s prošlošću sada dolazi na naplatu. Iako to nije bio prioritetni cilj europske administracije, pitanja političkih preduvjeta za otvaranje pregovora nametnula su se sama po sebi. Premijer Vučić još je nedavno ostavljao dojam čovjeka koji zna s čime se suočava i koji je spreman predvoditi i provoditi ozbiljne političke reforme. Prije nekoliko je dana rekao kako je svjestan da Srbiju čeka izrazito težak mjesec dana, i pritom je mislio na razdoblje obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici, ali i na posjet kancelarke Merkel Beogradu.

I dok se 11. lipnja, govoreći o teškom mjesecu koji je pred njim, pozivao na jednog od rijetkih prozapadnih povijesnih vođa Srbije Miloša Obrenovića i govorio kako su sada potrebni mudrost i strpljenje, a ne neki drugi način, činilo se da procese drži u svojim rukama. Međutim, kad je u nedjelju 21. lipnja njegov ministar u Vladi i koalicijski partner Aleksandar Vulin izazvao incident u Hrvatskoj, u Jadovnu, bilo je jasno da je to naznaka neke nove politike u Srbiji. Doduše, načas je bilo moguće pretpostaviti da se radi o igri „lošeg i dobrog policajca“, da Vulin u Hrvatskoj smiruje desno krilo političke javnosti u Srbiji, a da će Vučić nastaviti s kursom europeizacije Srbije. Međutim, kad je Vučić snažno javno podupro svog ministra, postalo je jasno da se politika Beograda u nekoliko dana dramatično promijenila.

Hrvatska predsjednica, koja je vrlo mudro i odmjereno reagirala na Vulinov ispad, jasno je pokazala da razumije kako odnosi Zagreba i Beograda ovise o tome hoće li Srbija voditi dosljednu politiku europeizacije ili neće. Ako hoće, njene će vlasti same morati otklanjati sve probleme koji trenutno kompliciraju bilateralne odnose, a ako neće, onda valja na granici dviju država očekivati zamiranje tih odnosa i uspostavu svojevrsne granice dvaju svjetova. 

Istovremeno, Vučiću su i europski poslovi krenuli naopako. Naime, Europska komisija blokirala je 20 milijuna eura iz IPA fonda, kojim je vlada Srbije prvi put počela samostalno raspolagati. Vlada nastoji negirati veliko značenje ove blokade, jer je blokirana tek desetina sredstava koja su ove godine namijenjena Srbiji, ali je morala priznati da je razlog te blokade nedostatak administrativnih kapaciteta javne uprave da kontrolira povlačenje i utrošak europskog novca. Dodatan problem, pak, predstavlja činjenica da im iz javne uprave odlaze kvalificirani ljudi, a da zbog zabrane zapošljavanja ne mogu regrutirati nove stručnjake. Dakle, Vučić i njegova vlada u narednom se razdoblju neće moći pozvati na efikasnost svoga djelovanja, nego će postati očito da u pristupnom procesu imaju ozbiljne političke prepreke, ali i manjak „kapaciteta“ za taj proces.

Predsjednik Nikolić insistira na opasnoj političkoj igri oslanjanja na Rusiju u sprečavanju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN. Procesi, što se odvijaju u Grčkoj, potencijalni „Grexit“ koji se do jučer činio tek prijetnjom, a odjednom je postao vjerojatni scenarij, dovodi u pitanje daljnju spremnost EU za provođenje politike proširenja na Balkanu, komplicira pitanje izbjeglica u Srbiji, kojima se zatvara put prema Mađarskoj, a koji nadiru iz Grčke, preko Makedonije. Također dovodi u pitanje i jedan od ključnih ekonomskih projekata Vučićeve Vlade – vjerojatnost izgradnje, odnosno obnove, brze željezničke pruge kroz Srbiju, na koridoru od Pireja do Budimpešte.

Unatoč otme što mu se ruše svjetovi, Vučić u svojoj javnosti još uvijek uživa visok rejting. Njegova stranka ima potporu praktički polovine biračkog tijela u Srbiji, a tek tri stranke, osim njegove, prelaze izborni prag. Osim njegovih koalicijskih partnera Socijalista (9,3 posto) i još uvijek izbornim porazom uzdrmanih Demokrata, koje je premijer Vojvodine Bojan Pajtić konsolidirao na skromnih sedam posto potpore, izborni prag prema najnovijim istraživanjima javnog mnijenja prelaze i Šešeljevi Radikali, s oko 6,4 posto potpore.

Stanje u političkoj areni i činjenica da je njegova Vlada tek na početku mandata Vučiću daju prostor za ozbiljne reforme. Čak i ako bi radi europeizacije bio primoran na razbijanje sadašnje koalicije i isključivanje proruskih Dačićevih socijalista, ostaje mu mogućnost izlaska na nove izbore. Korak natrag, korak prema Rusiji i otvaranje prostora nacionalističkom mentalitetu iz prethodnog razdoblja pokazuju, međutim, da Vučić, po svemu sudeći, ipak nije spreman za izazove liderstva na putu prema članstvu Srbije u EU. Od kosovskog mita sve se ključne odluke i procesi u Srbiji vezuju uz Vidovdan, 28. lipnja. Je li ovogodišnji Vidovdan takav mitski datum definitivnog odustajanja Srbije od Europske unije i novog zamaha nacionalističke radikalizacije?

1498275487 - 24.06.2017 05:38:07