Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Predsjednica smanjuje štetu koju su počinili Milanović i njegova klijentela

Premijer i unutarnji krug funkcionara Milanovićeva režima sustavno vrijeđaju ne samo Mađarsku, nego sve četiri države Višegradske skupine

Predsjednica Republike ponovno je pod žestokim udarom kritika režimu bliskih medija, i to zbog putovanja u Mađarsku te susreta s mađarskim predsjednikom Jánosem Áderom i premijerom Viktorom Orbánom, ali i zbog sudjelovanja na sastanku na vrhu Višegradske skupine.

Predsjednica na sastanak Višegradske skupine putuje u tužnom trenutku za tu organizaciju. U utorak je, naime, umro Árpád Göncz, prvi mađarski demokratski predsjednik Republike i inicijator političkog povezivanja država Srednje Europe. Na Gönczovu inicijativu, šefovi država i vlada Poljske, Češkoslovačke i Mađarske sastali su se 15. veljače 1991. u drevnom mađarskom gradu Višegradu i oformili savezništvo triju srednjoeuropskih država, koje je bilo fokusirano na međusobnu potporu u pridruživanju Europskoj uniji i NATO savezu. Kad je došlo do razdruživanja Češke i Slovačke 1993. godine, obje su novoformirane države nastavile članstvo u srednjoeuropskom savezništvu, a kad su sve četiri zemlje postigle ciljeve članstva u NATO-u (Poljska, Češka i Mađarska 1999., Slovačka 2004.) i Europskoj uniji (sve četiri države 2004.) pragmatični se savez održao i države članice koordiniraju svoje europske politike. Njihovi se predsjednici vlada radno sastaju prije svakog summita Europskog vijeća i na tim sastancima dogovaraju zajedničku strategiju unutar Vijeća. Ta skupina država predstavlja relevantnu snagu, jer pri glasovanju u Europskom vijeću njih četiri imaju jednak broj glasova kao i dvije ključne europske sile – Njemačka i Francuska.

Göncz je bio umjereni liberalno-demokratski političar, žrtva fašističkog režima i sudionik antifašističkog pokreta, komunistički disident i zagovornik osobnih i poduzetničkih sloboda. Prije uspostave komunističke diktature bio je pripadnik Stranke nezavisnih malih poduzetnika, tijekom protukomunističke revolucije 1956. pokušao je osnovati Mađarsku seljačku stranku, a na kraju komunizma formirao je Savez slobodnih demokrata, postao najprije predsjednikom parlamenta, a nakon toga dva mandata predsjednikom Republike.

Göncz je bio svjestan da Srednja Europa nije zaokružena bez Hrvatske, svoje jadranske fasade. Bio je jedan od državnika koji je sve vrijeme podupirao Hrvatsku, njegova je država prva Hrvatskoj prodavala oružje za obranu od agresije, a u toku rata primila je relevantan broj izbjeglica. Podupirao je i europske i euroatlantske ambicije Hrvatske i zagovarao koncepciju pridruživanja Hrvatske savezu uspješnih srednjoeuropskih država.

Hrvatska javnost kao da je zaboravila prijateljsku potporu što ju je Hrvatska uživala od prvoga mađarskoga demokratskog predsjednika, čovjeka koji je do smrti zadržao status najomiljenijeg političara među svojim sunarodnjacima.

Višegradska skupina, iako je u početku bila zamišljena kao ad hoc inicijativa, nadživjela je svog tvorca i danas predstavlja relevantan politički savez. Zemlje su povezale svoju energetsku infrastrukturu i nastoje voditi koordiniranu energetsku politiku te tako osigurati stabilnost opskrbe svog stanovništva i privrede. Višegradska skupina vodi i zajedničku politiku prema europskom susjedstvu, a Višegradski fond potiče suradnju između zemalja te skupine i balkanskih, te država Istočnoga partnerstva. Hrvatska bi svoju obvezu podupiranja susjednih država u demokratskoj konsolidaciji i europskoj integraciji optimalno mogla obaviti pridruživanjem Višegradskom fondu, a čvrstom integracijom sa zemljama popularno nazvanima V4 optimalno može iskoristiti svoj geopolitički položaj.

Suradnja sa zemljama V4 ključna je za ostvarivanje inicijative predsjednice Republike o suradnji zemalja u prostoru između Jadrana i Baltika, a ona može biti ključni zamašnjak ekonomskog razvoja. Guranje Hrvatske u balkanski okvir nema samo negativne političke konotacije nestabilnosti, nego je to ograničavanje hrvatskih ekonomskih potencijala na regiju, koja ne može generirati relevantan rast, za razliku od golema ekonomskog prostora od Jadrana do Baltika, koji je politički stabilan, koji je izložen globalnim izazovima, ali ima vodstvo koje se zna nositi s tim izazovima (prije svega ruska opasnost), a za razliku od Balkana ovaj prostor ima vitalno značenje za Europsku uniju.

Milanovićeva vlada je na kraju svog mandata posve kontaminirala odnose sa svim državama Višegradske skupine. Premijer i unutarnji krug funkcionara Milanovićeva režima sustavno vrijeđaju ne samo Mađarsku, nego sve četiri države Višegradske skupine, a iracionalnom politikom prema mađarskoj investiciji u Hrvatskoj, suvlasništvu u INA-i, ali i zatvaranjem tržišta za investicije iz nekih drugih država, poput Poljske, već četiri godine odguruju Hrvatsku od njena prirodnog okruženja.

Predsjednica Republike započela je strategiju smanjivanja štete koju su počinili Milanović i njegova klijentela. U vrijeme predizborne kampanje za izbor predsjednika Republike, tadašnji predsjednik Josipović nije otišao na vrh Višegradske skupine (prosinac prošle godine) na kome su sudjelovali i predsjednici Austrije i Slovenije, a na kojem je definirana suradnja država u izgradnji infrastrukture. Prema tom dogovoru Kopar bi trebao biti izlaznom lukom Srednje Europe, a izgradnja drugog kolosijeka željezničke pruge Kopar-Divača, što je usko grlo koparskog pravca, europski je projekt koji je dobio potporu V4. Hrvatskoj je, unatoč njenom odsustvu s dogovora, ipak pripala utješna nagrada – potpora projektu LNG terminala u Omišlju na Krku.

Revitalizacija riječkog pravca, reafirmacija riječke luke kao ključne luke Srednje Europe, što je ona povijesno bila, nije izgubljena šansa, i to tako dugo dok se projekt infrastrukture prema Kopru ne definira. Hrvatska, želi li afirmirati svoje srednjoeuropske šanse, nema vremena za gubljenje, a nema niti prava na bezobrazluk prema Srednjoj Europi, kakav si je proteklih nekoliko mjeseci, u više navrata, priuštio Zoran Milanović.

Kritika, na račun Predsjednice, da štetu počinjenu od strane Milanovića i njegove Vlade kreće otklanjati bez dogovora s njima, jednostavno je besmislena, a primjedba kako je Vlada ta koja, zapravo, vodi vanjsku politiku posve je promašena. Od onog trenutka kad je Sabor raspušten, Milanovićev kabinet je tek skrbnik nad izvršnom vlašću i nema nikakva prava oblikovati javne politike, nego samo osigurati obavljanje „redovnih poslova“. Predsjednica Republike, suprotno od toga, ima čvrst izborni legitimitet, dobiven na relativno nedavnim izborima, i obveza joj je otklanjati velike štete što ih je počinila Vlada na odlasku.

1493395609 - 28.04.2017 18:06:49