Home

Davor Gjenero (photo: Igor Soban)
Izvor slike: Igor Soban
Pravila političke igre

Političko okruženje nije takvo da bi novoj Vladi davalo 'vjetar u jedra'

Dio problema, što ih je stvorila prethodna administracija, riješili su ministar Miro Kovač i premijer Orešković, ali pravu afirmaciju unutar EU tek treba ostvariti Plenkovićev kabinet

U kakvim političkim prilikama vlada Andreja Plenkovića preuzima izvršnu vlast u Hrvatskoj?

Ekonomski, njen je položaj bitno bolji nego što je bio onaj vlade Tihomira Oreškovića, a kad je riječ o fiskalnoj konsolidaciji, uspostavljanju kontrole nad državnim deficitom i javnim dugom, prethodnici su već obavili znatan dio posla. Ciljevi su jasno definirani i Plenkovićev će ekonomski tim nastojati izaći iz procedura prekomjernog deficita i makroekonomske neravnoteže u što je moguće kraćem periodu, nastojat će osigurati stabilizaciju i nakon toga poboljšanje kreditnog rejtinga, a nakon toga refinanciranje kreditnih obveza. Unatoč činjenici da su mnogi analitičari iduću godinu najavljivali kao vrlo tešku, nikakve „drame“ u javnim financijama nema, smjena vlasti ne dovodi do diskontinuiteta u dobrim politikama, a za „kukavice“ s financijskih tržišta od toga ne može biti bolje vijesti.

Nikad u povijesti do sada Hrvatska u Vladi nije imala četiri odlično makroekonomski obrazovana ministra, kao što ih ima u Plenkovićevu kabinetu. Martini Dalić i dvojici Marića, Zdravku i Goranu, te Tomislavu Ćoriću, niti oni koji pripadaju drugim školama i ekonomskim doktrinama ne mogu osporiti obrazovanost i znanje. Uz četiri snažne osobe u ekonomskom sektoru, izrazito je važno definirati zaduženja i odgovornosti svakoga od njih.

Kao što je Plenkovićevu užem timu mali problem predstavljala činjenica da su najuži krug, uz premijera, tvorila još tri potencijalna ministra vanjskih poslova (Davor Ivo Stier, Davor Božinović i Gordan Jandroković), tako i u ovoj četvorki imamo zapravo četvoro potencijalnih ministara financija, od kojih bi svatko ponaosob bio dobro rješenje. Budući da je kontinuitet dobrih politika najveća ekonomska vrijednost, jasno je da položaj ministra financija mandataru Plenkoviću zapravo i nije bio „na raspolaganju“.

Oreškovićev kabinet zemlju ostavlja sa skromnim, ali stabilnim gospodarskim rastom, smanjenim deficitom i prvi put nakon dugo godina obuzdanim javnim dugom. Budući da su trenutne prilike na tržištu kapitala povoljne, reprogramiranjem javnog duga u narednom se razdoblju može postići njegovo daljnje smanjivanje, i to snižavanjem kamate po kojoj je Hrvatska zadužena.

Porast zaposlenosti, koji se postepeno događa, i rast ekonomske aktivnosti otvaraju nišu za reformu poreznog sustava, što ju ministar Marić očito precizno priprema, sudjeluje u raspravama s kolegama, za sugovornike ne bira samo one od kojih očekuje pohvale, nego i ponajbolje stručnjake za koje unaprijed zna da će biti kritični. Ukratko, u vođenje fiskalne politike u Hrvatskoj uvodi neke nove, europske standarde.

Iako neki nisu sretni s izborom Martine Dalić za ministricu gospodarstva i potpredsjednicu Vlade, nitko od kritičara joj ne može osporiti znanje i obrazovanje. Ona je svoju stranku kritizirala zbog zanemarivanja razvoja reformskih potencijala, a sada je u situaciji da dokaže je li s time mislila ozbiljno i da potakne reforme u sektoru kojim upravlja, te da kao potpredsjednica Vlade koordinira ključne reformske procese.

Političko okruženje, u kome nova Vlada počinje mandat, nije takvo da bi novoj administraciji davalo „vjetar u jedra“. Milanovićeva administracija bitno je otežala hrvatsku međunarodnu poziciju. Hrvatska je potonula unutar EU, Milanović je razbio tradicionalna savezništva, a nije razvio niti jedno novo, a zbog posve nerazumne politike tijekom migracijske krize, Hrvatsku je duboko potisnuo u Schengensku čekaonicu.

Dio problema, što ih je stvorila prethodna administracija, riješili su ministar Miro Kovač i premijer Orešković, ali pravu afirmaciju unutar EU tek treba ostvariti Plenkovićev kabinet. O Hrvatskoj je u Milanovićevo vrijeme stvorena slika kao o državi koja ne mari za obveze preuzete u pristupnim pregovorima, a takvu sliku Milanović je gradio od nesretnog Lex Perković, neposredno prije pristupanja Hrvatske Uniji, pa sve do kraja svog mandata kad je jasno dao do znanja da ne želi poštivati Schengenske obveze i Dublinske procedure.

Prvi koji je u hrvatsko ime sudjelovao u nekoj izgradnji koalicije unutar EU bio je premijer Orešković, koji je zajedno s Austrijom i Slovenijom, u suradnji s Turskom, Makedonijom i Srbijom, sudjelovao u zatvaranju balkanskoga migracijskog pravca. Od prve i odmah uspjeh.

U Vladi Zorana Milanovića nitko osim Vesne Pusić (i Nevena Mimice, koji je iz Vlade otišao nakon hrvatskog pristupanja Uniji) nije sudjelovao u procesu pristupanja Hrvatske EU, i zapravo nije razumio načela političkog funkcioniranja unutar Unije.

U Plenkovićevoj vladi europska načela nisu isključivi feud ministra vanjskih poslova. Gotovo svi članovi kabineta razumiju načela zajedničkih europskih politika, pa je logično da će javne politike, koje će voditi, biti usklađene sa zajedničkim europskim politikama. Malo je sektora u kojima je Hrvatska tako snažno nazadovala u odnosu na standarde uspostavljene u pretpristupnom razdoblju, kad je riječ o ostvarivanju europskih načela javnih politika, kao što je to sektor kulture i javnih medija.

Zato je naročito važno da sada kreiranje javnih politika u kulturi i medijskom prostoru preuzima jedna od najkompetentnijih stručnjakinja za europske kulturne politike u Hrvatskoj. Nina Obuljen je u prethodnom HDZ-ovom mandatu, kao državna tajnica, bila jedna od ključnih autorica vrlo pristojnog Zakona o Hrvatskoj radio-televiziji koji je Milanovićeva vlada derogirala. S visoke razine autonomije javnoga elektroničkog medija, u Milanovićevu smo mandatu pali na nisku razinu partijski kontroliranih medija, a Ministarstvo kulture je funkcioniralo i kao regulatorno tijelo koje je distribuiralo javni novac za pluralizaciju medijske scene, opet prema partijskim kriterijima. Politički tok, koji je skrenut iz korita, nije moguće vratiti u korito europskih praksi medijske politike bilo kakvom ideološkom akcijom, koliko god ona dobrohotno zamišljena bila, nego samo ozbiljnim ekspertnim radom tima koji dobro poznaje načela kreiranja europskih kulturnih politika.

Zašto je naglašena europeizacija novog kabineta toliko važna za Hrvatsku?

Prije svega zato što je međunarodno okruženje Hrvatske danas bitno nepovoljnije nego što je bilo prije koju godinu. Na Balkanu Rusija uspostavlja zonu nestabilnosti, otvorena je prijetnja novog otvaranja migracijskog vala, izazovi nacionalne sigurnosti bitno su veći nego do sada. U takvim uvjetima Hrvatska može svoj prostor zaštititi od prelijevanja nestabilnosti s Balkana samo oslanjanjem na Europsku uniju i euroatlantske strukture, te izgradnjom savezništva sa srednjoeuropskim susjedima. Naročito je važna zadaća hrvatskih javnih vlasti i zaštita hrvatskoga nacionalnog korpusa u Bosni i Hercegovini od prelijevanja krize na tu državu, a to Hrvatska može samo u savezništvu sa zemljama EU i sa SAD. Da bi bila poželjan saveznik, ona mora biti „uzorna“ europska članica i mora voditi javne politike harmonizirane s politikama EU.

Zato je nadasve važno da je Andrej Plenković formirao kabinet koji je dorastao ovim političkim ambicijama i ciljevima.

1498430054 - 26.06.2017 00:34:14